Dogovor iz Kopenhagena spriječio je da u potpunosti propadnu međunarodni pregovori, ali ipak je razočarao očekivanja pojedinih sudionika, prije svega onih iz Europe koji su se nadali da će dogovoriti novi i ambiciozan sporazum. Konferencija je ponovno pokazala s jedne strane sve veću odlučnost ekomonija kao što su Kina i Indija i njihovo odbijanje da postanu dio multilateralnih napora smanjenja plinova koji izazivaju efekat staklenika, a s druge strane konferencija je pokazala da Europska unija ima ograničen utecaj i mogućnost vršenja pritiska, premda je predvodila cijeli proces klimatskih promjena.

Konferencija je otkrila koliko je proces nesavršen unutar UN-a, gdje bi se zapravo morale donijeti odluke putem konsenzusa. Međutim, niti pregovori izvan Ujedinjenih Naroda ne bi pridonijeli svladavanju temeljnih razlika između zemalja oko pitanja klimatskih promjena. Tmurne prognoze oko budućih pregovora o klimi ocrtava i nova nesigurnost oko buduće američke unutarnje politike, koja se pokušava ozbiljno pozabaviti klimatskim promjenama i svim pitanjima koja su vezana uz ovu problematiku.

Na kraju konferencije Brussels Forum, koju je organizirala zaklada German Marshall Fund SAD-a, pružen je prostor za raspravu o pitanju što donose klimatske promjene koji je okupio stručnjake i odgovorne za ova pitanja iz Europske komisije, UN-a, Kine i SAD-a.

Gro Harlem Brundtland, nekadašnja voditeljica UN-ovog programa za zaštitu klime, smatra kako u Kopenhagenu nije bilo moguće postići dogovor, jer je svaka zemlja konferenciju koristila i zlorabila za svoje interese. Brundtland smatra da je jedino UN sa svoje 192 članice pravo mjesto za dogovor o klimi te da je iduća konferencija u Cancunu u Meksiku nova prilika za dogovor. Povjerenica Europske komisije zadužena za klimatsku akciju Connie Hedegaard naglasila je da Kopenhagen nije u potpunosti bio bezuspješan, dok je predsjednik Zaklade za održivi razvoj i tehnlogiju iz Pekinga Kiang poručio kako Kina želi sudjelovati u zaštiti klime, ali ne želi preuzeti odgovornost za druge.

Prema riječima Kianga Kina želi zajedno s Indijom, Japanom, Brazilom i Južom Afrikom sudjelovati u mjerama protiv promjene klime, ali ne želi snositi odgovorst za zagađenje iz prošlosti koje su proizvele prije svega zemlje OECD-a. Kao jednu od konkretnih mjera, Kina je navela da je počela s ekološkom edukacijom svojih dužnosnika na lokalnoj razini.

Nužan intenzivniji dijalog

Brundtland drži da je u akcijama zaštite klime potreban intenzivniji dijalog među državama i međunarodnim organizacijama. Pri tome je potrebno voditi dijalog o novim tehnologijama i trgovini. Povjerenica Hedegaard ukazala je na potencijale koje posjeduje klima kao tema. Europska komisija bi vrlo rado da se klima kao tema nađe i na summitima skupine zemalja G20, međutim, tome se protive Kina i Indija. Komisija ukazuje da sektor zaštite klime otvara mogućnost stvaranja novih radnih mjesta i novih tehnologija.

U SAD-u je prihvaćena klima kao tema i povezana s tehnološkim razvojem i novim tehnologijama. Već postoje i vrlo uspješni projekti primjerice u Norveškoj, Australiji i Kanadi koji ukazuju da je moguće smanjiti troškove i količinu CO2.

Kako financirati zaštitu klime?

Ministri financija EU-a obećali su 100 milijardi eura za idućih pet godina za financiranje projekata zaštite klime. Europska će komisija do lipnja predstaviti plan adaptacije i financiranja takvih projekata. Prije svega će novac ići za najpotrebnije i najteže pogođene zemlje.

Dobar primjer kako se pripreme projekata zaštite klime mogu kombinirati s gospodarstvom je nedavni model Indonezije koja je na međunarodnu konferenciju o zaštiti klime na Baliju pozvala i ministre trgovine i financija.

Puno priče, a malo akcije

Postavlja se pitanje, ima li uopće financijskih sredstava za projekte zaštite klime u vremenina financijske i gospodarske krize? Kineski predstavnik Kiang smatra da ulaganja moraju biti održiva. "Imali smo mnoštvo konferencija. Puno se priča o zaštiti klime, ali čini se vrlo malo." Potpredsjednica američkog vladinog odbora za klimatska pitanja Paula Dobriansky naglasila je kako će "rezultat u Cancunu, na idućoj konferenciji o klimi, biti onoliko uspješan koliko će postojati dobre volje najvažnijih sudionika".

Ona je priznala da je u SAD-u nakon konferencije u Kopenhagenu i nakon izbora Obame za američkog predsjednika sve više različitih razina uključeno u projekte zaštite klime. Premda klimatske promjene nisu glavna tema nove američke administracije, ova tema ipak nakon reforme zdravstva zauzima sve veći značaj u američkom društvu. Zbog toga je na panelu naglašena važnost povezivanja ne samo s američkom vladom već i s lokalnim vlastima.

Promišljanja o klimatskoj diplomaciji

Na panelu je ukazano i na potrebu za novim idejama u transatlanskoj suradnji oko klime nakon neuspjeha u Kopenhagenu. Budući da nisu usvojeni obvezujući dogovori, predlažu se nove strategije u kojima bi se zemlje jedna nakon druge uključile u akcije koje bi prihvatile održive ciljeve razvoja.

Na koncu je postavljeno i nekoliko pitanja poput: da li je mudro uvesti globalni porez na CO2 i da li bi bilo poželjno uključiti pregovore o zaštiti klime u pregovore Svjetske trgovinske organizacije? Dok je porez ocijenjen kao dobra ideja, panelisti su se složili da bi uključivanje klime u proces WTO-a samo još više zakompliciralo stvari, jer promjena klime traži hitne akcije, a ne tek za pet ili deset godina.