Mladi obrazovani kadrovi u državnoj službi nisu adekvatno plaćeni, ne mogu ostvariti svoja prava stečena obrazovanjem pa traže isplativija zaposlenja, a to je činjenica koja se u pregovorima o izmjeni kolektivnog ugovora redovito gura pod tepih.

Jedan od uvjeta za postizanje punopravnog članstva Republike Hrvatske u Europskoj Uniji jest reforma državne uprave, kojom bi se ovaj netransparentni gigant koji je iznikao iz prošlog sustava i zbrinuo teret privatizacije trebao pretvoriti u dobro organiziranu, transparentnu i visoko učinkovitu instituciju utemeljenu na znanju.

S tim ciljem, 1998. godine pokrenut je program stipendiranja Vlade Republike Hrvatske koji provodi Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija (MVPEI) u suradnji s Vladom Velike Britanije, Republike Francuske, Republike Irske i mnogim vrhunskim sveučilištima poput University of Sussex, Collège d'Europe, Europa-Kolleg Hamburg, Dresden University, University of Graz, itd. Radi se o programu čiji je cilj obrazovanje stručnjaka za rad na poslovima pristupanja Europskoj Uniji, a financira se u suradnji s mnogim tvrtkama u Hrvatskoj kao što su Pliva Hrvatska d.o.o., Volksbank d.d., HT- Hrvatske telekomunikacije d.d., Ericsson Nikola Tesla d.d., Končar - Elektroindustrija d.d. i Privredna banka Zagreb d.d. Znanja i vještine koje stipendisti steknu na ovim programima ubrajaju ih u stručnjake europskom nivou.

Kolektivni ugovor državnih službenika i namještenika nije usklađen s europskom inicijativom cjeloživotnog učenja, ni s ostalim regulativama u državnoj upravi koje propisuju kontinuiranu edukaciju djelatnika

No pista za slijetanje puna je kamenja. Bolonjska reforma visokoobrazovnog sustava u Hrvatskoj uvela je promjene na fakultetima koje su se odrazile na tržište rada. Konkretno u državnoj upravi - kolektivni ugovor državnih službenika i namještenika[1] koji regulira plaće državnih službenika ne predviđa stimulaciju za dodatno stečeno obrazovanje (ni ono formalno niti neformalno). Dakle, nije usklađen s europskom inicijativom cjeloživotnog učenja, a niti s ostalim regulativama u državnoj upravi koje propisuju kontinuiranu edukaciju djelatnika. Osim toga, ne postoji razrađena strategija raspoređivanja stipendista na potrebna radna mjesta. Često ih se postavlja na manje prestižna mjesta koja nisu vezana uz njihovu specijalizaciju te se često zanemaruju njihove molbe za premještajima. Na kraju se tri godine „odrađivanja" stipendije svedu na odbrojavanje ostatka ugovorenog termina, a ne na doprinos profesionalizaciji i povećanju učinkovitosti državne službe.

Iako je Komisija za izmjenu kolektivnog ugovora uvidjela ovaj propust, ministar financija Šuker i državni tajnik Palarić tijekom donošenja novog kolektivnog ugovora nisu smatrali potrebnim da se u njega uključi gore navedeni slučaj.

Na kraju, takav pristup rezultira odlaskom stručnjaka „trbuhom za kruhom" iz državne uprave na bolje plaćena radna mjesta u privatnom sektoru. Što je time postignuto? Obrazovan je kadar čija se stručna znanja ne primjenjuju tamo gdje su najpotrebnija, a niti ih se dovoljno stimulira da ostanu. Je li riječ o promašaju, ili se pak situacija da popraviti? Proučimo stanje stvari u ovom trenutku.

In medias res

Zašto ste mi priznali diplomu kao magisterij struke? Kako ću ja dobiti 8 posto dodatka na plaću? - ljuti se državna službenica na djelatnicu Agencije za znanost i visoko obrazovanje. No ljutnja je usmjerena na pogrešno mjesto. Priznanje kvalifikacije stečene u inozemstvu na razini magisterija po novom, Bolonjskom sustavu obrazovanja vrednuje kao usporedna s razinom diplomskog sveučilišnog studija u Republici Hrvatskoj (magisterij struke), s kojim službenik prema kolektivnom ugovoru državnih službenika i namještenika ne ostvaruje pravo na dodatak od 8 posto na plaću, iako je time stekao dodatni stupanj obrazovanja u funkciji poslova radnog mjesta na kojem službenik radi. Bez obzira što MVPEI već desetu godinu dodjeljuje stipendije za diplomske studije i ugovorno obvezuje stipendiste da poslije „odrade" stipendiju u trajanju od tri pune godine u državnoj upravi, nije se riješilo pitanje doplatka na plaću na osnovi dodatne edukacije djelatnika.

Državna uprava treba stručnjake u svojim redovima, a ne može ih platiti. Zašto se svaka dodatna edukacija kao što su dodatni magisteriji, znanje stranih jezika, pa i ostala znanja i iskustva potrebna za obavljanje posla ne stimuliraju, kao što su to riješile susjedne zemlje, članice Europske Unije? O čemu je ovdje riječ?

Bolonjski proces vs. kolektivni ugovor: problem akademskih titula

Stipendiste MVPEI-a se najčešće šalje na stručne programe europskih studija ili međunarodnih odnosa na cijenjene institucije diljem Europe. Naziv koji stječu završetkom svojih magisterija jest Master of Arts of European Studies, LLM ili Master of Business Administration.

Kada te diplome Agencija za znanost i visoko obrazovanje prizna, rješenjem od 2006. godine nadalje, određuje razinu stečenog studija i često se upravo radi o stupnju magistra struke, tj. npr. magistar europskih studija, ili magistar europskog prava. Oni stipendisti kojima je magisterij izjednačen s magisterijem znanosti, a ima i takvih, imali su sreće jer je došlo do greške tijekom postupka priznavanja, dok procedura još nije bila uvriježena. Treba naglasiti da magisterij struke nije manje vrijedan od magisterija znanosti, samo su različito usmjereni. Magisteriji struke usko su vezani za izučavanje određenog područja za potrebe posla, kao što su u našem slučaju međunarodni odnosi ili europske integracije, dok je magisterij znanosti rezerviran za proučavanje metodologije istraživanja, te u većini slučajeva, za pripremu za pisanje doktorata. Radi se o dva sasvim različita smjera studija - dok je Bolonjski magisterij diplomski studij i druga razina visokoškolskog obrazovanja, magisterij znanosti je bio dio doktorskog studija. Prema toj logici kolektivni ugovor priznaje zaposlenicima s magisterijem znanosti 8 posto dodatka na plaću jer su izvršili dio obveza doktorskog studija, dok doktori znanosti imaju i imali su pravo na dodatak od 15 posto na plaću.

Dakle, Agencija za znanost i visoko obrazovanje s pravom stipendistima MVPEI-a izjednačava stečene inozemne diplome s razinom magisterija struke. Problem nije u priznavanju, nego u tome što kolektivni ugovor (jer se isključivo njime između Vlade i sindikata pojedinih djelatnosti dogovaraju dodaci na plaću) ne omogućuje stimulans za druge vrste školovanja (formalnog/neformalnog i sl.) te za druge dodatne razine obrazovanja.

Bolonjska reforma je od 2001. godine (ali u praksi nešto kasnije) počela reformirati visoko obrazovanje u Hrvatskoj kako bi ga uskladila s obrazovnim sustavima ostatka Europe te time omogućila mobilnost studenata i radnika i pridružila se europskom cilju stvaranja Europskog prostora visokog obrazovanja (European Higher Education Area). Naš nekadašnji četverogodišnji „dodiplomski" studiji (s politologije, prava, filozofskog, ekonomije, elektrotehnike, itd.) po novom Bolonjskom sustavu „tri plus dva" postao je „preddiplomski studij" u sklopu kojega se nakon tri godine[2] stječe naziv prvostupnik/ica. Nekadašnji „poslijediplomski" studij je prema Bolonjskom sustavu danas zamijenjen „diplomskim studijem" u sklopu kojega se dvije godine nakon preddiplomskog studija stječe naziv magistra/ice struke, umjesto nekadašnje titule magistar znanosti.

azvo.jpg

Magisterij znanosti se kao takav više ne može steći unutar hrvatskog obrazovnog sustava od kada je na snazi Bolonjska reforma, jer se nakon stečenog stupnja magisterija struke ili specijalističkog diplomskog studija, studiji mogu nastaviti samo na razini nekadašnjeg doktorata znanosti - sada poslijediplomskog ili poslijediplomskog specijalističkog studija koji traje 3 godine. Oni koju su započeli studij magistra znanosti prije Bolonjske reforme moraju ga dovršiti do 2011. godine, a dobili su i ustupak da do kraja 2008. prošire magisterij znanosti na doktorat.

„Fiktivne" akademske titule

Agencija za znanost i visoko obrazovanje, koja se bavi priznavanjem stranih kvalifikacija i davanjem informacija o hrvatskom obrazovnom sustavu kaže da to ne isključuje priznavanje stupnjeva stečenih u inozemstvu. Dakle, članak 44., stavak 5. kolektivnog ugovora stimulira dodatak na plaću za stupanj obrazovanja koji se od Bolonjske reforme, de facto, ne može steći u Hrvatskoj. Nije li to neobično? Agencija za znanost na ovo pitanje odgovara da, iako u Hrvatskoj nije moguće steći obrazovni stupanj magisterija znanosti, pojedinci s ranije stečenom titulom mr.sc. će biti radno sposobni barem još 20 do 40 godina. Ponovno se povlači pitanje, a što je s magistrima struke?

Nadalje, stupanjem na snagu Zakona o akademskim i stručnim nazivima i akademskom stupnju (NN, 107/2007) termini „znanstveni stupanj magisterija znanosti i znanstveni stupanj doktora znanosti" iz članka 44. stavka 5 kolektivnog ugovora zapravo više ne postoje, jer se u hrvatskom obrazovnom sustavu mogu steći samo akademski naziv, stručni naziv i akademski stupanj[3]. Osim što treba ukazati na propust što ova dva zakona nisu usklađena, akademski naziv magisterija struke, o kojemu je riječ u ovom članku, uopće se ne spominje u ovom kolektivnom ugovoru.

Problemi i rješenja

Kako riješiti ovaj problem? Stručnjaci spominju dva moguća rješenja, a pronašli smo i neke primjere dobre prakse u sustavu hrvatske državne uprave.

Prvo je rješenje zatražiti harmonizaciju članka 44. stavka 5 u kolektivnom ugovoru s ostalim navedenim zakonima te osmisliti način na koji će se uvrstiti dodatak na plaću za dodatno školovanje kao što je u ovom slučaju stručni magisterij na koji poslodavac šalje djelatnike za potrebe učinkovitijeg obavljanja posla. Obzirom da je sindikat već ranije pokušao izmijeniti ovu odredbu i naišao na otpor prema dodavanju „magistra struke" u tekst gornjeg članka, kojim bi se vlasnicima ove titule odobrilo 8 posto dodatka na plaću. Razlog je u tome što bi se time isto pravo dalo svim nekadašnjim dodiplomskim sveučilišnim studijima, jer su oni temeljem Zakona o akademskim i stručnim nazivima i akademskom stupnju (Narodne novine br. 107/2007) izjednačeni s razinom diplomskih „Bolonjskih" studija (tj. magistrima struke)[4]. Potrebno je iznaći formulaciju u tekstu kolektivnog ugovora koja će se odnositi isključivo na dodatno školovanje, kako se dodatak na plaću ne bi odnosio na sve državne službenike koji su stekli diplome na nekadašnjim dodiplomskim sveučilišnim studijima.

Druga mogućnost jest krenuti putem dobre prakse članica Europske Unije, npr. Mađarske, te putem sindikata zatražiti da čelnik tijela državne uprave unutarnjom odredbom donese odluku o tome kako će se nagrađivati djelatnici za stečeno dodatno obrazovanje, znanje dodatnog stranog jezika itd. Neka tijela državne uprave kao što je Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova EU svojim djelatnicima s dodatnim magisterijima struke stečenim u inozemstvu daje 8 posto dodatka na plaću.

Ako želimo graditi društvo znanja i poticati cjeloživotno učenje, trebamo se odmaknuti od teoretiziranja i prionuti rješavanju postojećih problema

Nadalje, zanimljiv članak Hrvoja Krešića iz Novog lista sa senzacionalističkim naslovom „Ministarstvo šalje na magisterije, pa ih ne priznaje" od 14. siječnja 2009. pozabavio se ovom tematikom[5]. Naime, g. Krešić je istražio iskustva Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika u dijalogu s Vladom po pitanju rješavanja navedene nelogičnosti u kolektivnom ugovoru te stavove MVPEI-ja o priznavanju prava stipendista. Navodi se i da je Vlada odbila prihvatiti rješenje Sindikata kojime bi kolektivni ugovor uključio i magistre struke i specijaliste, uz ostvarivanje prava na dodatak na plaću u iznosu od 4 posto, jer će se time izazvati neravnopravnost i nezadovoljstvo među državnim službenicima prema riječima državnog tajnika g. Palarića[6].

No, uspjeli smo uz pomoć Sindikata locirati i neke svijetle primjere u lokalnoj upravi. Naime, gradonačelnik grada Požege Zdravko Ronko prvi je prepoznao važnost ulaganja u obrazovanje državnih službenika te je zaposlenicima gradske uprave aneksom kolektivnog ugovora za lokalne službenike i namještenike priznao dodatak za stečeni akademski stupanj sveučilišnog specijaliste. G. Ronko je u kolektivni ugovor ugradio pravo na povećanje plaće službeniku/ici koji ima završen drugi sveučilišni ili stručni studij, uz akademski stupanj koji je uvjet za službeničko radno mjesto na koje je raspoređen, ukoliko je on u funkciji njegovog radnog mjesta. Navodno planira nastaviti s dobrom praksom i zaposlenicima Grada Požege omogućiti pravo na povećanje plaće temeljem stjecanja višeg akademskog stupnja[7].

Bolonja s preprekama

Primjena Bolonjske reforme, kao što je vidljivo u ovom segmentu tržišta rada, susreće se s mnogim preprekama i izvan obrazovnog sustava - poslodavci se muče s ugradnjom novih naziva i prava visokoobrazovanih kadrova u stare sustave. Ako želimo graditi društvo znanja i poticati cjeloživotno učenje, trebamo se odmaknuti od teoretiziranja i prionuti rješavanju postojećih problema. Stvaranje i privlačenje mladih, visokoobrazovnih kadrova u državnu službu koji će svojim znanjima i vještinama raditi na unapređenju šire zajednice jest hvale vrijedan cilj. No kako sada stvari stoje, navedena praksa je odvela cijelu priču u potpuno suprotnom smjeru. Mladi obrazovani kadrovi u državnoj službi nisu adekvatno plaćeni, ne mogu ostvariti svoja prava stečena obrazovanjem pa traže isplativija zaposlenja. A ova se pitanja redovito guraju pod tepih kad se pregovara o izmjeni kolektivnog ugovora. Želimo graditi društvo znanja, a nismo spremni osigurati infrastrukturu na kojoj će se ono zaista temeljiti. Dakle, stvarati stručnjake možemo, no pitanje jest kako ih planiramo zadržati.


[1] Članak 44. stavak 5 kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 93/2008)

5) Osnovna plaća uvećat će se:
- ako službenik ima znanstveni stupanj magistra znanosti za 8 posto,
- ako službenik ima znanstveni stupanj doktora znanosti za 15 posto,
ako znanstveni stupanj nije uvjet za radno mjesto na kojem službenik radi i ako je znanstveni stupanj u funkciji poslova radnog mjesta na kojem službenik radi.

[2] U nekim područjima, kao što je ekonomija, izniknuo je format studija „četiri plus jedan".

[3] Članak 1. Zakona o akademskim i stručnim nazivima i akademskom stupnju

1) Akademski naziv stječe osoba koja završi preddiplomski sveučilišni studij, diplomski sveučilišni studij i poslijediplomski specijalistički studij.
(2) Stručni naziv stječe osoba koja završi stručni studij i specijalistički diplomski stručni studij.
(3) Akademski stupanj stječe osoba koja završi poslijediplomski sveučilišni studij.

[4] Zapisnik sa sastanka Komisije za izmjenu kolektivnog ugovora 25.10.2008.

[5] Članak sa stranice Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika, 15. siječnja 2009.

[6] G. Palarić je državni tajnik Središnjeg državnog ureda za upravu, tijela odgovornog za kreiranje legislative za državne službenike

[7] Članak sa stranice Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika, 19. siječnja 2009.

 


Autorica: Iva Tarle, MA, je stručna suradnica u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija RH.

 

Kolumna „Javne politike visokog obrazovanja":

Ovaj tekst je objavljen u sklopu kolumne „Javne politike visokog obrazovanja". Kolumna je jedna od aktivnosti projekta „Platforma za sudjelovanje organizacija civilnog društva u praćenju, oblikovanju i zagovaranju javnih politika obrazovanja u Hrvatskoj" koji provodi Institut za razvoj obrazovanja. H-alter je partner na projektu, a projekt podupire Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Popis ostalih tekstova objavljenih u sklopu kolumne možete pronaći
ovdje.

<
Vezane vijesti