H-Alter
Kvart priče (Foto: ytb-prtsc)Kvart priče (Foto: ytb-prtsc)Kvart priča uspijeva ponuditi priču autsajderima, ali i uključiti one koji žive u Zagrebu.

Prije nego počnem pisati o Kvart priči, popularnom YouTube serijalu Vida Juračića o životu u zagrebačkim kvartovima, skrenuo bih u digresiju: vrlo je neobično gledati ovaj serijal tijekom virusne krize i nadolazeće opće karantene. Te se snimke s jedne strane čine kao nostalgični podsjetnik na nedavne, ali već izgubljene dane kad su ljudi normalno hodali ulicom, grlili se i razmjenjivali priče bez naročite težine.Možda je najbolji aspekt Kvart priče što uspijeva isto što i kvartovske priče kojima se bavi – ne samo ponuditi priču autsajderima, nego i uključiti ljude koji žive u Zagrebu

S druge strane Kvart priča nam pokazuje poveznicu između čina zajedničkog pripovijedanja i "normalne" svakodnevice koju pokušavamo izgraditi da bismo dali značenje svojoj okolini, vlastitom životu i da bismo, na kraju krajeva, živjeli. Valja ipak zapamtiti da će nam tijekom i nakon krize, dok budemo procesuirali što se događalo ovih mjeseci, slaganje novih priča i usmena predaja biti ključni za stvaranje nove normalnosti.

Dakle, lokalne priče važne su ne samo za autsajdere koji ih slušaju, nego za one koji ih pričaju, kao i za one koji ih slušaju zato da bi ih mogli "prepjevati" drugima. Slušanjem i pripovijedanjem ljudi postaju dijelom svoje življene zajednice. Naravno, to nije ništa novo ni originalno, o tome nam uporno govore i razne književne teorije i etnološka istraživanja i lokalni cugeri koji će svakom (ne)sretnom prolazniku izložiti svoju dušu kroz polufiktivnu povijest pripadajućeg kvarta. No ipak i dalje rijetko ozbiljno shvaćamo gradske priče koje mimoilaze službenu povijest i "istaknute pojedince", koje u fokus stavljaju drugačije prostore i "obične" stanovnike grada.

Priče o kvartovima i gradskim stanovnicima, makar bile odsutne iz konvencionalne historiografije i visoke kulture, ipak nisu potpuno nevidljive, nego nalaze svoje mjesto u suvremenim književnim djelima, glazbi (pogotovo hip-hopu), na rubu TV-a (Nightmare Stage) i u drugim medijima (baš na H-Alteru su nedavno objavljeni tekstovi o Dubravi, Peščenici i Savici).Teško je ne primijetiti otklon između anegdota koje slušamo i scena koje gledamo: svi vodiči nam govore o velikim okupljanjima klinaca, tučnjavama i druženjima, no u trenutku snimanja na samim igralištima i ulicama obično se nalazi vrlo malen broj mladih

Spomenuti serijal Kvart priča nije u tom smislu tematski inovativan, no ipak pripada nekom drugačijem i suvremenom medijskom trendu. Naime, iza serijala ne stoji nijedna produkcijska ili TV kuća, nego ga u vlastitoj produkciji izrađuje 27-godišnji Vid Juračić iz Zagreba, po struci arhitekt i samouki filmski autor. Takva bi postavka u nekim prošlim vremenima osudila njegov rad na vidljivo nisku produkcijsku razinu i na vrlo ograničen pristup publici.

No u današnjim digitalnim uvjetima (i zahvaljujući svom radu) Juračić uspijeva napraviti vizualno dojmljiv produkt, a distribucija putem YouTubea dopire do šire publike koja svojim brojem i reakcijama pokazuje da je prepoznala serijal kao nešto sebi blisko. Već to je dovoljan povod da obratimo pažnju na Kvart priču, da vidimo što nam točno i kako prenosi iz kvartova.

Man too many

Prva epizoda Kvart priče objavljena je u listopadu 2018. Dosad je Vid Juračić snimio i objavio 21 epizodu, svaku posvećenu jednom zagrebačkom kvartu. Najpopularnija epizoda (o Trešnjevci, s neodoljivim dvojcem iz Kuku$ Klana) prikupila je 337.000 pregleda, a najmanje popularna ima zasad 58.000 – dakle riječ je o jednom od popularnijih domaćih djela i van okvira YouTubea.

Epizode su obilježene nepretencioznim i izrazito osobnim pristupom. Uz iznimku vrlo kratkih sekvenci sa suhim podacima o kvartu, u ostatku epizode kvartovski vodiči vode nas kroz prostor i pričaju uglavnom o čemu god žele. Vodiči su mudro birani po ključu svoje osebujnosti i zanimljivosti, a ne širine znanja. Dojmu nepretencioznosti doprinosi i Juračić, često prisutan u kadru, dobro raspoložen i opušten.

Vodiči izravno naglašavaju da nas ne vode na objektivno najvažnije lokacije, nego na ona mjesta koja su utjecala na njihov vlastiti život, što je odlično jer se bitne kvartovske lokacije (i kvartovi kao takvi) doista nalaze na sjecištu osobnog i zajedničkog. Stoga je Kvart priča najupečatljivija u trenucima kad otkriva nešto vrlo osobno o svojim protagonistima, a istovremeno puno o samim lokacijama i široj zajednici.

Kvart priče - Siget (Foto: ytb-prtsc) Kvart priče - Siget (Foto: ytb-prtsc)

S druge su strane mnogo slabije situacije kad subjektivno pripovijedanje prelazi u generičko. Tako u brojnim epizodama posjećujemo školska igrališta i parkove gdje se pušila trava, kultne kafiće i pekare, slušamo o međukvartovskim šorama i istom tipu lokalnih careva itd. U tim trenucima čini se da se spontani protagonisti ipak grčevito drže kvartovskih pripovjednih konvencija i općih mjesta zbog čega njihove priče postaju prepoznatljive i prihvatljive, ali samim time i manje osobne, provokativne i zanimljive. Uz to, nabrojeni motivi ukazuju i da se radi o općim mjestima muškog dijela kvarta.Shvaćam da kvartovi predstavljaju nužnu fantaziju bliskosti sa zajednicom, ali da se iza njih krije i realnost ljudi kojih nisam svjestan dok živim u svom mjehuru. Prisjećam se da kvart može biti i poveznica među ljudima i izvor kolektivnog pritiska

Doista, vodiči su ponajprije muškarci, u tek dvije epizode pojavljuje se djevojka u ulozi vodiča (uz muškog partnera), a samo u jednoj epizodi djevojka nas samostalno vodi kroz kvart (uz Vidovu pratnju). Naravno, budući da je serijal izrazito osoban (i budući da teret produkcije pada ponajprije na samog autora), vodiči su uglavnom Vidovi prijatelji, a to su očito generacijski bliski dečki, uglavnom vezani uz hip-hop. To ipak utječe na širinu optike kroz koju promatramo pojedini kvart.

Ne nedostaje samo perspektiva Vidovih vršnjakinja, nego i ostalih ljudi koji mu nisu generacijski bliski, koji pripadaju drugim kulturama i subkulturama, koji su u kvartu autsajderi na bilo koji način, koji pune isti prostor drugačijim i neočekivanim značenjima. U tom je smislu izazov za Juračića, ali i sve ostale, kako zagrebati još dublje i otvoriti druge kvartovske priče.

Zlatni dani i mračne strane

No Kvart priču ne treba gledati tek kao autorski projekt, one su izrazito zanimljive i zbog stvari koje otkrivaju suptilno, čak i nesvjesno. Ton cijelog serijala je izrazito politički neutralan, benevolentan i pozitivan, no pojedini neizgovoreni ili neuobičajeni detalji ipak ukazuju na kompleksnije strane kvartovskog života.

Na političkoj razini, u skoro svim pričama saznajemo da je dobar dio stambenih i radnih prostora izgrađen tijekom socijalizma (pogotovo nakon velike poplave u Zagrebu 1964.). Pritom je indikativno da kamera ne uspijeva zabilježiti nikakav značajniji urbani pothvat započet ili dovršen nakon uspostavljanja Hrvatske. Ta diskrepancija je toliko očita da je kamera savršeno lovi i bez autorskih tendencija. Ovdje vrijedi dodati i da se u više epizoda spominje da su se početkom rata 1990-ih u kvartovima počele pojavljivati i širiti droge (indikativno, uvijek se ta rečenica izgovara u bezličnom obliku: droge su se širile, praktički same od sebe).

Kvart priče - Gornja Dubrava (Foto: ytb-prtsc) Kvart priče - Gornja Dubrava (Foto: ytb-prtsc)

U prostorno rubnim kvartovima izraženiji crni humor i autoironija ukazuju na težinu kakva nije prisutna u ušminkanijim i financijski dobrostojećim dijelovima grada. Pritom je posebno zanimljivo pratiti status etničkih manjina poput Janjevaca ili Roma. Ovdje vrijedi istaknuti epizodu posvećenu Kozari Boku: s jedne strane nailazimo na starijeg sugovornika koji sa slabo prikrivenom netrpeljivošću naglašava da "nema posla s Ciganima, ali da su neki normalni".Doista, vodiči su ponajprije muškarci, u tek dvije epizode pojavljuje se djevojka u ulozi vodiča (uz muškog partnera), a samo u jednoj epizodi djevojka nas samostalno vodi kroz kvart (uz Vidovu pratnju

S druge strane vodiči nas bez krzmanja vode u romski dio naselja (gdje su ljudi vidno manje povjerljivi prema čovjeku s kamerom). Vodiči naglašavaju da među njima ne postoje etničke tenzije ni podjele jer su tamo svi djeca ratnih izbjeglica, da su svi u Kozare došli tijekom rata i ni iz čega pokušali napraviti naselje. Tu možemo opaziti kompleksnu dinamiku između stanovnika jednog kvarta, ali i između pojedinog kvarta i ostatka grada.

Naposljetku, teško je ne primijetiti otklon između anegdota koje slušamo i scena koje gledamo: svi vodiči nam govore o velikim okupljanjima klinaca, tučnjavama i druženjima, no u trenutku snimanja na samim igralištima i ulicama obično se nalazi vrlo malen broj mladih. Čak i ako uzmemo priče o "zlatnim danima" sa zrnom soli, ipak je očito da kvartovski život zajednice, kakav je oblikovao starije generacije, danas ne postoji u istom obliku.

Stoga se, unatoč nekim slabostima, Kvart priča pokazuje kao vrijedan i zanimljiv izvor razmišljanja o gradu, a svakako treba pratiti kako će se dalje razvijati jednom kad se obustavi karantena i kad se nastavi snimanje. Autor u hodu mijenja koncept i isprobava nove stvari (o čemu otvoreno govori tijekom samih epizoda), a s vremenom rastu i nivo profesionalnosti i sponzorski budžet. Profesionalniji uvjeti mogu donijeti neke loše stvari (recimo, uvođenjem druge kamere sugovornici su postali osjetno ukočeniji), ali i pozitivne stvari u smislu da Juračić dobiva priliku uključiti nove elemente ili suradnike te proširiti koncept u drugim smjerovima.U prostorno rubnim kvartovima izraženiji crni humor i autoironija ukazuju na težinu kakva nije prisutna u ušminkanijim i financijski dobrostojećim dijelovima grada. Pritom je posebno zanimljivo pratiti status etničkih manjina poput Janjevaca ili Roma

Možda je najbolji aspekt Kvart priče što uspijeva isto što i kvartovske priče kojima se bave – ne samo ponuditi priču autsajderima, nego i uključiti ljude koji žive u Zagrebu. Gledanjem epizoda lako prepoznajem prostore, vraćam sjećanja, među vodičima prepoznajem poznate i drage ljude, na trenutke sam snažno vezan uz ono što gledam, a na trenutke potpuno udaljen.

Shvaćam da kvartovi predstavljaju nužnu fantaziju bliskosti sa zajednicom, ali da se iza njih krije i realnost ljudi kojih nisam svjestan dok živim u svom mjehuru. Prisjećam se da kvart može biti i poveznica među ljudima i izvor kolektivnog pritiska. Format ne otvara mnogo prostora za "crnjake", ali Marin Ivanović Stoka, poznati reper, bivši narkoman i vodič kroz Kvatrić, svojim dječačkim šarmom nam elegantno podmeće jedan od rijetkih teških trenutaka.

"Svaki kvart je dobar dok si klinac, a poslije pokaže pravo lice i samo te usiše", govori Stoka dok se prisjeća utjecaja droge na svoju generaciju. Zaključuje: "Nije poanta znati kako živjeti u kvartu, nego kako se u pravom trenutku maknuti od onoga što ti je fora u kvartu jer to što je fora uvijek ima kobne posljedice". Prilično je jasno da Stoka ovdje ne govori o kvartu, nego o sebi i svojim prijateljima. Jasno je i da upravo u tom trenutku uspijevamo doprijeti do toga što je zapravo kvart.

<
Vezane vijesti