Manjkavost komunikacije između tijela državne uprave i civilnog društva te restriktivne odredbe Zakona o zaštiti podataka glavni su razlozi zašto hrvatska javnost nema uvida u državne smjernice zaštite okoliša uoči ulaska RH u NATO. Utjecaj vojske na okoliš je kamen spoticanja nevladinih udruga i Ministarstva obrane RH, o čemu je bilo riječi na okruglom stolu Oružane snage Republike Hrvatske i informacije o stanju prirode i okoliša - jesmo li kadri nametati okolišne standarde NATO vojskama? održanom 12. prosinca u zagrebačkom klubu MAMA.


_{Foto: Željka Lukešić - MORH ne daje podatke o ekološkim zagađenjima}

Iako su se predstavnice MORH-a žestoko branile, činjenica je kako udruge poput PCAP International, koja je organizirala taj skup, još nisu dobile potpune nalaze studije o okolišu na području poligona Eugen Kvaternik kod Slunja, a studija kemijske analize tla i vode nakon NATO-ove operacije Noble Midas, unatoč obećanjima, još nije vidjela svjetlo dana. Navodno kasne s radom laboratoriji u Institutu Ruđer Bošković. Željka Lukešić iz PCAP-a smatra da se u hrvatsko zakonodavstvo moraju unijeti europske direktive koje ne mogu izuzeti oružane snage od obveze pažnje na okoliš tijekom svog djelovanja. To je problem koji nadilazi NATO i tiče se hrvatske vojske i unutar i izvan atlantskih integracija.

Stvaranje vojne kaste

Razlog za takvo stanje je nedostatak demokratske kontrole nad vojnim snagama, kaže Žarko Puhovski. To će se posebno povećati kad slijedeće godine nastane profesionalna vojska, zapravo nova kasta, socijalni stratum izoliran od društva. Naši časnici su inače najneobrazovaniji među časnicima zemalja s kojima se težimo integrirati. Pitanje je okoliša je u tim zemljama ipak zakonski jako dobro riješeno. Puhovski navodi slučaj njemačkih Umweltreferenten, odnosno referenata za okoliš, koji djeluju čak na razini čete. Za razliku od Hrvatske, europske vojske shvaćaju da su opterećenje za okoliš i nastoje smanjiti taj utjecaj. Hrvatska srećom nema atomsko oružje, ali ima stari vozni park koji može imati utjecaj na okoliš kao atomska bomba.


_{Foto: Žarko Puhovski - HV će se pretvoriti u kastu}

Nedostatke u tehničkoj opremi prate nedostaci u disciplinskim pravilnicima, nastavlja Puhovski zaputivši se u maglovite krajeve Zakona o zaštiti podataka. Nedopustivo demokratični zakon omogućio je da oko 3500 funkcionara na raznim razinama proglašava državne tajne. Djelomično zbog tih tajni, ne postoji zadovoljavajuća komunikacija službi i odjela MORH-a s javnošću i drugim resorima, unatoč težnji da se ta komunikacija ostvari. Uostalom, neka ministarstva i dalje u potpunosti ne poštuju Zakon o pravu javnosti na informacije.

Te tajne u novinarskom svijetu najviše muke daju vojnim analitičarima koji umjesto da prikupljaju, sistematiziraju i analiziraju podatke moraju čitati između redaka i tražiti ministarske zviždače kako bi mogao napraviti smisleni zaključak bez nagađanja ili tabloidskih špekulacija. Jedan od njih je Igor Tabak. On je dobro primijetio da se Hrvatska nalazi negdje između dva pola; nekadašnje potpune tajnovitosti istočnog tipa koji je vladao u JNA, preko otvaranja u vrijeme koalicijske vlade do tendencija prema NATO-ovskom PR-u koji je zapravo sofisticirani pandan sovjetskim državnim tajnama.

Studij ONO i DSZ

Istovremeno, u Hrvatskoj ne postoji civilno obrazovanje na području obrane i sigurnosti jer je ono na Fakultetu političkih znanosti ukinuto 1994. godine. Postoje naznake da će se iduće godine pokrenuti poslijediplomski studij sigurnosti pod vodstvom Siniše Tatalovića i Vlatka Cvrtile, ali će se to dogoditi samo ako se Vlada smiluje Fakultetu s ljevičarskom etiketom. Tu bi mogao završiti i Tabak koji je doživio na okruglom stolu nevjerojatno bezobraznu ad hominem reakciju ženskog tima MORH-a koje su pokušale umanjiti značaj njegovog desetogodišnjeg plodonosnog rada samo zato jer nema fakultetsko obrazovanje.


_{Foto: Karel Lipič - novi vojni aerodrom gradi se kraj nuklearne elektrane!}

A kako je to u NATO-u i EU? Civilni nadzor u zemljama Europske unije svakako je veći nego u novim zemljama EU-a ili državama našeg brdovitog Balkana. To jest pitanje političke kulture, koja se uči (Ralf Dahrendorf kaže da je potrebno čak 60 godina da se promijeni), ali ni ona nije u potpunosti čista. Primjer iz Slovenije prikazao je Karel Lipič, aktivist za zaštitu okoliša. Naime, unatoč obećanjima da nema mogućnosti gradnje NATO-baza u Sloveniji, gradi se vojni aerodrom kraj Brežica, ne jako daleko od NE Krško, buduće HE Brežice i Terma Čatež gdje će slijetati vojni lovci, kršeći pritom hrvatski zračni prostor. Pitanje ekologije uopće nije bilo postavljeno. Lipič je dapače siguran da kad bi se danas proveo referendum o ulasku u NATO Slovenija bi bez pardona odbila ulaz u taj Savez.

Strategija u prašini

Naravno, kao što kaže Vjeran Piršić, ima tu i dobrih strana. Upotreba posebne frekvencije sonara na vojnim brodovma, kako delfini ne bi pukli na živce, NATO-ovi standardi u zaštitu okoliša prilikom prijevoza vojne opreme ili vojnika, te niz drugih direktiva mogu biti jedan oblik sigurnosti za okoliš. Ne treba zaboraviti ni da Strategija nacionalne sigurnosti u svom članku 90. kaže: Značajno područje za ostvarivanje stabilnosti i sigurnosti Republike Hrvatske je i pitanje ostvarivanja pune ekološke zaštite stanovnika i teritorija Republike Hrvatske. Na ovom području poduzete aktivnosti trebaju biti usmjerene na zaštitu i očuvanje resursa koji mogu biti izravno ugroženi nekontroliranim gospodarskim razvojem.


_{Foto: www.sutivan.hr}

U ostvarenju tog cilja potrebno je uvažiti ekološke standarde prisutnih u Europi i svijetu. Ova Strategija ima u osnovni i druge dobre članke, ali nije revidirana još od 2002. godine kad je nastala. Potrebno ju je samo izvaditi iz ladica, skinuti prašinu s nje i upotrijebiti. Sam odnos države prema Strategiji koju je donijela pokazuje nam zabrinjavajući stav – deklarativno smo za sve, a praktično nam je preteško slijediti direktive EU-a. Pa, tko će gledati?!

Tagovi: nato