Ima li načina da se izvučemo iz spirale krvne osvete u kojoj se čovječanstvo koprca od pamtivijeka? Da li smo na pragu ili, da ne pretjeramo s optimizmom, barem na putu kriminalizacije rata kao takvog?

U sjećanje na Franju Starčevića, borca za mir i osnivača Škole mira u Mrkoplju

U ponedjeljak, 2. 5. 2011., tema emisije na HRT-u Puls nacije, koju vodi g. Branimir Bilić, bila je: "Ima li Hrvatska snage za kažnjavanje i osudu zločina svih totalitarnih režima, suočavanje s istinom i poštivanjem svih žrtava?". Kako se moglo predvidjeti da će se govoriti i o zločinima vezanim za nedavne presude u Haagu, činilo mi se da sam naslov teme implicira da je Hrvatska u doba vladavine Franje Tuđmana i HDZ-a bila pod jarmom totalitarnog režima[1]. Ja to ne mislim, i to sam u emisiji rekao. Iako sam bio protiv te vlasti od njenog samog početka, to je bila demokratska vlast, izabrana na demokratskim izborima, koja je uvažavala, istina često preko volje  - sjetimo se zagrebačkih izbora '97. za gradonačelnika, politički pluralizam. Ta vlast je imala značajne primjese autokracije i, nažalost, je promovirala šovinizma kao legitiman politički stav; netko je za tu vrstu vlasti smislio kovanicu "demokratura".

NATO je bombardirao kuću Gadafijeva sina i ubio njega i njegovu malu djecu. Jedno je zaštititi dio libijskih građana od njihovog vlastitog totalitarnog režima, a drugo koristiti metode koje vrlo tanka linija razdvaja od terorizma

I to više brine nego zločini totalitarnih režima. Totalitarni režimi su u svojoj osnovi bazirani na nekoj vrsti nasilja, i čovjeku se čini da se od njih, posebno u vremenima kad su ugroženi, zločini mogu i očekivati.

Problem je da i demokratski izabrane vlade, odane, neke deklarativno, a neke i ne samo deklarativno, idealima pravde, slobode i mira mogu počiniti zločine. Možemo govoriti o Dresdenu ili Hirošimi ali, nažalost, imamo i svježijih primjera. NATO je bombardirao kuću Gadafijeva sina i ubio njega i njegovu malu djecu. Jedno je zaštititi dio libijskih građana od njihovog vlastitog totalitarnog režima, a drugo koristiti metode koje vrlo tanka linija razdvaja od terorizma, a po efektima su iste - nevini stradaju.

Ovaj ponedjeljak, 2. 5., bio je bremenit događajima; malo poslije vijesti o ubojstvu  Gadafijeva sina i unuka stigla je vijest da je Amerikancima uspjelo ubiti Osamu Bin Ladena. Bin Laden, kao organizator i nalogodavac strašnog ubojstva oko tri tisuće civila u najvećem terorističkom napadu ikad izvedenom, bio je simbol međunarodnog terorizma cijelo desetljeće. Zaletavanje s avionima punim putnika u zgrade trgovačkog centra bio je (zlo)čin u kojem se ogledao i vjerski fanatizam direktnih izvršioca i hladna i bezobzirna proračunatost organizatora i činjenica da je terorizam sredstvo borbe siromašnih i obespravljenih protiv  moćnih i bogatih i da su za neke ljude u cilju ispravljanja te više nepravde sva sredstva, svi zločini i sve nepravde opravdane. Ili, drugim riječima, da se u postizanju nekih ciljeva zločini ne mogu počiniti.

Ima li načina da se izvučemo iz ove spirale krvne osvete u kojoj se čovječanstvo koprca od pamtivijeka? Da li smo na pragu ili, da ne pretjeramo s optimizmom, barem na putu kriminalizacije rata kao takvog?

Izvori ratova možda su većinom u pohlepi i gramzivosti, ali oni koji idu u rat obično se prepariraju mitovima o uzvišenim ciljevima u čijoj realizaciji je sve dozvoljeno i agresivnošću prema protivnicima kojima propaganda odriče atribut ljudskih bića.  Uvijek je bilo nezahvalnije zagovarati toleranciju, napor da se razumiju i uvaže strahovi i patnje onih drugih, nego poticati strahove i netrpeljivost kod vlastite grupe, plemena ili naroda.

I uvijek je bilo ljudi koji su smatrali da je, svim okolnostima usprkos, njihova dužnost kao ljudskih bića poticati ono dobro što u ljudima postoji. Poput srednjoškolskog profesora iz Gorskog Kotara koji je sve napravio da u njegovom kraju do sukoba ne dođe, a u doba kad se rat veličao kao svetinja i netrpeljivošću dokazivao patriotizam, osnovao školu mira u Mrkoplju.

Na globalnom nivou ad hoc međunarodni sudovi za ratne zločine kao i stalni Međunarodni kazneni sud spori su, ali značajni koraci u dva smjera:

  • da se rat među državama ili među različitim grupama unutar iste države počne tretirati kao ilegalni oblik rješavanja konflikta interesa i da se najodgovorniji za agresiju ili izbijanje rata sude kao kriminalci.
  • da se najviši predstavnici vlasti jedne zemlje koji maltretiranje i kršenje ljudskih prava vlastitih građana smatraju dijelom suvereniteta, izvedu pred međunarodni sud.

Izvori ratova možda su većinom u pohlepi i gramzivosti, ali oni koji idu u rat obično se prepariraju mitovima o uzvišenim ciljevima u čijoj realizaciji je sve dozvoljeno

Do polovice 20. stoljeća većini ljudi (a mnogima i danas) rat je izgledao kao prirodno stanje stvari, karakteristika ljudskih društava koja ima predispozicije u urođenim čovjekovim svojstvima. Ali tako se nekada gledalo na ropstvo ili kmetstvo, društvene odnose koji su trajali tisućljećima, a na koje mi danas gledamo kao na sramotu čovječanstva i kad bi takve odnose netko danas pokušao uvesti sva je prilika da bi završio na sudu pod optužbom za zločin protiv čovječnosti.

Prvi puta u povijesti stvara se kritična masa, stvara se svijest kod dovoljno velikog broja ljudi, da su ratovi sramota čovječanstva. Ništa ne garantira da će uspjeti naši napori da rat završi na istom mjestu u povijesti gdje su završili ropstvo i kmetstvo. Ali vrijedi pokušati.


[1] Voditelj g. Bilić se nije složio da takav zaključak iz predloženog naslova logički slijedi iako se i po pozvanim gostima (npr. puk Grujić, dr. V. Bosanac) dalo zaključiti da će se raspravljati o zločinima počinjenim u Hrvatskoj 91. - 95. Na kraju se nešto više od pola vremena govorilo o zločinima vezanim za Oluju, a ostalo vrijeme o zločinima u vezi s Vukovarom. (op. autora)

Ključne riječi: ratni zločini, mirovni pokret
<
Vezane vijesti