Fotografije: Marina Kelava<br>Fotografije: Marina Kelava
Zagrebački poštovatelji kantautorske glazbe počašćeni su dvama premijernim nastupima.

Zagrebački ljetni "koncertni praznici" unatrag nekoliko godina sve su kraći, uzme li se u obzir niz koncerata u srpnju, no i nekoliko već krajem kolovoza, ali već u prva dva tjedna nove "školske godine" stvari su se opasno zahuktale, najavivši vruću koncertnu sezonu. U nizu koncerata, poštovatelji kantautorske glazbene scene počašćeni su dvama premijernim nastupima u Hrvatskoj.

 Prvi od njih bilo je gostovanje američke glazbenice Chan Marshall, poznatije kao Cat Power, održano u organizaciji Los Angeles Agencyja 9. rujna, napeto iščekivano još od travnja, kada je objavljena vijest o njezinu dolasku.

Vlasnica jednog od najtoplijih suvremenih ženskih kantautorskih glasova za ovu je priliku nastupila u solo-izdanju, s gitarom i pijaninom, u popun U svijetu koji je imperativ uspješnosti i samousavršavanja doveo do razine štovanja bez imalo propitivanja, Chan je glas slabijih i drukčijihjenoj zagrebačkoj Tvornici i održala koncert koji će ostati zabilježen kao jedan od indie događaja godine. Taj dojam moguće je dijelom rezultat toga što je kod onih koji su imalo bolje upoznati s biografijom i poviješću ekscentričnih epizoda na sceni nastup dočekan s dozom neizvjesnosti.

No, nelagoda na pozornici koja je postala svojevrsni zaštitni znak ove izvanserijske autorice, ali i re-interpretatorice, ostala je na minimumu te zapravo izazivala simpatije, kao, primjerice, u situaciji objašnjavanja "skrivanja" iza zvučnika da bi popravila odjeću ili opservacija o tome kako joj govore da nema razloga da se ispričava zbog sviračkih pogrešaka jer publika to ionako ne uočava i voli je.

Topao prijem publike nije izostao – osim što smo je imali priliku prvi put gledati u ovim krajevima, nije bilo nekih nepoznanica u repertoaru jer zadnji je album "Sun" Charlyn Marie, kako joj glasi puno ime, objavila još 2012. – i tako, sudeći po njezinu osmijehu, ublažio tremu.

Set-listu bismo mogli nazvati svojevrsnim "best-ofom". Čuli smo u dva sata, uključujući i jedan bis, "Greatest", "Hate", "Metal Heart" "Fool" i "Good Woman"… dominirale su, dakle, pjesme s albuma iz prvog desetljeća 2000-ih, kada je, nakon proboja s albumom "Moon Pix" iz 1998. i pohvala kritičara, stekla širi krug publike, kako zbog odličnih autorskih albuma "You Are Free" (2003.) i "Greatest" (2006.), tako i zbog sve češćih pop-kulturnih referenci i pojavljivanja njezine glazbe, pa i nje same, u filmovima i serijama (primjerice u filmovima "Noći boje borovnice" i "Juno" ili serijama "Kosti" i "Skins".)

Iz tog razdoblja datiraju i dva albuma s uglavnom obradama – "The Covers Record" iz 2000. i "Jukebox" iz 2008. – pa su se na set listi našli i "Werewolf", "(I Can't Get No) Satisfaction" ili "Knocking on a Heaven Door" velikog joj uzora Boba Dylana (nažalost ne i "Song to Bobby", njezina autorska posveta njemu).

Coveri inače znaju biti sklizak teren, nerijetko se ljudima pri tom poslu dogodi da ih netko poslije upita što im je to trebalo u životu. Chan Marshall nije jedna od tih, niti tek puki interpretator tuđeg opusa, već daje svoje viđenje i novi život pjesmi te ponekad doseže i kategoriju "obrada bolje od originala" – vidjelo se to slušajući njezinu gotovo do neprepoznatljivosti izmijenjenu verziju "Just Like Heaven".

Kao manji nedostatak mogao bi se navesti sam koncerti prostor – već se mnogo puta pokazalo da Tvornica možda nije najsretnije mjesto za tihe, Chan Marshall: njezina ranjivost je ono najprivlačnije u njoj i ono što volimointimističke koncerte, no uzevši u obzir da se takve svirke po svijetu bez problema održavaju u sličnim uvjetima, reklo bi se da je nešto i do (dijela) publike.

Ipak, onima koji su bili spremni biti uvučeni u njezin svijet, to nije poremetilo doživljaj. Hrabrost da se izloži svoje strahove i nesavršenost i pretoči ih u stihove nije ekskluzivan, ali ni tako čest slučaj (među mlađim kolegicama ovdje kao njezinu moguću "nasljednicu" treba spomenuti Sharon Van Etten) i upravo je ono zbog čega je poštujemo i cijenimo.

I tu dolazimo do srži njezine veličine: u svijetu koji je imperativ uspješnosti i samousavršavanja doveo do razine štovanja bez imalo propitivanja, Chan je glas slabijih i drukčijih, ili, kako bi ona to rekla, "the ones who didn't make it, the ones who couldn't take it, so glad they make it out alive".

Njezine boli razumijemo, pa i dijelimo, a njezina ranjivost je ono najprivlačnije u njoj i ono što volimo.

And yes, Chan, we do love you.

Sljedećeg tjedna, u četvrtak, 15. runa, u organizaciji Žednog uha, Zagreb je posjetio još jedan obožavatelj Boba Dylana – The Tallest Man on Earth, te smo se vrlo brzo podsjetili na prednosti Kina SC kao prostora za ovu vrstu koncerta. Prije švedskog kantautora nastupio je njegov prijatelj Markus Svensson, pod bendovskim imenom The Tarantula Waltz, koji je većini bio potpuna nepoznanica, ali činjenica da je nastupao s imenima kao što su Damien Jurado, Mark Lanegan, Iron and Wine ili War on Drugs više je nego dobra preporuka.

Nešto iza 22.00 Kristian Matsson, što je pravo ime čovjeka koji se predstavlja kao najviši na svijetu, iako to baš i nije, aplauzom je dočekan na sceni Kina SC. U nešto više od sat i pol predstavio je repertoar sa svoja četiri albuma. Iako je i ovo trebao biti bendovski koncert, zbog spriječenosti dijela benda mogao je ili biti otkazan ili održan kao solo nastup. Uskraćeni za mogućnost usporedbe, teško je reći je li to na kraju ispalo Matsson je nedvojbeno odličan gitarist, no da bi se bilo odličan singer/songwriter, potrebno je, kako to i naziv kaže, nešto višedobro ili loše, no Matsson se sasvim dobro snalazi i bez benda, a njegove pjesme, poput "Love is All" "The Gardener", "King of Spain" ili "1904", dobro su funkcionirale praćene samo gitarama te, nakratko, klavijaturama.

Je li mu to inače običaj ili je služilo kao sredstvo za postizanje dinamičnosti koncerta, ne znam, ali gitare su se redale kao na traci, poslije svake pjesme (uz iznimku, čini mi se, samo jednom prilikom, kada je dvije pjesme odsvirao na istoj). Realno, set-listu moglo se složiti i tako da te izmjene budu rjeđe, ali ovako smo dobili dodatni zabavni element – njihovo brojenje.

Matsson je nedvojbeno odličan gitarist, no da bi se bilo odličan singer/songwriter, potrebno je, kako to i naziv kaže, nešto više. Uz ogradu da mu nisam posvetila dovoljno pozornosti, ipak sam dojma da The Tallest Man on Earth ne doseže visine svojih uzora u umijeću pisanja stihova – nema tu neke velike drame ili ekstatičnih emocija, što moguće objašnjava uzastopno ponavljanje autora da on "pjeva tužne pjesme".

Stoga ostaje dojam da je ovo bio sasvim korektan nastup, ali bez neke euforije ili kolektivne katarze kakve smo imali prilike vidjeti za nastupa, primjerice, njegova sunarodnjaka Jensa Lekmana ili pak Sun Kil Moon i već spomenutog Damiena Jurada.

Ipak, poslovično srdačna zagrebačka publika izgleda je Svenssonu & Matssonu ostavila dobar dojam o našem gradu pa su ga odlučili ovjekovječiti u videu snimljenom u nedavno obnovljenom Francuskom paviljonu.

A nama ostaje obećavajuća koncertna jesen, u kojoj valja izdvojiti premijerni hrvatski nastup opičenih Slim Cessna's Auto Club u Tvornici 1. listopada te Richmond Fontaine, koji gostuju 1. studenog u Močvari u sklopu svoje oproštajne turneje.

Ključne riječi: nezavisni glazbenici, glazba
<
Vezane vijesti