Foto: Documenta<br>Foto: Documenta
Želimo li sutra ratove ili ne? Ratova nema bez poslušnosti. Postavljanje pitanja je najveći problem svakoj vojsci. “Nisi tu da misliš, već da izvršavaš naređenja”, poznata je rečenica svakome tko je bio u vojsci. “Nisi tu da izvršavaš naređenja, već da misliš”, mora biti motto mirovnog obrazovanja. “I da djeluješ”, dodajem.

Prošli sam tjedan posjetio Zadar, grad mog odrastanja. Prenoćio u zgodnom IMPACT centru koji tek ima postati željenim odredištem udruga. Skup civilnih stradalnika rata. Tema su Reparacije. Zadnjih mjeseci postajem expert za ta takozvana Četiri stupa: Pravo na istinu, Pravo na pravdu, Pravo na obeštećenje i Garancije neponavljanja, pa sam lako kontekstualizirao događaj.

Išao sam kao promatrač, vozač, umreživač. Zanimljiva dinamika na skupu. Zajednica udruga civilnih stradalnika rata dovela je niz ljudi sve od Škole koje odgajaju za mir, odgajaju odgovorne građane, smetaju svakoj pripremi za rat, stvarno jesu “Mjesto nulte tolerancije na nasilje” Osijeka, Broda, Lipika, Siska, Zadra... Imaju oni svi razumijevanje lokalnih vlasti, spominju nam da su im sva vrata otvorena, no isto tako čujem i da su im dotoci novca zatvoreni. Ti ljudi imaju po svim mogućim međunarodnim konvencijama i standardima pravo na obeštećenje. Rekao bih jače – obavezu države da ih obešteti.

Zašto? Zato jer su stradali u ratu. Zato jer oni rat nisu htjeli, niti su ga pokrenuli niti ga vodili. Države to rade. Države vode ratove. Države vole ratove. O kako ih vole. Iz ratova crpe legitimitete, ratovi im pokreću ekonomiju, u ratovima bijes i nezadovoljstvo se kanalizira prema drugima, "našim" neprijateljima. Za vrijeme rata iz države "pobjegnu" oni koji u njemu ne žele sudjelovati, koji vole život više od lojalnosti strukturama i simbolima. Nelojalnih se države vole riješiti.

Zato, zbog svoje odgovornosti, države su dužne obeštetiti civilne žrtve. Zato je važno da žrtve zahtjevaju novce, da ne pokazuju razumjevanje prema državi, da ne izlaze u susret "teškoćama u proračunu". Za civilne žrtve nikad nema novaca. Biti će ga tamo gdje su države shvatile da im rat nije brat nego je skup i preskup (pa ga onda izvoze, ali da ne skrećem s teme).

Glišo Kolundžić (Foto: Novosti)<br>
Glišo Kolundžić (Foto: Novosti)

Gledam ljude u publici. Jedan me čovjek zagledava, ja njega isto. Prilazim na pauzi. “Odakle se mi znamo?” - Miramida u Kninu 2001. godine. Glišo Kolundžić.

Drago mi je susresti čovjeka kojeg pamtim po integritetu, upornosti, životnoj energiji. Nije mi drago čuti da je on malo ili ništa od pravde osjetio. Četiri stupa. Pravo na pravdu. Posjetismo ga Ognjen Tus i ja nedugo nakon te Miramide u kući u selu Kakma, između Biograda i Benkovca.

Pucano je rafaljnom paljbom, u visini tijela, iz jurećeg auta, po kući. Počinitelj još nije pronađen.

Nije Glišo želio Krajinu, nije joj se nikad ni pridružio. Kako kaže Saša Kosanović na kraju članka u Novostima: “Inače, Glišo Kolundžić godinama radi kao predsjednik Odbora za povratak, obnovu i ekonomski i socijalni položaj Srba u Zadarskoj županiji. Ima u tome određene simbolike: što bi tek trebao očekivati netko drugi tko se želi vratiti u Hrvatsku kada čovjek poput Kolundžića na pravdu čeka već 18 godina?”

Kaže mi skromno sugovornik iz Zadra: “Ja nisam stradao. Supruga jeste.” Ne znam da li me više pukla njegova samozatajnost ili saznanje da on i dalje ne vidi sebe kao žrtvu Sjedim navečer u neobičnom krugu, spojili smo niz stolova, ljudi iz Zajednice udruga civilnih stradalnika i nekoliko nas iz Documente. Fina je atmosfera, niti službena niti raskalašena, meni nekako i svečano, možda jer poštujem ove ljude, u rodnom sam gradu nakon niza godina, skup je bio nadasve konstruktivan koliko to može biti zagovarački skup za prava civilnih žrtava. Netko drugi donosi odluke, ne mi okupljeni ovdje. Teško mi se oteti dojmu da me nešto muči. Ovi su ljudi u svom angažmanu našli smisao nakon tragedije koja je zadesila njih ili bližnje im. Na mnogo im se načina divim. Ipak, dio mene kaže – ovakvog okupljanja nije nikad trebalo biti. Da nije bilo rata, ne bi se mi nikad ni upoznali, niti bi – što je najvažnije – bilo civilnih žrtava. Ni vojnih žrtava. Ni razaranja.

Kaže mi skromno sugovornik iz Zadra: “Ja nisam stradao. Supruga jeste.” Ne znam da li me više pukla njegova samozatajnost ili saznanje da on i dalje ne vidi sebe kao žrtvu. I bolje da ne vidi. Iako, teško će me netko uvjeriti da kad nam najmiliji stradaju, mi ne patimo – još i više.

Tko je kriv za rat? Uh, što mi je da postavljam to pitanje. Valjda zato jer sam do grla u izučavanju primjera rada na pomirenju u Hrvatskoj. Srbi? Srbija? Milošević? Tuđman? Međunarodna zajednica? Ulazim na teren ukopanih stavova gdje pomaka rijetko ima. Umjesto da prst upirem prema drugima, gledam u sebe, nas, kulturu u kojoj odrastamo, živimo.

Ovih dana radim na Priručniku za mirovno obrazovanje. Pišem tekst o tome što jeste mirovna edukacija:

Goran Božičević: Države iz ratova crpe legitimitete, ratovi im pokreću ekonomiju, u ratovima bijes i nezadovoljstvo se kanalizira prema drugima, "našim" neprijateljima... Goran Božičević: Države iz ratova crpe legitimitete, ratovi im pokreću ekonomiju, u ratovima bijes i nezadovoljstvo se kanalizira prema drugima, "našim" neprijateljima...

“Vjerojatno najveći problem mirovnog obrazovanja u školi je što su današnje škole još uvijek nedemokratske. Učenici nemaju uticaj na najvažnija pitanja: kurikulum, izbor nastavnica, izbor izvora informiranja, metode rada, raspored sati, veličinu razreda. Učionice su kao kutije i poruku ukalupljivanja je teško ne vidjeti. Zamislimo okrugle učionice i sjedenje u krugu prostorije s mnogo dnevnog svjetla. Duljina školskog Za vrijeme rata iz države "pobjegnu" oni koji u njemu ne žele sudjelovati, koji vole život više od lojalnosti strukturama i simbolima. Nelojalnih se države vole riješiti sata koja nije striktno određena nego prilagođena temi, učenici, trenutku. Igru kao najprimjereniju metodu učenja.Učenje postavljanja pitanja umjesto odgovaranja na njih.

Donošenje odluka u školi jako je povezano s mirovnim obrazovanjem. Osposobljavamo li mlade ljude za participativno odlučivanje ili za poslušno građanstvo? Želimo li sutra ratove ili ne? Ratova nema bez poslušnosti. Postavljanje pitanja je najveći problem svakoj vojsci. “Nisi tu da misliš, već da izvršavaš naređenja.” poznata je rečenica svakome tko je bio u vojsci.

“Nisi tu da izvršavaš naređenja, već da misliš”, mora biti motto mirovnog obrazovanja. “I da djeluješ”, dodajem.

Kakva je veza civilnih žrtava i mirovnog obrazovanja? Najednom osvještavam da se time bavim zadnjih mjeseci, godina. O tome smo razgovarali u Nurnbergu pred mjesec dana. Garancije neponavljanja. Institucionalne, strukturne reforme. Važnost mirovnog obrazovanja. Škole koje odgajaju za mir, odgajaju odgovorne građane, smetaju svakoj pripremi za rat, stvarno jesu “Mjesto nulte tolerancije na nasilje”. Svako nasilje.

Raduje me da smo se susreli u bivšoj kasarni, sada rasadištu edukacijskih, građanskih, vjerskih i inih inicijativa.

Kakav će to život biti na Zemlji kada sav novac koji danas ide za vojsku bude usmjeren na prosvjetu i zdravstvo?

Ključne riječi: nenasilje, miramidalije, mirovni odgoj
<
Vezane vijesti