Foto: FrakturaFoto: FrakturaOsvrt na roman Kristalno zvono autora Mirka Božića.

Kako bi izgledala rekonstrukcija jednog misaonog mozaika usmjerena na čisto ogoljivanje sjećanja na neku dragu osobu, recimo, majku, čija je smrt, kao što to svaka smrt drage nam osobe čini, ostavila više pitanja nego samih odgovora? Kako bi se lik te osobe materijalizirao u našoj svijesti, pogotovo ako uzmemo u obzir ljudsku prirodu za evokacijom svih onih mogućih ostvarenja nemogućih minuta, kako to piše Frederico Garcia Lorca u svojoj Pjesmi danu koji odlazi? Kao mogući odgovor mogao bi nam poslužiti upravo novi roman Kristalno zvono prozaika, pjesnika, kritičara i kolumnista Mirka Božića, koji u svojoj dosadašnjoj karijeri potpisuje tri zbirke poezije (Jedrim kroz buru, 2001., Bijele noći, 2004. I Mrlje na njezinim rukama, 2012.) za koje je dobio dvije književne nagrade (Antun Branko Šimić za mlade pjesnike i nagradu Zdravko Pucak) te monografiju Mostar iza kulisa iz 2017. godine.

Kako bi izgledala rekonstrukcija jednog misaonog mozaika usmjerena na čisto ogoljivanje sjećanja na neku dragu osobu, recimo, majku, čija je smrt, kao što to svaka smrt drage nam osobe čini, ostavila više pitanja nego samih odgovora?Također je bitno za napomenuti kako je Božić pokretač regionalnog književnog festivala Poligon te kako je sudjelovao u kragujevačkoj predstavi Ljudi iz struke (2010.) i njemačkom filmu Home stories. Roman Kristalno zvono, predstavlja proustovsku potragu za "izgubljenim" vremenom čija je okosnica, "kolačić Madeleine", upravo autorova majka. Djelo funkcionira kao svojevrstan kontrapunkt između glagolskih vremena gdje se kao jedina konstanta čini prostor, koji unatoč destruktivnim, korozivnim nastojanjima vremena, društvenih previranja, ratnog meteža i ostalih, opstao tek kao konture bivšeg i mogućeg svijeta. No autorova potraga se ne zadovoljava pukom racionalizacijom doživljenoga. Njegov misaoni mozaik svakim poglavljem se artikulira citatom prvo jednog od recepata iz zbirke istih njegove majke koji se onda poput naknadnog prikaza iz hologramske prizme, kreiraju u sliku jednog trenutka iz autorovog života.

Scene koje se tako grade djeluju kao male epizode iz života, nerijetko suprotstavljene sadašnjosti i u koje autor često intervenira svjesnošću i razumom koje posjeduje sada. Svijet se pritom otvara kao nestalna tvorevina koja se konstantno mijenja u sudaru politika, društveno-ekonomskih previranja i različitih, bogatih kultura. Eksterijeri (kao i interijeri) koje autor opisuje nisu grandiozne tvorevine iz Čehovljevog Višnjika, i tu nema nikakve oronule gospodske kuće ili pažljivo koreografiranih pejzaža i vizura, njegove su kuće trošne, razrušene u ratnom metežu, a okružuju ih hercegovački krš i blato, dalekovodne žice i divlje smokve, spomenici koji su češće kameni epitafi nekom minulom dobu, a stolovi, ormari i police su grobnice već zaboravljenih antikviteta i ostalih podsjetnika na vrijeme koje više neće doći.

Sadašnjica s kojom se prošlost sukobljava, kao da negira ono što je u mladosti autor doživio kao "nasljeđe generacija" i tradiciju, njegov svijet jeScene koje se tako grade djeluju kao male epizode iz života, nerijetko suprotstavljene sadašnjosti i u koje autor često intervenira svjesnošću i razumom koje posjeduje sada u devedesetima iz mirnog i ugodnog života manje urbane sredine otklizao u divlji kapitalizam i turističku senzaciju. Sve su vrijednosti postale relikvije za strance, koji za sitniš otkupljuju komadiće povijesti. Čini se da ništa više nije sveto i čini se kako je jedino u sjećanju nužna transcendencija koja život ispunjava bojom. Kako onda rekonstruirati jednu stvarnost, toliko promijenjenu u tako kratkom vremenskom intervalu ? Kako dozvati u sjećanje neki lik, kada je sve povezano s tim likom bila jedna dinamična freska ispunjena toliko različitim motivima i okolnim pejzažom?

Čini se da je zaista dobro rješenje za kojim je posegnuo autor, uzevši pritom majčin rokovnik s receptima, i zazivajući Mnemozinu kroz razne evokacije olfaktivnih i gustativnih senzacija. On je izgradio čitavu vremensku lentu svojeg djetinjstva, obogaćenu današnjom perspektivom i kritičnošću, s kojom je taj "izgubljeni", stakleni grad uronjen u ropotarnicu povijesti, zaživio još jednom, i tako postao svojevrsni epilog jedne nemirne nostalgične potrebe za razumijevanjem svih tih tako nedohvatljivih mijena i nemira, koji su obilježili kraj prošlog i početak ovog novog stoljeća na našim prostorima. A upravo u centru tog putovanja kroz vrijeme uzdiže se lik autorove majke, kao latentni leit- motiv i svojevrstan Vergilije u tom "egzorcizmu" spram prošlosti.

<
Vezane vijesti