Na rubu pameti: Andro Vlahušić vizionarski je zaključio da će u kratkoročnoj perspektivi pojam obrazovanog Dubrovčanina postati anakronični oksimoron pa, želimo li i dalje dolaziti u dodir s inteligencijom, trebamo stvoriti preduvjete da "posebni gosti" dolaze i ostaju.

Ima nečega u Dubrovniku što ga izdiže iznad te sveprisutne zasljepljenosti blještavilom spektakla

Da je pjev suvremene hrvatske političke elite sve usklađeniji s kanonom neoliberalizma posvjedočio je prije par dana i izvjesni građanin, po zanimanju liječnik, koji već više godina radi na radnom mjestu gradonačelnika Dubrovnika. Pustivši glas pred mnoštvom, okupljenim u kinu Sloboda[1], veličanstvenost njegove arije još je dugo odzvanjala dvoranom, da bi zatim prerasla njene okvire, prelila se Gradom, cijelom Hrvatskom, kao oblaci što ih donosi južina popela se ona obroncima Srđa, a zatim se opet kondenzirala i prelila Grad. "Golf je neophodna dopuna turističkoj ponudi Grada!" uskliknuo je on svoju sadržajno prastaru mantru, što naravno još nikome nije bilo osobito zanimljivo. Ništa novo. Međutim, usmjerio je on tada pogled u svjetlu budućnost te je nastavak bio ispunjeniji vizijom i samim time nešto zanimljiviji: "Dodatni intelektualni kapital slijevat će se u Grad kroz posebne goste koji će dolaziti i ostajati u Dubrovniku!" Sama po sebi ta izjava zvuči poprilično jezovito, naročito izvučemo li je iz konteksta priče o golfu i stavimo li je u jedan drugi kontekst, recimo kontekst Dubrovnika kao grada s dugom intelektualnom tradicijom. Ili nešto udaljeniji kontekst suvremenih tredova u hrvatskoj politici znanstvenog rada i visokog obrazovanja.

S obzirom na to da mi zaista nije jasno kakav je to intelektualni kapital sadržan u igri što se sastoji od udaranja male loptice štapom, uzet ću si za pravo da napravim takav kontekstualni transfer. Zaista, i sam je Andro Vlahušić nastavkom svoga pjeva probio okvire golferske problematike i ušao u puno širi kontekst davši si za pravo da ustvrdi kako je obrazovanje trošak, a ne zarada za državu. Učinimo sad par intervencija na tim izjavama. Dakle, obrazovanje je za državu trošak, i to valjda jako velik pa samim time i neprihvatljiv. Ono ne donosi dobit pa bi njegove troškove, prema tome, valjda trebalo prebaciti na one kojima padne napamet da se obrazuju. S druge strane, inteligencija ili intelektualnost ili inteligentnost - štogod - jest kapital. A taj kapital, s obzirom na situaciju u zemlji, razmišlja na krilima vizionarskog nadahnuća Vlahušić, građani Dubrovnika baš i neće moći zgrtati, jer je nužan preduvjet toga plaćanje školovanja. S druge strane, u mitopoetskim predodžbama Andre Vlahušića igrači golfa su vrlo imućni što ih samo po sebi čini predisponiranima za visoko obrazovanje. Dakle, oni donose taj dodatni intelektualni kapital. Nadalje, intelektualno kapitalizirana bića su dosta sklona diskusiji. I tako, građani Dubrovnika, oni sretniji, oni koji dobiju neki od poslova na platou Srđa, možda će tu i tamo načuti djeliće tih nadahnutih diskusija, možda će onda nešto od toga i uloviti pa onda nešto i povezati... Tko zna, misli Vlahušić, možda na kraju nešto i bude od nekoga od tih jadnih građana.

vlahusic.jpg

Dubrovnik je oduvijek bio i jest jasan simbol najveće svetosti, u njenom najdubljem smislu: slobode

Stav da je obrazovanje trošak, a ne zarada za državu čuli smo već mnogo puta. Ipak, rijetko je taj stav bio izrečen toliko eksplicitno. U samoj je srži taj stav potekao iz dogme neoliberalizma, nastao kao jedan od produkata resemantizacije pojma socijalne države, koja se brinula o obrazovanju svojih građana, prema državi koja stvara mehanizme za povećanje šansi svakog pojedinca da ostvari svoje potencijale, u skladu sa svojom platežnom moći. Obrazovanje u tom sustavu vrijednosti mora biti usmjereno stvaranju ljudskih resursa koji sadrže obrazovanost kao dodatnu vrijednost, kompetenciju što ih čini konkurentnima na tržištu rada. Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju prepoznaje obrazovanje kao ključno mjesto ogledavanja i reprodukcije društvenih nejednakosti i strukturnog nasilja nad onim dijelovima stanovništva koji, bez potrebnog ekonomskog, socijalnog i kulturnog kapitala, postaju tek puki promatrači društvenih procesa, bez stvarne mogućnosti utjecaja na njih. U tom smislu, ekonomske i političke elite pozdravljaju proces stvaranja takozvanog ljudskog kapitala, što je tek još jedan korak, malen za razne vlahušiće i jovanoviće, ali velik za društvo u cjelini, u širem procesu klasnog raslojavanja. Proces stvaranja intelektualnog kapitala treba shvatiti kao poticanje sposobnosti ljudi da, kroz razvoj kompetencija i vještina, doprinesu reduktivnoj ideji ekonomskog procvata. Istovremeno se institucije i procesi, o kojima ovisi kvaliteta tih ljudskih resursa, gledaju kao čisti trošak, koji treba što više smanjiti, a po mogućnosti i potpuno eliminirati. Jednostavno rečeno: neka se obrazuju oni koji imaju i oni koji su kreditno sposobni. Djeci radnika obrazovanje ionako, jelte, ne treba - ekonomski je opravdanija i provedbeno jednostavnija klasna imobilizacija, a nije nam potrebno razbijati naše potkapacitirane glave pitanjima o održivosti takvog sustava. Vlahušić je, kako vidimo, otišao i još jedan korak dalje. Predvidio je da se Dubrovčani ionako neće baš školovati, jer "to netko na kraju treba i platiti". Vizionarski je zaključio da će u kratkoročnoj perspektivi pojam obrazovanog Dubrovčanina postati anakronični oksimoron pa, želimo li i dalje dolaziti u dodir s inteligencijom, trebamo stvoriti preduvjete da ti posebni gosti dolaze i ostaju.

Naravno, svakoj takozvanoj političkoj eliti je neugodno imati u svom okruženju intelektualce, sama činjenica njihovog prisustva (a time, nužno, i djelovanja) dovodi tu elitu u sasvim neudoban položaj

Čista vlahušićevska logika nalaže da hranjiva podloga, na kojoj će bujati intelektualni kapital koji dolazi i ostaje, bude sadržana u poljani kojom će se kretati ti posebni gosti superiorne inteligencije sa štapovima u rukama. Zašto ne? Misli građanin Vlahušić. Pa i u osvit civilizacije tek uspravljeno biće, potomak nižih primata, budući homo sapiens, lutao je poljanama uglavnom sakupljajući bobičasto voće te, posreći li mu se, uspijevao ponešto i uloviti. Tek oni posebni gosti iz drugih plemena, oni s dodatnim intelektualnim kapitalom, dolazili su i ostajali na tim poljanama, a kao prepoznatljiv znak vlastite uznapredovalosti nosili su štapove. Oni su doista bili ponešto spretniji u nalaženju malenih kuglica gomoljastog korijenja u rupicama, što je sigurno izazivalo oduševljenje i zavist starosjedilačkog stanovništva. Ili, kako je to Krleža izrazio: "Osovio se čovjek na stražnje noge, prohodao je kao dvonožac, a glupost se vuče za njim kao sjenka!" [2]  Ipak, nekako je Vlahušić smetnuo s uma bogatu intelektualnu tradiciju Grada, kulturu koja nije izgubljena negdje u perfektu, nego živi svojim životom i dalje. Ima nečega u Dubrovniku što ga izdiže iznad te sveprisutne zasljepljenosti blještavilom spektakla. Građani Dubrovnika tako dobro znaju da "glupost je sestra mraka, glupost bi htjela da dvonošca ponovno vrati njegovim četveronožnim rođacima u prirodi, glupost ne da čovjeku da otputuje na zvijezde, kao što mu ni sila teže ne da da leti!" Nije li uostalom cijela povijest Grada ujedno i povijest otpora, povijest pobjede čovjeka nad zvjerskim supstratom u nama. Upravo otrgnuće pojedinca od životinjskog supstrata, od njegove tjelesnosti i nagona, toliko puta oživotvoreno u ovom Gradu, a koji mu nalažu da stremi tek vlastitom preživljavanju vodi, prema Badiouu[3], k subjektivaciji. Nadilaženjem životinje u sebi čovjek postaje subjektom, tj. sudjeluje u tvorbi nadindivudualnog subjekta. U tom trenutku sve što pojedinac jest počinje omogućavati istini da nastavi svoj put, u sinergističkom zajedništvu s drugima - zajedništvu koje je zapravo stapanje u jedinstveni subjekt, gdje se gube granice među pojedincima što ga tvore. Čovjek postaje nešto više - zapravo mnogo više - od smrtne ljudske životinje kakva je bio i promeće se u besmrtnika. U tome je sadržan raskid čovjeka sa životinjom kakva jest, a taj raskid jasno je upisan u svaki kamenčić Dubrovnika. Stoga je svako insistiranje na očuvanju Dubrovnika kao takvog, nadilaženje pervertirane logike ekonomskog redukcionizma, zapravo borba za ono dobro u nama, za civilizaciju naspram rušilačkog barbarstva. Stoga je borba za Dubrovnik zapravo puno šira borba i nije ograničena samo na taj kraj, jer Dubrovnik je oduvijek bio i jest jasan simbol najveće svetosti, u njenom najdubljem smislu: slobode.

vlahusic_df1.jpg

Kritičko propitkivanje svega postojećeg, a time i svih aktualnih političkih i društvenih trendova, aktivno javno djelovanje na korist i dobrobit društva u cjelini, sve to predstavlja ono neugodno zrnce graška pod udobnim madracem

Vlahušićevi posebni gosti s dodatnim intelektualnim kapitalom nositelji su i prenositelji tog "kapitala" odista samo u takvom imaginariju. Jer, pomiješali su se tu neki lončići i (eventualna) formalna obrazovanost poistovjetila se s intelektualizmom, jer ovo drugo je zapravo nepoznati pojam, koji dolazi iz jednog svijeta što je toliko stran tim vlahušićima i njemu sličnima. Završiti fakultet i dobiti nekakvu diplomu - drugim riječima, steći dodatni intelektualni kapital - ne znači postati intelektualcem. Jednako tako, biti političarem, barem u ovim našim tugaljivim prilikama, također ne znači biti intelektualcem, iako je jasno da bi političari morali biti intelektualci, barem ukoliko u skladu s Platonom, politiku shvaćamo izvedenicom iz etike. U svom romanu Na rubu pameti Krleža svoju kritičku oštricu usmjerava upravo prema takozvanim intelektualcima i političarima lišenima etičke samorefleksije: "Takav prokušani borac za naše narodne ideale, takav trijarij naše hiljadugodišnje kulture, to je siva maska na našem doktorskom balu, pojava još neraskrinkana, a da je netko raskrinka, što bi od nje ostalo? Tri diplome, sedam naučnih rasprava u kojima je pokušao da dokaže kako se izvjesne pojave mogu množiti ili dijeliti ili razvrstavati, dvadesetidvje karijere kao dvadesetidva životna uspjeha, jedna katedra, tri katedre, (...) i postojana količina dosade od deset do petnaest hiljada dana (...), sivo, dosadno lice među ostalom gomilom dosadnih, sivih lica, primjerak među masom sličnih primjeraka, čovjek kojem se uopće ne može pristupiti na ljudski način, jer nesumnjivo spada u pretpotopno doba ljudske gluposti, kad se takve jadne životinje brane oklopnim, neprodornim pločama svoje nosorožne supstancije, svakom inteligentnijem dokazu usprkos."[4] Inteligenti su to, u doslovnom smislu kako ih je opisivao Milan Kangrga, ili, kako ih je Krleža nazivao homo cylindriacusi. I plješću si međusobno ti inteligenti, tapšu se po ramenima, dijele si diplome, ordenje, kliču jedni drugima, a oni na posebno osjetljivim položajima, oni koji pripremaju bankete, koji kroje planove, pišu, prerađuju i ponovo pišu i ponovo prerađuju zakone, pravilnike, prostorne planove, izdižu se ponekad još više na svoje stražnje noge, sve kako bi sami sebe podsjetili, u opetovanom pokušaju fasciniranja puka, staju pred isti taj puk i kliču: "U ime sedam hiljada naših cilindraških inteligenata, ja stojim na čelu te istih tih cilindraša kao njihov najučeniji predstavnik, svakoga poštovanja najdostojniji!"

A Dubrovnik stoji, i sluša on te diluvijalne brbljarije. Valjaju se one Stradunom, kao kužna voda kanalizacijska slijevaju se one u bujici ulicama, uličicama, a smrad ulazi u svaku nosnicu, lijepi se za cipele, ulazi u svaku kuću, stan. Truju se ljudi njihovim teškim dahom. I dok se u salonima lijeva šampanjac, dok se potpisuju unosni ugovori i sklapaju dogovori o podjeli plijena, Grad kao da negdje nestaje, već se i izgubio negdje u gužvi i galami neprobojnog mnoštva što se nezainteresirano valja Stradunom, a na mjestu Grada ostaje samo praznina njegovog najvećeg prokletstva - ljepote ispražnjene od sadržaja, ostaje neartikulirani prigodničarski žamor dodatnog intelektualnog kapitala. Gdje je nestala sva ona intelektualna živahnost, integrirana u samo tkivo Grada? Pita se građanin i vidi da je negdje nestala. Gdje je sam Grad? Otišao je - shvaća očajan građanin.

Međutim, Grad nije otišao, samo se pritajio. Intelektualna živahnost nije nestala, samo se izgubila u nesnosnoj buci. Gradskim ulicama i dalje odzvanjaju koraci svih onih intelektualaca što su gradili njegovu dušu, što su donosili i pronosili neobuzdani dah slobode, koju su građani i svi posjetitelji Grada disali i dišu punim plućima. Ivan Supek i svi oni mirotvorci, među kojima su se nerijetko nalazili i najveći umovi suvremenog svijeta[5], Ruđer Bošković, koji je bio toliko ispred svoga vremena s idejom interakcijskih polja, Menčetić, Gundulić, Držić sa svim onim pjesmama i dramama, pa i Luko Paljetak, što i dalje pjeva o ljepotama Grada, nebrojeni intelektualci koje je Dubrovnik nadahnjivao i nadahnjuje ih i dalje, svi oni i dalje kroče starim Gradom. I njihov korak je siguran, a duh je neuništiv, diše on umjetnost, znanost, svu njihovu isprepletenost sadržanu u ukupnosti kulture. Građani dobro čuju te korake, preduboko su se oni urezali u kolektivnu memoriju, gaje oni beskrajnu ljubav prema Dubrovniku, gradu koji je iznad svega cijenio slobodu, štoviše na njoj je sazdan. Sloboda je velikim slovima ispisana u genima svakog Dubrovčana.

A sloboda najglasnije govori tišinom, i to je jedino što nam treba i što želimo. Friški morski zrak, miris krške mediteranske vegetacije, pogled na plavetnilo mora... To je ona opjevana sloboda, ništa više, ali i ništa manje od toga.


[1] Za prikaz te pučke predstave zainteresirane čitatelje upućujem na: Marina Kelava, Ekonomski poučak Andre Vlahušića, H-Alter, 18. 03. 2013.

[2] Miroslav Krleža: Na rubu pameti, str. 194; Matica hrvatska, Zagreb 1973.

[3] Snježana Husić, Zvjerska peta kolona, Zarez XI/255, str. 6-7 (2009)

[4] Miroslav Krleža: Na rubu pameti, str. 191-192; Matica hrvatska, Zagreb 1973.

[5] Vidi, npr. Dubrovačku izjavu, koja je postala temeljni materijal za Svjetski kongres jedinstva humanista u Philadelphiji 1976., (Pensilvania, USA).

Ključne riječi: Srđ, Andro Vlahušić
<
Vezane vijesti