Ilustracija: boell.euIlustracija: boell.euU općem zazivanju konsenzusa na vrhu stoji upravo onaj oko Europske unije. Prvo se ticao postizanja konsenzusa o nužnosti ulaska u EU, a sada tvrdnje da nema alternative zahtjevima njene trenutne uprave.

Mi u Hrvatskoj nikako da se riješimo političkih poziva na društveni konsenzus, a time i tvrdnje da postojećem modelu razvoja nema alternative. U javnoj nam je sferi dobro poznat taj zagovor konsenzusa, koji najčešće dolazi iz ustiju moćnih društvenih skupina kao što su poslodavci i političari.

Tako npr. Ivica Mudrinić u ime Nacionalnog vijeća za konkurentnost poziva na konsenzus oko razvoja Hrvatske[i], na konsenzus pozivaju i nositelji novih političkih opcija poput Kujundžića[ii] i Gabrića[iii], guverner HNB-a[iv], pa i sam predsjednik države u pripremi za skoru izbornu utakmicu[v]. No, u tom općem zazivanju konsenzusa na vrhu stoji upravo onaj oko Europske unije - prvo se ticao postizanja konsenzusa o nužnosti ulaska u EU, a sada tvrdnje da nema alternative zahtjevima njene trenutne uprave.

nacionalni-forum-prtsc.jpg nacionalni-forum-prtsc.jpg

Drugim riječima, iako se već godinama vode ozbiljne polemike o razvojnom modelu kojim Europska unija usmjerava svoje članice, EU u domaćoj političkoj sferi i dalje izgleda kao vrijednosni monolit. U trenutku kada ishod nadolazećih izbora za Europski parlament nije nevažan za daljnji smjer razvoja Europe, a europske stranačke obitelji na ovim izborima oblikuju značajno različite vizije njene budućnosti - u našoj javnoj sferi o drugačijoj viziji Europske unije progovaraju jedino građanske udruge[vi]. Očito odlučivši da ćemo na klupi pričekati ishod ove europske utakmice, glavni domaći natjecatelji za EU parlament nastavljaju ponavljati banalne poruke o prosperitetu koji nam je nadohvat ruke - samo ako shvatimo da moramo "podići konkurentnost" i "prestati trošiti više nego zarađujemo".

U javnoj nam je sferi dobro poznat taj zagovor konsenzusa, koji najčešće dolazi iz ustiju moćnih društvenih skupina kao što su poslodavci i političari

Prije par mjeseci na Harvardu je održana rasprava o političkim posljedicama krize u Europskoj uniji[vii]. Panelisti su se složili da ova kriza predstavlja najveći izazov za EU od njenog nastanka, navodeći kao razloge rastuće razlike između centra i periferije, rašireno nezadovoljstvo ekonomskom politikom Unije, rastući euroskepticizam i desni ekstremizam, te kronični nedostatak legitimnosti EU-a u očima njenih građana. Istovremeno, dva tjedna prije europskih izbora, sudeći po izostanku javne rasprave, nas se u Hrvatskoj budućnost Europe ne tiče. Dvije glavne političke opcije ne samo da ne informiraju građane o ključnim raspravama koje se o budućnosti Europske unije trenutno vode, nego nadolazeće izbore dovode do karikature izbora koji više ne sadrže ni pokušaj razlikovanja političkih vizija i programa. Dapače, idalje su zadovoljne s formulacijom "kluba najrazvijenijih", evocirajući građanima nedosanjani san zajednice država u kojoj su globalna ekonomska konkurentnost i prosperitet za sve uspješno pomireni s visokom razinom socijalnih i političkih prava.

Drugim riječima, nastavljaju oslikavati EU u okviru davno napuštenog europskog modela socijalne države, čije je demontiranje počelo još kasnih osamdesetih kada su liberalne vlade krenule "oslobađati" tržište od tereta socijalne države[viii]. Kao što su mnoge studije pokazale, inicijalni prijedlozi da se europski socijalni model "modernizira" kako bi EU bila globalno konkurentnija s vremenom su zamijenjeni zahtijevima da ga se mora jednostavno napustiti. To se i dogodilo dolaskom ekonomske krize, kada je Mario Draghi, predsjednik ESB-a, europski socijalni model službeno pokopao u svojoj izjavi za Wall Street Journal[ix]. Da je EU danas nešto sasvim drugo od slike koju nastavljaju projicirati naši političari kristalno je jasno kadi Predsjednik Europskog parlamenta (i aspirant na mjesto Predsjednika Europske komisije), Martin Shulz, u svojoj kampanji EU opisuje kao nedemokratsku i nepravednu[x].

Iako se već godinama vode ozbiljne polemike o razvojnom modelu kojim Europska unija usmjerava svoje članice, EU u domaćoj političkoj sferi i dalje izgleda kao vrijednosni monolit

Jest da je Hrvatska dugo čekala da uđe u taj prestižni klub, ali ne može se zato praviti da se proteklo desetljeće nije dogodilo i da se EU ne suočava s dubokom krizom. Pristupanje Europskoj uniji je u nas potaklo mnoge dobrodošle reforme i osnažilo elemente demokratske vladavine - ali su se u međuvremenu dogodile najmanje još tri stvari: paket ekonomskih politika koje EU zahtijeva od zemalja članica izložen je dalekosežnim kritikama, domaće političke elite naučile su da je zgodno na EU trajno prebaciti odgovornost za loše društvene ishode, a insistiranjem na konsenzusu zatvorile su raspravu o mogućnosti alternativnih koncepcija društvenog razvoja.

Posljedica činjenice da su vladajući od EU-a napravili vrhovnog policajca je da su kratkoročno učinili svoj posao značajno lakšim - umjesto pregovaranja s društvenim skupinama i interesima, jednostavno kažu "to se mora" i "nema alternative". No, ta nas lijena ruta košta kako izostanka vlastitog razvojnog modela, tako i nepovoljnih tendencija za demokraciju. Nisam prva koja ukazuje da su se zemlje srednje i istočne Europe previše oslonile na Europsku uniju u oblikovanju vlastitog razvoja. Bohle i Greskovits[xi] tvrde kako je jedan od osnovnih problema zemalja ove regije izostanak "filtriranja vanjskih utjecaja na domaću političku ekonomiju", čime Europska unija dobiva disproporcionalni utjecaj u oblikovanju budućnosti tih društava. Ako smo si taj izostanak kritičnosti mogli i oprostiti tijekom ranih 2000-ih kada se činilo da  proces pristupanja ima isključivo pozitivne efekte, sada već dobrih 5-6 godina znamo da su učinci bili puno kompleksniji[xii].

No, najviše štete razvoju demokracije stvara upravo insistiranje na društvenom konsenzusu, koji se navodno postiže racionalnim izvođenjem sudova o optimalnom rješenju u danoj situaciji. Takva tehnokratska koncepcija politike zanemaruje barem dvije bitne činjenice. Prvo, da politika neizostavno predstavlja donošenje odluka koje nekim društvenim skupinama donose korist, dok drugima ili ne mijenjaju situaciju, ili donose štetu. Tako je na primjer pri izmjenama Zakona o radu izlišno govoriti o konsenzusu - vodi se borba oko svake odredbe jer ishod pogoduje ili radniku ili poslodavcu. To je jasno i našoj vladi, ali onda prebacuje utakmicu na europsku razinu, gdje "nemamo alternative" ako želimo da nas spase strani investitori.

Dvije glavne političke opcije ne samo da ne informiraju građane o ključnim raspravama koje se o budućnosti Europske unije trenutno vode, nego nadolazeće izbore dovode do karikature izbora koji više ne sadrže ni pokušaj razlikovanja političkih vizija i programa

Nasuprot tome, suvremene koncepcije demokracije počivaju na ideji prema kojoj cilj nije dokinuti različite društvene identitete i interese u nekakvo narodno jedinstvo ili racionalni dogovor, nego ih uspješno kanalizirati kroz demokratske procedure i institucije. Čemu političke stranke ako će nam sve nuditi iste sadržaje? Izlazak na izbore gdje biramo svoje predstavnike počiva na pretpostavci da postoji neslaganje oko koncepcija razvoja, te da je to neslaganje legitimirano kroz stranačko, ili drugim riječima - pristrano natjecanje.

Druga dimenzija politike koja je nevidljiva iz te tehnokratske vizure jest činjenica da politika počiva na oblikovanju kolektivnih identiteta, koji se ne daju agregirati iz individualnih interesnih pozicija. Kako ukazuje Mouffe[xiii], liberali političko polje vide kao neutralni teren natjecanja među elitama, gdje je cilj zbaciti protivnika i  zauzeti njegovo mjesto, ali se pri tome nikad ne dovode u pitanje postojeći odnosi moći. Radi se samo o izmjeni stručnih upravitelja na vodećim pozicijama: zadnji nije uspješno upravljao državom, idemo postaviti novoga. Budući da tako vide politiku, nije neobično da se u susretu s građanskom inicijativom poput one U ime obitelji liberalna elita iscrpljivala u čuđenju nad time da takva politička energija uopće postoji, da bi zatim samu sebe iznenadila razinom svoje nedemokratske reakcije. 

Opet tome nasuprot, pluralistična teorija demokracije ukazuje da nije moguće postići potpuni konsenzus u društvu. Svaki poredak predstavlja određenu konfiguraciju moći, a do njegovog ostvarenja se ne dolazi racionalnom deliberacijom nego političkom borbom između različitih interesa[xiv]. Zato moramo odbaciti ideju da "nema alternative" - stvari uvijek mogu stajati i drugačije; odnosi moći mogu se promijeniti. Upravo je odlika suvremenog trenutka u Europi da su ključni elementi postojećeg poretka dovedeni u pitanje. To je moguće iskoristiti ili za produbljivanje demokracije, ili za njeno osiromašenje. Danas insistirati da nema alternative, osim što je politički kratkovidno, narušava demokraciju - ako je zaista nema, zašto glasujemo? Ako političke elite nisu u stanju suočiti građane sa stvarnim izborom između alternativnih koncepcija razvoja, 'ajmo se prestati čuditi što se građani okreću drugim izvorima kolektivnih identiteta.


Ilustracija: boell.eu

croatia_boell.eu__4b3.jpg croatia_boell.eu__4b3.jpg

Svjedočimo naime kako je polje političkog sve više preplavljeno moraliziranjem "poštenih" protiv "lopova". Ako niste uvjereni, preporučam čitanje stranačkih programa - čitav spektar od lijevog na desno, stari i novi, umjesto različitih ekonomskih i socijalnih politika nude nam svoje poštenje.


Danijela Dolenec je koordinatorica Grupe 22.

 


[i]"Treba nam društveni konsenzus oko razvoja Hrvatske". Poslovni.hr: http://www.poslovni.hr/mobile/domace-kompanije/treba-nam-drustveni-konsenzus-oko-razvoja-hrvatske-216312

[ii]Poruka Hrvatske zore stranke naroda: http://hrvatska-zora.hr/index.php/vijesti/44-hrvatska-zora-upozorava-hrvatskoj-prijeti-izvanredno-stanje

[iii]"Ni jedna stranka pojedinačno ne može riješiti probleme društva, potreban je konsenzus". Index.hr: http://www.index.hr/vijesti/clanak/gabric-ni-jedna-stranka-pojedinacno-ne-moze-rijesiti-probleme-drustva-potreban-je-konsenzus/739476.aspx

[iv]"Vujčić poziva na opći konsenzus", Banka.hr: http://www.banka.hr/hrvatska/vujcic-poziva-na-opci-konsenzus-zbog-ozbiljnosti-situacije

[v]"Hrvatska traži novi konsenzus". Večernji.hr: http://www.vecernji.hr/hrvatska/josipovic-hrvatska-trazi-novi-konsenzus-treba-nam-jedinstvo-937046

[vi]Platforma 112, SSSH, Grupa 22, Clubture i Zeleni forum predstavili su"Predizborni aktivistički inventar za EU do 2020". Vidi na:http://www.grupa22.hr/treba-nam-drugacija-europa/

[vii] Raspravu se može pogledati na: https://www.youtube.com/watch?v=Prmd9lZM8DY

[viii] Schmidt, V.A. i Thatcher, Mark(2013) Resilient Liberalism in Europe's Political Economy, Cambridge University Press

[ix] "Europe's Banker Talks Tough", Wall Street Journal, veljača 2012: http://online.wsj.com/news/articles/SB10001424052970203960804577241221244896782?mg=reno64-wsj&url=http%3A%2F%2Fonline.wsj.com%2Farticle%2FSB10001424052970203960804577241221244896782.html

[x] Vidi web stranicu Martina Shulza http://www.martin-schulz.eu/en/#visions

[xi]Bohle, D. i Greskovits, B. (2013) Capitalist Diversity on Europe's Periphery, Cornell Press

[xii]McKinsey (2013) A new dawn: Reigniting growth in Central and Eastern Europe:http://www.mckinsey.com/insights/economic_studies/a_new_dawn_reigniting_growth_in_central_and_eastern_europe

[xiii]Mouffe, Chantal (2013). Agonistics: Thinking the World Politically, London: Verso

[xiv]Ibid.

Ključne riječi: demokracija, europska unija
<
Vezane vijesti