U suvremenom društvu, u kojem ekonomska dogma uvijek ima prednost pred ekologijom i kvalitetom života, ekološki aspekt priče o krizi se zanemaruje, iako iz njega možemo izvući daleko važnije pouke nego iz analiza ekonomskih aspekata.

Svjetska financijska i ekonomska kriza koja je započela 2008. godine, postaje sve teža. Sve češće u opisima krize možemo čuti pojmove poput burzovni slom, dugotrajna recesija, depresija ili ekonomski kolaps, koje izgovaraju isti kako svjetski tako domaći stručnjaci i političari, koji su nas još do nedavno gorljivo uvjeravali u snagu i mistične sposobnosti nametanog neoliberalnog svjetonazora.

Osim toga, usporedbe sadašnje krize sa prošlim krizama, poglavito onom započetom krajem 1929. godine također u SAD-u, u javnosti su sve učestalije, zbog doista velikih sličnosti i straha od ponavljanja povijesti, ali s time da sadašnje dodatne otežavajuće okolnosti ovu krizu mogu učiniti još tragičnijom, a dugotrajniji oporavak teško izvedivim. U tim usporedbama sve se svodi na analize trendova burzovnih indeksa, BDP-a, te raznih drugih financijskih i ekonomskih parametara, ali nitko ne spominje usporedbu ekoloških problema. Crni četvrtak, crni ponedjeljak i posebno crni utorak, su pojmovi koji se često spominju uz krizu započetu 1929. godine, ali istovremeno i usko povezano s ekonomskom dramom 30-tih godina 20. stoljeća, u SAD-u se odvijala i ekološka drama čija je kulminacije obilježena vrlo slabo poznatim pojmom crna nedjelja.

Kako to obično biva u našem suvremenom društvu, u kojem ekonomska dogma uvijek ima prednost pred ekologijom i kvalitetom života, ekološki aspekt priče o krizi se zanemaruje, iako iz njega možemo izvući daleko važnije i uzročno-posljedično jasnije pouke nego iz analiza ekonomskih aspekata

Kako to obično biva u našem suvremenom društvu, u kojem ekonomska dogma uvijek ima prednost pred ekologijom i kvalitetom života, ekološki aspekt priče o krizi se zanemaruje, iako iz njega možemo izvući daleko važnije i uzročno-posljedično jasnije pouke, nego iz analiza ekonomskih aspekata. Zato će u ovom tekstu, pri opisu krize iz 30-tih godina 20. stoljeća više pažnje biti posvećeno jednoj od ekoloških kriza koja je također obilježila to razdoblje, a njeni uzroci i posljedice se isprepliću s ekonomskim rastom i njegovim kolapsom.

Slom burze

Kao početak velike krize obično se uzima slom burze u SAD-u, koji se dogodio krajem listopada 1929. godine. Nakon kraćeg istitravanja, ubrzani pad burze je započeo 24. listopada 1929. godine koji je prozvan crnim četvrtkom. U petak su bankari s Wall Streeta intervenirali kupovinom dionica kako bi spriječili paniku i privremeno uspjeli zaustaviti pad vrijednosti indeksa, ali loše vijesti raširile su se tijekom vikenda, pa se dogodio crni ponedjeljak s do tada najvećim padom vrijednosti DOW indeksa u jednome danu, od 13 posto. Nakon toga je uslijedio je crni utorak 29. listopada 1929. s daljnjim padom vrijednosti dionica i rekordnim brojem trgovanih dionica koje su ljudi panično prodavali. Taj se dan najčešće uzima kao početak velike krize. Par mjeseci kasnije burza se oporavlja, ali je potom slijedio stalni lagani pad koji je završio tek sredinom 1932. godine kada je pad iznosio 89 posto u odnosu na najveću vrijednost iz 1929. godine, na koju se ponovo vratila tek krajem 1954. godine.

Velika kriza (depresija)

Nakon sloma burze uslijedila je velika ekonomska kriza u SAD-u, koja se ubrzo različitim intenzitetom proširila po cijelome svijetu, ali se ni danas ekonomisti raznih škola ne mogu usuglasiti da li je slom burze izazvao tu krizu ili je samo ubrzao njen neizbježan dolazak kao dijela normalnog ekonomskog ciklusa. Velika kriza obilježena je bankrotima, velikom nezaposlenošću, nepovjerenjem u bankarski sustav, smanjenom dostupnosti kredita, smanjenjem međunarodne trgovina itd. U SAD-u je kriza malo počela popuštati tijekom 1933. godine, ali je 1937. i 1938. došlo do ponovnog pogoršanje krize. Oporavak i konačni izlazak iz ekonomske krize u SAD-u se dogodio tek s početkom 2. svjetskog rata kada je proizvodnja porasla zbog ratnih potreba.

Dust bowl

Ovaj pojam predstavlja ekološki dio priče koji se odvijao tijekom velike krize u SAD-u, a nastao je tijekom te ekološke krize, kada se njime nazivao sam stvoreni ekološki poremećaj i područje zahvaćeno tim poremećajem. Taj pojam je postao sinonim za degradaciju tla industrijskom poljoprivrednom proizvodnjom koji nazivamo Dust-bowl sindrom.

Područje zapadnog i jugozapadnog dijela SAD-a, koji je bio zahvaćen tim ekološkim poremećajem nalazi se istočno od Stjenjaka (Rocky Mountains) na prostoru velikog ravnjaka (Great Plains), obuhvaćajući površinu od čak 400.000 km2. Radi se uglavnom o području prerije koja je prekrivena travom i grmljem, te prosječnom količinom oborina ispod 500mm (Osijek 650mm, Split 825mm, Zagreb 850mm, Rijeka i Ogulin preko 1550mm). Osim toga, za to područje su karakteristični ciklusi dužih sušnih i vlažnih razdoblja. Upravo zbog nedostatka vode i šuma koje bi se koristile za dobivanje drvene građe, prvi naseljenici su izbjegavali to područje, a naseljavanje se intenziviralo tek nakon građanskog rata kada je na tom području započeo period u kojem se povećala količina oborina. Tada se na tom području uglavnom uzgajala stoka, ali ponovnim dolaskom sušnijeg razdoblja sve više se počela obrađivati zemlja, što je dovelo do uklanjanja prirodnog pokrova od trave i grmlja koji je zadržavao vlagu u tlu, te štitio gornji sloj tla od erozije vjetrovima koji su na tom području jaki. Dolazak neuobičajeno kišnog razdoblja, sve masovnija primjena mehaničke obrade tla i Prvi svjetski rat koji je uzrokovao povećanje cijena poljoprivrednih proizvoda doveli su do ubrzanog širenja poljoprivrednog zemljišta. Monokulturni uzgoj, uglavnom pšenice, mehanička obrada i iscrpljivanje tla na sve većim površinama, uzrokovali su daljnju degradaciju tla i njegovu pojačanu eroziju.

Sada imamo novu ekonomsku krizu, a globalna ekološka kriza izazvana potrošačkom ekonomijom također već pokazuje jasne znakove

Ekonomska kriza koja je započela 1929. godine još se neko vrijeme nije osjetila na tom području, što je privuklo nove naseljenike u potrazi za poslom. Pšenica se uzgajala posvuda, ali tada su krenuli problemi.

Tijekom zime 1930/ 31. godine završio je period neuobičajeno velikih oborina za to područje i započelo sušno razdoblje. Da stvar bude još gora, cijene žita su 1931. godine zbog povećane proizvodnje smanjene za preko 60 posto, pa su brojni farmeri bankrotirali i bili prisiljeni napustiti svoja polja. Kako to obično biva u suvremenom društvu, iako je nailazeća, ljudskom djelatnošću izazvana, ekološka katastrofa već pokazivala svoje prve jasne znakove, ljudi su probleme krenuli rješavati na svoj uobičajeni ekonomski način promišljanja, zanemarujući te znakove. Kada su se smanjili prihodi od žita, da bi popravili svoje ekonomsko stanje, krenuli su povećavati stada mliječnih krava kako bi prodavali mlijeko, a mlijekom su hranili i svinje. Nakon što je urod usjeva zbog suše toliko podbacio da je ponestalo hrane za prehranu stoke, tada su stoku počeli hraniti skupljanjem i preradom preostalog divljeg bilja iz prerije i time dodatno smanjili biljni pokrov na tlu. Nestanak biljnog pokrova s velikih površina u kombinaciji s isušivanjem tla stvorilo je uvjete za pojačanu eroziju tla vjetrom. Vjetar je sve veće količine površinskog sloja tla podizao u zrak što je uzrokovalo daljnje smanjenje količina oborina. Kako se urod smanjivao, sve više polja je ostajalo neobrađeno i bez ikakvog biljnog pokrova, pa je sa njih vjetar još lakše odnosio povećane količine tla, što je dodatno pogoršavalo problem. Prašnjave oluje koje su s poljoprivrednog zemljišta odnosile sve veće količine tla, pretvarajući ga u neplodne površine, postajale su sve učestalije, pa je u nekim područjima tijekom 1933. godine zabilježeno čak 139, kako su ih nazvali, prljavih dana. Tlo koje su vjetrovi odnosili u obliku prašine najvećim je dijelom završilo u Atlanskom oceanu.

Te godine Roosevelt pokreće vladin program zaštite tla i obnavljanja ekološke ravnoteže na tom području. Uslijedila je izrazito topla 1934. godina sa manje oluja, da bi se učestalost prašnjavih oluja ponovo povećala 1935. godine. Jedna od najsnažnijih oluja koja je podigla toliko prašine da je zasjenila sunce i dan pretvorila u noć, dogodila se 14. travnja 1935. godine, a taj dan je prozvan crna nedjelja. Da bi financijski pomogla stanovnicima tog područja, vlada pokreće otkup stoke po cijenama višim od tržišnih, a predsjednik naređuje sadnju pojasa sa preko 200 milijuna stabala na potezu od Kanade do Abilene u Teksasu, sa svrhom slabljenja snage vjetra, zadržavanja tla i vlage u tlu. Zaredalo je još par godina s raznim klimatskim anomalijama i pojavama. 1936. godine područje je zahvatio jaki toplinski val koji je srećom prekinut dolaskom kiše, a 1937. godine ponovo su harale prašnjave oluje.

Treba li se dogoditi nova, globalna crna nedjelja da nas potakne na ubrzanu promjenu ponašanja i preslagivanje naših prioriteta?

Tek 1937. godine počinje masovna edukacija i financijsko stimuliranje poljoprivrednika da usvoje i ovladaju poljoprivrednim tehnikama koje uzrokuju manju degradaciju i eroziju tla. Tim mjerama, ali i poboljšanjem klimatskih uvjeta je 1938. godine smanjena količina odnošenja tla vjetrom za 65 posto. Tragedija je konačno prekinuta u jesen 1939. godina kad su oborine ponovo počele pristizati u zadovoljavajućim količinama, ali velike količine i površine tla su do tada bile nepovratno izgubljene.

Zbog ekološke katastrofe uzrokovane ljudskim djelovanjem, uvjeti za život na tom području su postali neizdrživi, pa se veliki broj ljudi odselio tijekom tog razdoblja. To iseljavanje predstavlja najveću migraciju koja se odigrala u tako kratkom vremenu, u SAD-u. Ljudi su svojim antropocentričnim shvaćanjem prirode i okoliša, kršeći osnovne zakonitosti njihovog funkcioniranja, te prelazeći ekološke granice rasta, ponovo umjesto neizvedivog antropocentričnog ekonomskog rajskog vrta, stvorili pakao na zemlji.

Čitajući ove retke možda ste pomislili da ljudi tada nisu znali kakvu štetu može prouzročiti njihovo djelovanje i da će se ubuduće odgovornije ponašati prema prirodnim resursima, ali to nažalost nije tako.

S problematikom erozije i njenim posljedicama, ljudi su upoznati od davnina, i o tome su još prije nove ere već pisali Platon i Cezar. Bilo bi logično da je nakon toliko stoljeća, pa i tisućljeća iskustava sa nekom štetnom pojavom, uzrokovanom antropogenim djelovanjem, ljudska vrsta izvukla neke pouke, te uspjela svoje djelovanje prilagoditi da barem ublaži ili uspori štetne učinke koje stvara. Međutim, događalo se upravo suprotno, pa smo štetne procese poput erozije i opustinjavanja, koji se međusobno često isprepliću, sve više ubrzavali, tako da se sada u svijetu godišnje 6 milijuna hektara (60.000 km2) poljoprivrednih površina pretvara u pustinju. To predstavlja godišnji gubitak svjetskih poljoprivrednih površina koji je veći od kopnene površine Hrvatske, a da stvar bude još tragičnija, taj podatak predstavlja jednu od blažih procjena. Osim toga, opustinjavanje je samo jedan, i to ne najveći, u nizu antropogeno uzrokovanih štetnih utjecaja koji vode gubitku poljoprivrednih površina. Očigledno je našu ionako slabu sposobnost učenja na vlastitim pogreškama dodatno potisnula neoliberalna religija.

Iz ovog primjera možemo izvući neke pouke, ali i uočiti sličnosti sa sadašnjom globalnom ekonomskom i ekološkom krizom, a najvažnije su da je ekonomija imala prednost pred ekologijom sve do potpunog ekološkog sloma, te da je reakcija na ekološki poremećaj bila zakašnjela i pokrenuta tek kada su već učinjene velike nepovratne štete.

Sada imamo novu ekonomsku krizu, a globalna ekološka kriza izazvana potrošačkom ekonomijom također već pokazuje jasne znakove. Ekonomska kriza ponovo ima prednost i pokušava ju se riješiti velikim novčanim paketima pomoći onim institucijama koje su krizu izazvale, te daljnjim poticanjem potrošnje, što će ekološku krizu samo dodatno ojačati.

Primjerice, razvijene države upumpavaju tisuće milijardi dolara u posrnule banke dok istovremeno od obećanih 18 milijardi dolara siromašnim državama za prilagođavanje klimatskim promjenama koje su izazvale upravo razvijene države, nisu skupile niti jednu milijardu dolara, a krajem 2008. godine Svjetska banka nije skupila ni mizerno planiranih 1,2 milijarde dolara za pomoć u nabavi hrane za najsiromašnije, zbog njenog poskupljenja.

Ekološka katastrofa koja nam prijeti u obliku globalnog zagrijavanja, klimatskih promjena i nedostatka raznih za život važnih resursa nije više regionalnog ili kontinentalnog već globalnog karaktera, pa ni migracije uskoro neće biti rješenje za spas, nego daljnji ubrzani kolaps. Ekološka i ekonomska kriza se intenzivno isprepliću i nije ih moguće rješavati zasebno.

Treba li se dogoditi nova, globalna crna nedjelja da nas potakne na ubrzanu promjenu ponašanja i preslagivanje naših prioriteta? Ali tada, ovaj puta može biti prekasno.

<
Vezane vijesti