H-Alter
Foto: I.P.Foto: I.P.Exit West Moshina Hamida izuzetno je vješto napisan roman koji izaziva empatiju prema migrantima, ali nije puki apel na otvaranje granica. Naprotiv, roman pokazuje da za suživot i stvaranje bolje budućnosti svi sudionici procesa moraju biti promijenjeni, izgubiti svoje predrasude (privilegije?) i učiti neposrednim iskustvom. Hamid pokazuje da je pitanje odnosa prema migrantima mnogo više od humanitarne krize ili diplomatskih pregovora – ono će odrediti sliku svijeta u kojem želimo živjeti u budućnosti.

Exit West, četvrti roman nagrađivanog pakistanskog pisca Mohsina Hamida, priča je o sudbini migranata lišena svakog patosa. Distanciranim, reportažnim stilom prožetim simboličnim detaljima Hamid potiče svakog pojedinca na preispitivanje vlastitih predrasuda i kompozitne prirode identiteta, što zahtijeva daleko veću predanost negoli jednostavno zagovaranje otvaranja granica.Hamid pokazuje da je pitanje odnosa prema migrantima mnogo više od humanitarne krize ili diplomatskih pregovora – ono će odrediti sliku svijeta u kojem želimo živjeti u budućnosti

Roman prati ljubavni par Nadiju i Saeeda u neimenovanom gradu koji sve više zapada pod vlast militantnih skupina. Nadia je samosvjesna mlada žena koja je raskinula s vjerom i živi sama, no nosi hidžab kako je muškarci ne bi "zajebavali". Saeed je skroman, religiozan mladić duboko povezan sa svojom obitelji i zavičajem. Smrt Saeedove majke, stalna opasnost, nestašica hrane i struje nagnaju mlade da pobjegnu kroz jedna od tajanstvenih „vrata“ koja su počela nicati diljem grada. Kroz vrata prvo stižu na Mykonos, gdje kratko žive u izbjegličkom kampu, pa London, gdje se smjeste u luksuznom skvotu, do Marina u Kaliforniji.

Hamidov roman lani se našao u najužem izboru za Bookerovu nagradu čiji su pobjednici u posljednje vrijeme upravo romani postkolonijalne tematike. No, ono što Hamidov roman izdvaja od ostalih jest to što ne pripada žanru historiografske metafikcije; drugim riječima, Exit West nije povijesni roman kojim se preispituje kolonijalno naslijeđe i njegove posljedice na život dijaspore danas, to je roman o suvremenim migrantima čija neposrednost ostavlja snažan dojam na čitatelja.Upravo je to jedna od najsnažnijih misli romana – on poručuje da svi dionici u ovom procesu moraju preispitati vlastite stavove i predrasude

Paradoksalno, Hamid snažnu identifikaciju postiže upravo distanciranim, gotovo dokumentarističkim stilom lišenim svake patetike, ali i ogorčenja. Sužavanje životnog prostora u građanskim ratovima, neizvjesnost života migranata i stalno propitivanje treba li prihvatiti statičnu, bezizlaznu sigurnost kampa ili se prepustiti nomadizmu i stalnoj potrazi za nečim ako ne boljim, barem drugačijim prikazani su jednostavno, ali s mnoštvom detalja koji dočaravaju prostor kojim se likovi kreću.

Kritike postojećeg poretka utkane su u tkivo teksta tako da se doimaju aksiomatičnima, nečim što se bilo kojom argumentacijom ne može opovrgnuti: Hamid suptilno kritizira, ili ironizira, prodor kapitalizma – na početku njegova romana likovi pohađaju večernju školu korporativnog identiteta i brendiranja proizvoda, a četvrt im je pogođena gentrifikacijom.

Roman osobito vješto balansira između kaosa i vakuuma u koji su migranti uvučeni svojom iskorijenjenošću i njihova vlastitog osobnog razvoja. Hamid pokazuje koliko je arbitrarna granica između "nas" i "njih" te da je suživot jedini način shvaćanja zajedništva u različitosti. No, jaz ne postoji samo između domicilnog i migrantskog stanovništva – između nativista koji napadaju migrante, zbog čega se potonji naoružavaju, ali se proces prikazuje u obrnutom kauzalnom slijedu – nego su jedni prema drugima nepovjerljivi i migranti te ostale manjine.

Foto: NPR Foto: NPR

Saeedova želja da se presele među "njihove vlastite" i strah od Nigerijaca potkopava sama Nadia, porukom da ima više zajedničkog s pripadnicima drugih nacija, kao i sviješću o tome kako ne postoji homogena definicija Nigerijca, kao ni bilo koje druge nacionalnosti. Kasnije u romanu Saeed se zbližava s kćeri pastora afričkog podrijetla i nadilazi uske krugove identifikacije samo s istima, čija retorika, sam Saeed shvaća, prelako prelazi u onu kakvom se koriste militanti.Hamid suptilno kritizira, ili ironizira, prodor kapitalizma – na početku njegova romana likovi pohađaju večernju školu korporativnog identiteta i brendiranja proizvoda, a četvrt im je pogođena gentrifikacijom

Upravo je to jedna od najsnažnijih misli romana – on poručuje da svi dionici u ovom procesu moraju preispitati vlastite stavove i predrasude te da kakva god bila, reakcija na migrante duboko mijenja ljudski rod i odredit će njegovu budućnost. Svijet treba odlučiti na kakvim će temeljima izrasti nova generacija – na odgovornom odnosu prema ljudskim bićima ili pokolju koji je, ustvari, sam Zapad izazvao, ali uporno odbija riješiti.

Drugim riječima, zbrinuti migrante tek je odgovoran način saniranja problema koji je mnogo dublji, a korijene vuče u povijesti zapadnih intervencija na Bliskom istoku koje već 30 godina, od američke novčane pomoći afganistanskim talibanima iz "crvenog straha", sustavno pokazuju potpunu nezainteresiranost za pomirbu i dobro tamošnjih nacija, a isključiv interes za vlastite trgovačke sporazume.

Ljudska vrsta treba odlučiti hoće li i dalje dopuštati retoriku o mladim Arapima s "gujama u njedrima" koji dolaze pobiti Europljane i proglašavanje obične prazne geste u pogledu Marakeškog sporazuma opasnošću za nacionalni identitet i liberalnim terorom koji želi uništiti sve naše No, jaz ne postoji samo između domicilnog i migrantskog stanovništva – između nativista koji napadaju migrante, zbog čega se potonji naoružavaju, ali se proces prikazuje u obrnutom kauzalnom slijedu – nego su jedni prema drugima nepovjerljivi i migranti te ostale manjinetradicionalne vrednote.

Takav populistički imaginarij počiva na uskogrudnom idealu rasne homogenosti i očuvanju vlastite patrijarhalne, bjelačke superiornosti stoljećima konsekrirane crkvenim utjecajem. No, pisac tvrdi: "Bez granica, činilo se da i nacije postaju sve varljivije".

Drugim riječima, podsjeća na to kako je nacija konstrukt i kako ne postoji esencijalna norma koja propisuje tko joj pripada. Pitanje postaje kome dopuštamo da pripada i za koga su točno granice porozne, a kome su zapečaćene. Exit West, u konačnici, izuzetno je vješto napisan roman koji izaziva empatiju prema migrantima. No, on nije puki apel na otvaranje granica.

Naprotiv, roman pokazuje da za suživot i stvaranje bolje budućnosti svi sudionici procesa moraju biti promijenjeni, izgubiti svoje predrasude (privilegije?) i učiti neposrednim iskustvom. Hamid pokazuje da je pitanje odnosa prema migrantima mnogo više od humanitarne krize ili diplomatskih pregovora – ono će odrediti sliku svijeta u kojem želimo živjeti u budućnosti.

<
Vezane vijesti