Primjer turske državljanke Başak Şahin Duman koju je u Hrvatskoj stigla međunarodna potjernica iz njezine zemlje, a zbog tobožnje terorističke aktivnosti, razobličuje zapanjujuću štetnost hrvatskog pravnog sustava prema strancima životno ugroženima u njihovim matičnim sredinama.

Kao što je već poznato iz domaćih medija s kraja prošlog mjeseca, ta je Turkinja prije osam godina u Ankari pretrpjela sudski progon nakon sudjelovanja u studentskim demonstracijama protiv uvođenja novog, drastično totalitarnog tzv. antiterorističkog zakona, a po kojem je na koncu i osuđena.

Ipak, uspjela je otputovati u Njemačku, gdje se skrasila u miru zakonskih okolnosti suprostavljenih rigoroznom turskom aparatu državnog terorizma. Zatvorena je tek pošto se zatekla u Hrvatskoj, da bi je ovdašnji policijski službenici istog časa oštetili krivokletničkim poricanjem prava na zahtjev za azil. Nakon toga, pokazat će se da ni to pravo, kad se za njim konačno posegne, ne garantira makar odgodu izručenja Turskoj: sam pokrenuti postupak traženja azila ne utječe na sudsku odluku o ekstradiciji, nego se dva procesa vode odvojeno i neovisno jedan o drugome, što je apsurd koji sam po sebi najbolje ilustrira tezu da se azilantska politika u Hrvatskoj ne vodi radi pomoći ugroženima.

Diskriminacija Başak Şahin Duman je dio šireg kompleksa nebrige o ugroženim strancima.

Da se vodi, samo traženje azila obustavilo bi do daljnjeg postupak ekstradicije Başak Şahin Duman. Ali, naprotiv, ta se politika već duži niz godina provodi - kao što smo ovdje već pisali - radi golog sravnjivanja sistema s pravnom stečevinom EU-a, nevoljko i kampanjski i opstruktivno, te nerijetko više škodi negoli pomaže onima koji su prinuđeni ispitati njezine mogućnosti. A diskriminacija Başak Şahin Duman je dio šireg kompleksa nebrige o ugroženim strancima. Uslijed takve državno-političke klime, razmjerno je neprimjetno prošao i jedan nedavni medijski moment na istu temu i u istom tonu. Posrijedi je članak o turskoj disidentici u Jutarnjem listu, 21. lipnja ove godine.

Kako javno notira Inicijativa "Sloboda za Başak" centra Alerta za praćenje desnog ekstremizma i protudemokratskih tendencija, te su dnevne novine vjerojatno iskorištene za potrebe turske državne politike koja širi neistine o konkretnom slučaju. I, da ne prenosimo kompletan sadržaj, već naslov "Policajce je tukla palicom, učinila je štetu od 2,7 mil. €" govori dovoljno: naime, nekadašnjoj studentici medicine ne samo da nisu sudski ni dokazivane nikakve nasilne radnje u Turskoj, nego je na šest godina i tri mjeseca zatvora osuđena zbog pukog sudjelovanja u demonstracijama i uzvikivanja slogana protiv rečenog zakona. Ali, uredništvo Jutarnjeg lista nije demantiralo tvrdnju za koju objavom članka preuzima odgovornost.

"Turska očito ne preza ni od svjesnog plasiranja lažnih informacija u inozemnim medijima, a slučaj Başak samo je jedan od tisuća slučajeva progona zbog iznošenja političkog mišljenja u Turskoj. Ponašanje turske države prema opoziciji skandalozan je primjer zabrane slobode mišljenja i političkog djelovanja. Hrvatski sudovi, pak, često ignoriraju međunarodne ugovore koji između ostalog zabranjuju izručenje žrtava političkog progona, što je vrlo očito slučaj i s Başak. To je u osnovi protuzakonito, jer su međunarodni ugovori zapravo važniji od domaćih zakona", rekao nam je Nikola Vukobratović iz Alerte, inače prijatelj Başak Şahin Duman.

I dok ona u neizvjesnosti remetinečkog pritvora čeka na odluku hoće li je Hrvatska osloboditi ili izručiti Turskoj ili pustiti da se vrati u Njemačku kao "sigurnu treću zemlju", a što bi moglo biti politički neutralno, tzv. srednje rješenje, ostaje nam vidjeti da njezin slučaj ipak, nažalost, nije eksces u sustavu koji inače funkcionira zadovoljavajuće. Nego je na stvari strukturna zapuštenost koja dovodi do nefunkcioniranja instituta azila ili državne supsidijarne zaštite, dakle, čak i onih mjera koje su u teoriji dovedene do kvalitetnih rješenja, dok se u praksi ne provode ili naprosto zakazuju, pretvarajući se u svoju suprotnost.


Prihvatilište za tražitelje azila u Kutini/ Foto: Kutina.in

azlanti.jpg azlanti.jpg

U raskoraku između statusa tranzitne zemlje s istoka i juga prema Europskoj uniji, i zemlje-destinacije kakvom će postati po svom ulasku u EU, Hrvatska je paralelno uz legislativu rješavala pitanje fizičkog smještaja tražitelja azila. Prihvatilište je na koncu otvoreno u Kutini, a prošle je godine takav objekt počeo s radom i u Zagrebu. Kapaciteti su nedostatni, no problem nadalje raste s nemogućnošću stambenog zbrinjavanja azilanata i supsidijarno zaštićenih. Država nema stanove predviđene za tu namjenu, pa dotične osobe smješta kod privatnih najmodavaca koji su voljni sklopiti ugovor o najmu s lokalnim Centrom za socijalnu skrb.Nakon pustih godina odugovlačenja zakonodavca, i potom još nekog vremena do stavljanja Zakona o azilu na snagu, do danas je stalno pribježište u Hrvatskoj ipak dobilo 36 osoba, dok njih 18 uživa privremenu, supsidijarnu zaštitu. Nedostatak integracijskih politika, međutim, život azilanata ovdje čini veoma rizičnim i teškim. Oni se također susreću sa zatvorenim vratima raznih institucija i s ksenofobnom praksom koja nije rijetkost u hrvatskom društvu. Te ih poteškoće prate od otežanog uključivanja u obrazovni sistem i nemogućnosti zapošljavanja, do praktički zapriječenog sudjelovanja u društvenom, kulturnom i političkom životu Hrvatske.

Nažalost, takvih nema baš na izbor, jer ljudi u Hrvatskoj i dalje zaziru od iznajmljivanja stambenog prostora strancima koji su - baš u ovom slučaju - počesto druge rase i vjere. Prema neslužbenim informacijama kojim raspolažemo, u planu je i osiguravanje smještajnih kapaciteta na razini lokalne samouprave, prvenstveno Grada Zagreba. Upravo će u glavnom gradu Hrvatske, bez obzira na gubitak stotina stanova koji su s pretprošlog na prošlo desetljeće prešli iz gradskog vlasništva u ono privatnih ljubimaca vlasti - estradnjaka, novinara itd. - zacijelo biti najlakše udomiti buduće hrvatske državljane koji dolaze iz Afrike ili Azije.

Ravnateljica kutinskog Centra za socijalnu skrb Rosana Stanko
 izjavila je za H-Alter da kao osnovnu prepreku u integraciji vidi poteškoće u organiziranju sustavnog učenja hrvatskog i potonjeg zapošljavanja azilanata.

Veliki problemi ispostavljaju se u provođenju rješenja; dok se traži stan, što može trajati i po godinu dana, dvogodišnji period državnog snošenja troškova stanovanja već teče. Azilant zatim ima manje vremena za prilagodbu i traženje posla te financijsko osamostaljivanje, kojem bi obično prethodilo učenje hrvatskog jezika i eventualno doškolovanje kao potrebe i mogućnosti za čije se unapređenje permanentno zalažu organizacije poput Centra za mirovne studije i UNHCR-a. Ravnateljica kutinskog Centra za socijalnu skrb Rosana Stanko izjavila je za H-alter da kao osnovnu prepreku u integraciji vidi poteškoće u organiziranju sustavnog učenja hrvatskog i potonjeg zapošljavanja azilanata.

"Iako i za to postoje državni poticaji, u praksi se veoma malen broj ljudi uspije zaposliti. To su uglavnom ljudi koji su ovamo došli bez ikakvih dokumenata, kao i dokaza o završenom obrazovanju, te mogu aplicirati samo za najlošije plaćene poslove", kaže Rosana Stanko. U krajnjoj liniji, budući da se narednih godina očekuje rast broja tražitelja azila i, proporcionalno, onih kojima će isti biti odobren, možemo predvidjeti postupni razvoj populacije koja će biti formalno primljena u društvo, te istodobno suštinski isključena evidentnom nemogućnošću sudjelovanja u njegovu životu. Neće zatim proći dugo i uspostavit će se dominantna slika o njima kao problematičnom soju, izgrednicima i neradnicima.

Başak Şahin Duman možda ne bi imala tih problema, u slučaju da joj Hrvatska odobri azil, jer se već u Njemačkoj etablirala kao obrazovana mlada žena, te radi kao prevoditeljica s više svjetskih jezika. Ali, rekosmo, njezin je slučaj samo jedan veoma eksponiran i donekle specifičan primjer, iza kojeg stoje stotine anonimnih tražitelja azila u Hrvatskoj. Za njima možda nije raspisana tjeralica, no to nam ovdje i nije od presudnog značaja. Glavna je nevolja u tome što stvari uvelike funkcioniraju tako da su hrvatski azil ili supsidijarna zaštita u stanju dovesti čovjeka u teži egzistencijalni položaj negoli je bez njih dotad bio slučaj.


internews.jpg
Ključne riječi: azil, Başak Şahin Duman, azilanti
<
Vezane vijesti