Foto: Miodrag K.Foto: Miodrag K.U Beču je održan prvi koncert na turneji kojom Fever Ray nakon osam dugih godina promovira novi album Plunge. U patrijarhalnom društvu žena se slavi kao biće koje je lako za održavanje, koje je naučilo biti fizički i emocionalno umanjeno. Žene zatomljuju svoju glad. Zato je bitna Fever Ray koja jede kolač od čokolade i govori o prisvajanju onoga što je njeno. Zato je bitna Fever Ray koja na pozornici vrišti "i tjera me da se osjećam kao da želim previše/ želi da pristanem da je ovo dovoljno", a u pjesmi An Itch pita "jesi li ikada osjetila sestru?/zamisli: dodir nekoga tko te voli."

Sinoć je u Beču održan prvi koncert na turneji kojom Fever Ray promovira novi album Plunge. Osam dugih godina nakon hvaljenog debitantskog albuma Fever Ray, Fever Ray nam se vratila kao rasplesana rijeka ponornica. Kako je sinoć i demonstrirala na pozornici sa svojom šarenošljaštećom genijalnom ženskom družinom, sretnija je i luđa nego ikad.Nema više prostora za svetost i svetogrđa, nema više prostora za tesanje kontrole nad srcima, kontrole nad umovima, kontrole nad tijelima – barem ne u onoj dvorani u kojoj pjeva Fever Ray

Još je na starom albumu Fever Ray jasno dala naslutiti svoju glad (Otkrijmo glave i pokažimo duše/Bile smo gladne i prije rođenja), ali s novim ju je pomno secirala i stavila na pijedestal. U jednom od rijetkih intervjua, onom za Guardian, s ustima punim kolača od čokolade govori: "Da, prepustiti se, baciti se u nešto u potpunosti. Biti dovoljno hrabra i otvorena da to učinim, prisvojiti natrag ono što je moje."

Njena glad je glad za više suštinskog i slobodnog i uživajućeg, ne ona glad koji proizvodi kapitalistička mašinerija lažnih potreba i prividnog, projekcionističkog užitka. Njena glad je revolucionarna. Muškarčev apetit može biti velik, on se i potencira i slavi kroz stoljeća,  ali žena koja ima apetit – za posao, za hranu, za seks, za pažnju - uvijek je definirana kao proždrljiva, kao ona koja pretjeruje, jer nismo navikli da žena adresira svoju glad, da želi više.Plunge je album o transformaciji, poniranje konfunznim modernim svijetom, a Fever je svemirka koja opći sa sestrama i ostavlja za sobom neonsko rozi trag

U patrijarhalnom društvu žena se slavi kao biće koje je lako za održavanje, koje je naučilo biti fizički i emocionalno umanjeno, reducirano, lako zadovoljeno i primarno fokusirano na ispunjavanje tuđih potreba, na njegovanje drugih. Žene često zatomljuju svoju emocionalnu glad, zadovoljavaju se time da su vječno davateljice. Često ne traže razumijevanje, ne traže da ih se voli potpuno, da ih se voli u svoj kompleksnosti koju sa sobom nose. U pjesmi This Country, Fever pjeva: "Ova zemlja čini jebanje teškim, Pervezrnjaci definiraju moju povijest jebanja, To nije način da me se voli."

Kako piše Jess Zimmerman: "Smanjujemo našu potrebu za hranom, prostorom, poštovanjem, pomoći, ljubavi i pažnjom, prema tome koliko mislimo da nam je dopušteno. Ponekad si kažemo da možemo živjeti bez toga, čak i da to i ne želimo. Ali nije stvar u tome da je želja nestala. Stvar je u tome da ne želimo biti viđene kako nešto tražimo. A kad je u pitanju romantika, žene uvijek moraju uvijek pitati za još."Ne treba žaliti za "starom Fever", kako neki rade ovih dana. Žaliti za njenim paganskim, primitivno magičnim atmosferama kojima je dizala stepenice u visoke mračne oblake - nema zapravo razloga da nam nedostaje ta Fever Ray. Imala je jedan takav album koji je posve dovoljan i velik i već je prošao test vremena

Zato je bitna Fever Ray koja jede svoj kolač od čokolade i govori o prisvajanju onoga što je njeno. Zato je bitna Fever Ray koja je sinoć na pozornici posebnim tonom u pjesmi Falling vrištala "I tjera me da se osjećam kao da želim previše/ Želi da pristanem da je ovo dovoljno", a u pjesmi An Itch iz sebe izbacila "Jesi li ikada osjetila sestru?/Zamisli: dodir nekoga tko te voli."

Pod rasplesanim neonsko rozim i plavim svjetlima, u mekanim kostimima bildera, sa šljokicama na preponama i u kosi, s divljim pletenicama i ćelave, u majici I love Swedish girls, Fever Ray i pratnja sinoć su slavile ljubav i revoluciju, slavile odvažnost da se imenuje stvari preko ruba, da se bude malo više nalik sebi i vlastitim šakama i srcem izruje nešto poput slobode.

Sa pesnicama visoko u zraku zajedno su uzvikivale "Besplatni pobačaji! Čista voda! Uništi nuklearno! Uništi dosadno!" i potom, u senzualnom trostrukom klinču na pozornici - "svaki put kad se jebemo mi pobjeđujemo." I nimalo manje bitno, sve to sjajno muzički zvuči.

U posljednjih osam godina puno se toga promijenilo za Fever Ray. Razvela se od muža programera, s kojim ima dvoje djece, i pronašla ljubav u vezama sa ženama. U intervjuu za Guardian kaže: "Ovaj [album] se odnosi na slobodu i znatiželju. Sada mislim da je apsolutno moguće stvoriti obitelj koja nije nuklearna, ali prije to nisam znala. Živjela sam veoma feminističkim načinom života prije nego što sam rodila djecu i šokirao me tretman društva kad postaneš majka. Od vas se očekuje da odrežete ruke i noge i ostanete u kući."

Ali njoj je mjesto na pozornici, ona želi uživati, želi sama definirati svoj užitak i želi ga dijeliti. I to je dijeljenje presudno, za razliku od odricanja Jedna ruka u tvojoj, a druga u stisnutoj šaci", otpjevala je sinoć u pjesmi A Part of Us. To je ta grozničava, tjeskobna, polovična sloboda. Pokušaj slobode, zapravokoje nam servira patrijarhalna šablona, kao i kapitalistička. Naša kultura, pod krinkom užitka serviranog kroz konzumerizam i potrošnju, zapravo dovodi do odricanja od uživanja.

Kako piše Sandy Grant, stvar je u tome da  sposobnost uživanja postaje istinski transformativna kada dovodi u pitanje egoističko jastvo. Brinuti se i za užitke drugih znači prepoznavati važnost pristupa – važnost otvaranja sredstava, vremena i prostora za postizanje užitka svima. U spotu Fever Ray za IDK About You zato su natpisi po zidovima "nisam slobodna dok druge žene nisu slobodne", "otvorite granice", "sloboda vagini".

S albumom Plunge Fever Ray je tako političnija nego ikad. Ovaj je album daleko maničniji, na njemu se sukobljava sama sa sobom dalje i više, ide preko ruba. Vratila je groznicu, pustila da je preplavi košmar pitanja koja se rađaju kada se usudimo imenovati stvari dalje od ruba.Pod rasplesanim neonsko rozim i plavim svjetlima, u mekanim kostimima bildera, sa šljokicama na preponama i u kosi, s dviljim pletenicama i ćelave, u majici I love Swedish girls, Fever Ray i pratnja sinoć su slavile ljubav i revoluciju, slavile odvažnost da se imenuje stvari preko ruba

Plunge zvuči kao neumorno trčanje kroz vatru, jer, iako željna slobode i svjesna potrebe da utaži vlastitu glad na vlastiti način, za nogama joj se neprestano vuče opasnost, osjećaj srama i prljavosti, zveckaju joj okovi društvenih tabua koje razbija o svaki ugao poljupcima, ali i sjekirama. "Jedna ruka u tvojoj, a druga u stisnutoj šaci", otpjevala je sinoć u pjesmi A Part of Us. To je ta grozničava, tjeskobna, polovična sloboda. Pokušaj slobode, zapravo.

Ne treba žaliti za "starom Fever", kako neki rade ovih dana. Žaliti za njenim paganskim, primitivno magičnim atmosferama kojima je dizala stepenice u visoke mračne oblake - nema zapravo razloga da nam nedostaje ta Fever Ray. Imala je jedan takav album koji je posve dovoljan i velik i već je prošao test vremena. I sinoć je publici podarila puno starih hitova - When I Grow Up, Keep The Streets Empty For Me, Concrete Walls, I'm Not Done, Triangle Walks, If I Had A Heart – doduše, u malo drugačijim, ali i dalje sjajnim aranžmanima.

Plunge je album o transformaciji, poniranje konfunznim modernim svijetom, a Fever je svemirka koja opći sa sestrama i ostavlja za sobom neonsko rozi trag. Ona zna da je ljubav također žrtva kapitalističke giljotine, monetizirana je. U pjesmi To The Moon And Back, kojom su sinoć rasplesale čitavu dvoranu u Gasometru i inače mlaku austrijsku publiku, Fever pjeva: "Prvo te uzmem, pa ti uzmeš mene, udahni malo života u fantaziju, tvoje usne tople i mutne, želim ti prstima proći po pički."Ali njoj je mjesto na pozornici, ona želi uživati, želi sama definirati svoj užitak i želi ga dijeliti. I to je dijeljenje presudno, za razliku od odricanja koje nam servira patrijarhalna šablona, kao i kapitalistička

Nema više prostora za svetost i svetogrđa, za poricanje gladi, nema više prostora za tesanje kontrole nad srcima, kontrole nad umovima, kontrole nad tijelima – barem ne u onoj dvorani u kojoj pjeva Fever Ray.  Na bisu nam je, uz predivnu i emocionalnu izvedbu If I Had A Heart, za kraj ostavila možda najtopliju i najtužniju stvar s novog albuma - Mama's Hand, u kojoj pjeva o "posljednjem komadiću slagalice, toj maloj stvari koja se zove ljubav."

Mama's Hand vidim kao drugo naličje pjesme Here Before sa starog albuma (Fever Ray - Live in Lulea, u originalu pjesmu izvodi Vahsti Bunyan) i čini mi se prikladnim upravo stihovima iz te pjesme završiti ovaj osvrt, iako Fever sinoć nije izvela tu pjesmu. Ali jest djelovala sretna poput djeteta iz tih stihova. Kao da je otkrila sve tajne, i više nikada neće zaboraviti da ih zna.

Jednom sam imala dijete
Bio je divlji, više i od mjesečine
I mogao je sve
Kao da je već bio ovdje
Jednom sam imala dijete
Smijala se poput sunca
I mogla je vidjeti sve
Kao da je već bila ovdje
Jednom sam imala dijete
Trebalo mu je vremena kao sjevernom ljetu
I on zna sve
Kao da je već bio ovdje

 

<
Vezane vijesti