Dr. sc. Dragan Bagić, sociolog s Filozofskog fakulteta u Zagrebu: Potencijalni učinak promjene Zakona o radu na promjenu percepcije investicijske klime danas je mali. Da sam na mjestu Vlade, dobro bih razmislio je li veća politička šteta odustati od tih promjena ili usvojiti ZOR kako je predložen.

Zbog činjenice da se opći štrajk nalazi u sivoj zoni zakonitosti, smatram da su sindikati povukli izrazito radikalan potez.

Iako su sindikalni čelnici različitim metodama pokušali natjerati vladajuće da povuku izmjene i dopune Zakona o radu iz saborske procedure, vlada Zorana Milanovića još uvijek nije uslišila njihove želje. Sindikati traže da se novi ZOR povuče iz procedure na šest mjeseci kako bi dobili dovoljno vremena za analize i rasprave. Zauzvrat su, kažu, spremni čuvati socijalni mir, odnosno zamrznuti održavanje najavljenog općeg štrajka. "S jedne strane su Vlada i poslodavci, koji iz različitih motiva inzistiraju na fleksibilizaciji, a s druge strane su sindikati koji se protive tom procesu. Budući da je riječ o različitim polazišnim pozicijama koje se čine teško promjenjivima, teško da bi nastavak pregovora doveo do konsenzusa. S obzirom da nema konsenzusa, očito je da se mora dogoditi neka razina konflikta. U takvoj situaciji bolje je da se konflikt dogodi što prije", tvrdi dr. sc. Dragan Bagić, docent na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i vanjski član Odbora za rad, mirovinski sustav i socijalno partnerstvo Hrvatskoga sabora. U razgovoru za "H-Alter", Bagić govori o posljedicama mogućeg općeg štrajka, ulozi sindikata u javnom i privatnom sektoru te posljedicama predloženog ZOR-a.

Ne može se dinamizirati gospodarstvo kroz liberalizaciju radnog zakonodavstva. Ali vjerojatno ima smisla donekle liberalizirati radno zakonodavstvo kada se počne dinamizirati gospodarska aktivnost

Unatoč protivljenju sindikata i njihovoj najavi pokretanja generalnog štrajka, Vlada je u Saborsku proceduru uputila Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Postoji li realno opravdanje za žurbu?

Ukoliko se situacija promatra iz perspektive poslodavaca, smatram da nema akutne potrebe za žurbom za većinu poslodavaca. Prije svega zbog činjenice da aktualni prijedlog izmjene ZOR-a ne mijenja drastično situaciju za veliku većinu poslodavaca. Budući da prijedlog zakona donosi administrativno olakšanje restrukturiranja kroz pojednostavljivanje procedure otpuštanja, njegovo žurno donošenje je u interesu poslodavaca koji se trenutno nalaze u tom procesu, no to je samo manji dio poslodavaca. Također, s obzirom da prijedlog podrazumijeva veću fleksibilnost u raspolaganju radnom snagom, on je važan i za poslodavce čije je poslovanje sezonalno, ali ni oni nisu većina. No, HUP-u jest u interesu da se kakva-takva fleksibilizacija provede prije kraja mandata ove vlade, jer ne vjerujem da će naredna, u bilo kojem sastavu, imati snage za to. S druge strane, vlada se žuri s izmjenama zato što se nalazi na polovici mandata, a još je davno obećala da će provesti liberalizaciju radnog zakonodavstva. Sve to čini jer je uvjerena da će liberalizacija ZOR-a popraviti imidž Hrvatske u investicijskim krugovima. Treba uzeti u obzir da je pregovarački proces oko izmjena ZOR-a trajao gotovo godinu dana i da u tom periodu socijalni partneri nisu pronašli kompromisno rješenje oko nekoliko spornih odredbi. S jedne strane su Vlada i poslodavci, koji iz različitih motiva inzistiraju na fleksibilizaciji, a s druge strane su sindikati koji se protive tom procesu. Budući da je riječ o različitim polazišnim pozicijama koje se čine teško promjenjivima, teško da bi nastavak pregovora doveo do konsenzusa. S obzirom da nema konsenzusa, očito je da se mora dogoditi neka razina konflikta. U takvoj situaciji bolje je da se konflikt dogodi što prije.

Koliko je uopće realno očekivati da će izmjene ZOR-a utjecati na poboljšanje investicijske klime budući da, kako često ističu sindikati, istraživanja pokazuju da je hrvatsko radno zakonodavstvo tek na sedmom mjestu kada se govori o preprekama stranim ulaganjima?

sindikati14-foto-to.jpg sindikati14-foto-to.jpg

Iako se investicijska klima često nastoji objektivizirati, ona je u suštini percepcija. U toj percepciji zadnjih sedam, osam godina važno mjesto zauzima pitanje fleksibilizacije radnog zakonodavstva. Niz studija domaćih analitičara ili međunarodnih organizacija, koje su analizirale investicijsku klimu i uvjete poslovanja u Hrvatsku, isticale su rigidnost radnog zakonodavstva kao problem. Te studije su utjecale na to da se ta tema nametne kao važna. To istodobno ne znači da će liberalizacija zakonodavstva supstencijalno promijeniti investicijsku klimu, poboljšati imidž Hrvatske kao zemlje pogodne za investicije niti da će sama po sebi proizvesti investicijski bum koji bi bio popraćen otvaranjem novih radnih mjesta. Fleksibilizacija radnog zakonodavstva je mogla imati utjecaj na poboljšanje imidža Hrvatske u investicijskim krugovima da su na samom početku mandata aktualne Vlade paralelno provedene još neke promjene kao što je ukidanje različitih parafiskalnih nameta, veće rasterećenje troška rada, uklanjanje administrativnih barijera i ranije donošenje Zakona o strateškim investicijama, kao privremenog supstituta za dugotrajan proces reforme i informatizacije državne uprave i lokalne samouprave. Vlada je u tom smislu izgubila momentum, cijeli zakonodavni proces je previše razvukla i pogriješila je što sve izmjene nije donijela u sklopu jedinstvenog paketa. Tada bi taj paket jasno pokazao smjer vladine politike i poslao jasnu poruku investitorima da su dobrodošli. Naravno, ni sve to ne bi bilo garancija da će investitori "pohrliti" u Hrvatsku, ali to bi bio smisleni pokušaj da se takav cilj ostvari. Smatram da bilo koja od spomenutih promjena danas ima puno manji učinak nego da se dogodila prije godinu, godinu i pol, te da su se sve promjene dogodile u jednom paketu. U tom smislu je potencijalni učinak promjene ZOR-a na promjenu percepcije investicijske klime danas mali. Da sam na mjestu Vlade, dobro bih razmislio je li  veća politička šteta odustati od toga ili usvojiti ZOR kako je predložen.

Rekli ste da su izmjene ZOR-a u interesu samo dijela poslodavaca. Kako komentirate uporno insistiranje Hrvatske udruge poslodavaca na njihovoj realizaciji?

Što se tiče fleksigurnosti, ona košta. S obzirom na stanje javnih financija, posve je sigurno da se trenutno ne može ojačati sigurnosna komponenta fleskigurnosti

Vrlo je vjerojatno da se ni sami članovi HUP-a ne mogu dogovoriti oko svih prioriteta i zbilja ne znam kako izgleda njihov unutarnji proces donošenja odluka. No, načelan interes svih poslodavaca jest provođenje fleksibilizacije, odnosno da im se da veća sloboda nad upravljanjem radnom snagom. Sada je, gledano iz njihove perspektive, prilika za to, s obzirom na opće trendove u Europi ali i sklonost ove Vlade da to provede, te tu priliku žele iskoristiti.

Kako komentirate izjavu iz njihovih redova da "samo ljudi koji nisu prijatelji ove države mogu podržavati opći štrajk"?

Sama fleksibilizacija tržišta rada nije isto što i fleksibilizacija radnog zakonodavstva, već je ona prije svega vezana uz dinamiku gospodarskih aktivnosti

Prije svega, slažem se s pravnim stručnjacima koji tvrde da je u Hrvatskoj gotovo nemoguće legalno organizirati opći štrajk zbog važećih propisa ZOR-a. Ako je to tako, opći štrajk se iz političke perspektive može kvalificirati na različite načine kao što su pokušaj destabilizacije sistema i napad na poredak. U tom smislu navedene procjene poslodavaca ne mogu se automatski označiti kao sulude. Upravo zbog činjenice da se opći štrajk nalazi u sivoj zoni zakonitosti, smatram da su sindikati povukli izrazito radikalan potez. S njihove strane bilo bi korektno da su o toj činjenici obavijestili svoje članstvo prije organiziranja izjašnjavanja o mogućem sudjelovanju u štrajku. U vezi s organizacijom općeg štrajka, meni je intrigantna činjenica da se kod naših sindikata često može zamijetiti neusklađenost između ciljeva, povoda i sredstava djelovanja. Primjerice, puno značajnije izmjene ZOR-a događale su se 2003. godine, pa tada sindikati nisu organizirali opći štrajk, nego tek prosvjede, a i u njima nisu sudjelovale sve središnjice i svi sindikati. A razina fleksibilizacije koju donosi aktualni prijedlog ZOR-a je bitno, bitno manja od promjene koje su donesene 2003. godine. Prije tri godine su organizirali peticiju za raspisivanje referenduma o ukidanju produžene primjene kolektivnih ugovora, da bi samo godinu dana kasnije bez ikakve reakcije "propustili" ukidanje instituta produžene primjene. Volio bih vidjeti veću razinu strateškog promišljanja i djelovanja među sindikalnim liderima na nacionalnoj razini. Nedostatak takvog djelovanja opravdano zamjeraju političkim strankama, a ponekad mi se čini da i sami imaju isti problem.

Budući da je većina radnika u Hrvatskoj zaposlena u privatnom sektoru, u kojem je sindikalno djelovanje daleko manje zastupljeno nego u javnom, kolika je vjerojatnost da bi se općim štrajkom ostvario željeni cilj?

Budući da su njihovi stavovi konstruirani kroz medije, većina mlađih radnika nema realnu sliku o djelovanju sindikata, pogotovo u privatnom sektoru

Štrajk može uspjeti samo tamo gdje su sindikati jaki, masovni i dobro organizirani, a u hrvatskom slučaju riječ je o javnom sektoru. Sindikati u javnim poduzećima i javnim službama mogu zaustaviti nekoliko velikih sustava kao što su zdravstvo, školstvo, zračni i željeznički promet. Tu je i državna uprava. Također, mogu im se pridružiti i poduzeća na lokalnoj razini koja mogu obustaviti pružanje komunalnih usluga i nesmetano odvijanje gradskog javnog prijevoza. Samo taj segment je dovoljan da se stvori dojam izvanredne situacije, ali i pritisak na Vladu. Smatram da je manje vjerojatno, ali i manje važno, da se štrajku pridruže zaposlenici velikih sustava u privatnom sektoru ili nekog manjeg privatnog poduzeća. Sindikati su vjerojatno prije kretanja u akciju izjašnjavanja o općem štrajku računali na javna poduzeća i javne službe u kojima su učinkoviti. Moram napomenuti i da sindikati pogrešno informiraju javnost da bi to bio prvi opći štrajk u Hrvatskoj. To nije točno, jer je SSSH organizirao prvi opći štrajk 11. ožujka 1993. godine, u kojem je sudjelovalo preko 400 tisuća zaposlenih, a trajao je četiri sata.

Koliko je u današnjim uvjetima uopće moguće sindikalno djelovanje u privatnom sektoru?

Kada su u pitanju radnička prava u Hrvatskoj, smatram da je jedan od gorućih problema upravo pitanje prisutnosti sindikata u privatnom sektoru. Naime, ono što piše u ZOR-u su određena prava koja radnici imaju na papiru, a stvarna razina prava radnika ustvari ovisi o mogućnosti kontrole da li se ti zakonski propisi uistinu primjenjuju u praksi. U Hrvatskoj je zapravo ključni problem diskrepancija između onoga što stoji u ZOR-u i onoga što u mnogim slučajevima radnici uistinu doživljavaju na radnom mjestu. Sindikati i Vlada se u svom djelovanju fokusiraju na formalnu razinu, a s druge strane je u mnogim poduzećima apsolutno nevažno što piše u zakonu. Da bi se ostvarila primjena pravnih propisa u praksi, potrebno je raditi na jačanju poslovne savjesti i etike poslodavaca, na čemu bi mogao poraditi HUP, te djelovanju inspekcije rada, a Ministarstvo rada najavljuje određena poboljšanja u tom dijelu. No, budući da u Hrvatskoj postoji oko 80 tisuća poduzeća i obrtnika koji zapošljavaju neke radnike, nerealno je očekivati da inspekcija sustavno može nadzirati razinu zaštite prava radnika kod svih tih poslodavaca. Treći mehanizam kontrole su sami radnici koji se kroz sindikate ili radnička vijeća organiziraju unutar poduzeća. Po mom sudu, upravo se u tom dijelu može napraviti najveći napredak u srednjoročnom razdoblju po pitanju stvarne razine zaštite prava radnika. Činjenica je da poslodavci, naročito mali i srednji, nastoje izbjeći sindikalno organiziranje radnika i da na različite načine, više ili manje perfidne, to žele spriječiti. Međutim, smatram da nije vidljiv ni veći napor sindikata da razbiju postojeće prepreke.

Koliko sama činjenica da se uz privatni sektor nerijetko vezuju atipični oblici ugovora o radu utječe na slabo sindikalno djelovanje u tom sektoru?

Smatram da ništa u sferi radnog zakonodavstva ne treba mitologizirati, politizirati ili ideologizirati. Takav tip diskursa i rasprave je jako opasan jer nam zapravo onemogućava da uočimo realne probleme i način na koji ih možemo riješiti

Iz svjetskog iskustva je poznato da su radnici koji rade na određeno i u atipičnim oblicima rada manje motivirani za učlanjenje u sindikat jer je šansa da im se vrati uloženo, odnosno novac od članarine, mala ili nikakva. Ako su radnici zaposleni na neodređeno vrijeme nije im problem "bespotrebno" plaćati članarinu pet, šest godina, jer znaju da će doći u situaciju u kojoj će im biti potrebna sindikalna pomoć. Za razliku od njih, zaposleni na godinu dana, ili na svega nekoliko mjeseci, procjenjuju da im se takva vrsta troška ne isplati. Međutim, bez obzira na činjenicu da sve veći broj novozaposlenih ima atipičnu vrstu ugovora, oni su još uvijek u manjini. Isto tako, radnici koji imaju ugovore na određeno nisu u većini. Oni čine 10 do 15 posto zaposlenih i velika je vjerojatnost da radnici s takvom vrstom ugovora nakon određenog perioda potpisuju ugovore na neodređeno. No, to nije glavna prepreka sindikalnom organiziranju. Glavne prepreke su demotivirajuće djelovanje poslodavaca te sam način na koji radnici doživljavaju postojeće sindikate, njihov imidž. U Hrvatskoj postoje primjeri sindikata koji su borbeni, prodorni i koji uspijevaju ući u nova poduzeća, osnovati nove podružnice i privući nove članove. No, oni su nažalost u manjini. S druge strane, postoje i sindikati koji ne ulažu prevelike napore. Nažalost, o tome se ne razgovara. Sindikati vole optuživati poslodavce i državu da ništa ne čine kako bi se zaštitila prava radnika na samooragniziranje, a vrlo su malo otvoreni za kritiku vlastitog načina rada i napora koje ulažu tom smjeru. Baš me zanima je li koji sindikat na nedavno objavljenom natječaju za IPA projekte jačanja socijalnog dijaloga prijavio projekt kojim bi jačali svoje kapacitete za privlačenje novih članova i organizaciju sindikata u sindikalno neorganiziranim poduzećima.

Koje sindikate biste izdvojili kao pozitivne primjere?

Sindikati vole optuživati poslodavce i državu da ništa ne čine kako bi se zaštitila prava radnika na samooragniziranje, a vrlo su malo otvoreni za kritiku vlastitog načina rada i napora koje ulažu tom smjeru

Čini mi se da je Novi sindikat dosta probojan u smislu ulaska u nova poduzeća. To su, doduše, u najvećem broju slučajeva poduzeća u kojima postoji kriza, odnosno koja se nalaze u stečaju ili pred stečajem, pri čemu su potrebne akcije iz očaja. Nažalost, činjenica je da se većina radnika odlučuje na sindikalno djelovanje tek u takvim, kriznim situacijama. Problem je što je u takvim situacijama već kasno, i obično nema pomoći.

Budući da većina mladih radnika nisu članovi sindikata, činjenica je da sindikalno članstvo u Hrvatskoj polako opada. Kako objašnjavate taj trend?

Da, moja istraživanja su pokazala da je sindikalno članstvo u prosjeku znatno starije od prosjeka zaposlenih osoba. Ono se polako topi naprosto zbog bioloških, a ne ekonomskih ili društvenih procesa. Većina radnika u mlađoj i srednjoj životnoj dobi ima dosta negativan stav o djelovanju sindikata. Sindikati, nažalost, spadaju u institucije kojima se ne vjeruje, stoje tek nešto malo bolje od političkih stranaka. Ta skupina sindikate percipira kroz djelovanje nekoliko nacionalnih sindikalnih lidera koji su u medijima  češće prikazani kao politički akteri nego kao pravi sindikalni borci. Komponenta prave sindikalne borbe za interese radnika  vidljiva je samo kroz javni sektor, a u posljednje vrijeme je sindikalno djelovanje u tom sektoru bilo dobrim dijelom neopravdano negativno okarakterizirano kroz pojedine medije. Budući da su njihovi stavovi konstruirani kroz medije, većina mlađih radnika nema realnu sliku o djelovanju sindikata, pogotovo u privatnom sektoru. S druge strane, prisutan je i faktor obiteljskog sjećanja na ulogu sindikata u socijalističkoj eri, koja je pak bila posve različita od današnje. Mislim da bi sindikati, ako žele promijeniti svoj imidž kod mlađe i srednje generacije, trebali u svom javnom djelovanju staviti veći naglasak na konkretan sindikalni rad.

U kolikoj mjeri je za takav trend odgovoran obrazovni sustav?

Glavne prepreke sindikalnom organiziranju su demotivirajuće djelovanje poslodavaca te sam način na koji radnici doživljavaju postojeće sindikate, njihov imidž

Ne smatram da bi to trebao biti zadatak obrazovnog sustava, izuzev u manjoj mjeri u dijelu koji se tiče građanskog obrazovanja, politike i gospodarstva. Međutim, nije obrazovni sustav taj koji može riješiti sve probleme. Dio obaveza trebaju preuzeti i drugi akteri.

Spominjali smo atipične radne odnose. Postoji li realna opasnost da bi se donošenjem postojećeg prijedloga ZOR-a njihov broj povećao?

Činjenica je da poslodavci, naročito mali i srednji, nastoje izbjeći sindikalno organiziranje radnika i da na različite načine, više ili manje perfidne, to žele spriječiti. Međutim, smatram da nije vidljiv ni veći napor sindikata da razbiju postojeće prepreke

Aktualni prijedlog samo u jednoj dimenziji može utjecati na povećanje broja atipičnih radnih odnosa. Naime, predlaže se produžetak trajanja ugovora agencijskih radnika, odnosno sada će takvi radnici, umjesto jedne, moći biti angažirani tri godine kod istog poslodavca. Nažalost, ne postoje podaci tko je i u kakve svrhe koristio agencijsko zapošljavanje u zadnjih deset godina, odnosno, otkada je to omogućeno zakonom. Zbog toga možemo samo nagađati do čega bi ova promjena dovela. To je jedina od dvije diskutabilne odredbe aktualnog prijedloga ZOR-a. Druga se odnosi na povećanje slobode poslodavaca da raspolažu radnim vremenom radnika, i to prije svega prekovremenim satima. Po meni to jest sporna odredba tog prijedloga, uzmemo li u obzir problem primjene ZOR-a u praksi. Kada bi se ZOR kod nas primjenjivao doslovno, onda bi se predložena promjena i mogla prihvatiti. Međutim, kako je u praksi vjerojatno najviše kršenja prava radnika vezano upravo uz prekovremene sate i raspodjelu radnog vremena, predložena izmjena olakšava poslodavcima nekorektan odnos prema radnicima u tom pogledu. Imam razumijevanja za argumente Ministarstva i HUP-a kada kažu da se poslodavcima koji imaju izraženu sezonalnost u poslovanju treba olakšati upravljanje radnim vremenom, ali pitanje je treba li zbog tih poslodavaca olakšati upravljanje radnim vremenom svima. Zbog toga kao kompromisno rješenje zagovaram da se omogući ugovaranje povećanog fonda prekovremenih radnih sati kroz kolektivne ugovore ili, tamo gdje ne postoje sindikati, kroz sporazume poslodavca i radničkog vijeća.     

Europska komisija nedavno je istaknula da je jedan od gorućih problema unutar Europske unije povećanje broja siromašnih osoba među zaposlenom populacijom. Postoji li opasnost da izmjene ZOR-a rezultiranju njegovim daljnjim povećanjem u Hrvatskoj?

Smatram da izmjene ZOR-a neće imati izravne efekte na tu pojavu. Novi prijedlog Zakona ne otvara bitno vrata za atipične oblike zapošljavanja u kojima je rizik od siromaštva veći. Veći učinak na pojavu siromašnih radnika od promjena ZOR-a može imati činjenica da svjedočimo trendu smanjivanja plaća, odnosno da su u sektorima koji su u krizi plaće klize prema minimalcu.

Kakav učinak bi imao Zakon o povremenim poslovima, od čijeg je donošenja Vlada barem privremeno odustala?

Foto: Tamara Opačić Foto: Tamara Opačić

Očito je da se radno zakonodavstvo u Hrvatskoj fleksibilizira, što kod zagovornika tog procesa podrazumijeva i postojanje fleksigurnosti, odnosno primanje pristojne naknade za nezaposlene koju koriste nekoliko mjeseci dok ne nađu novi posao. Zbog nemogućnosti pronalaska novog posla i deficita u proračunu, kako bi taj model izgledao u hrvatskom slučaju?

U Hrvatskoj je ključni problem diskrepancija između onoga što stoji u ZOR-u i onoga što u mnogim slučajevima radnici uistinu doživljavaju na radnom mjestu

Tendencija ka fleksibilizaciji je val koji se proširio gotovo cijelim svijetom kao neka vrsta političke posljedice globalne ekonomske krize. Taj val se može interpretirati na različite načine. Za njega se može reći da su ga iskoristili zagovornici liberalizacije radnog zakonodavstva, na način da su krizu pretvorili u trojanskog konja unutar kojeg su sakrili svoje ideološke ciljeve. S druge strane, on se može gledati kao jedna od mjera  koju je nužno povući ne bi li se probalo zaustaviti krizu. Usporedimo li Hrvatsku s nekim drugim zemljama u kojima je liberalizacija radnog zakonodavstva uzela itekako velikog maha, za našu vladu još uvijek možemo reći da je relativno blaga. Usporedbom s takvim zemljama, formalna razina zaštite radničkih prava u Hrvatskoj je još uvijek nadprosječna. Međutim, kao što sam već rekao, problem je način na koji se formalna prava primjenjuju u praksi. Nažalost, fleksibilizacija tržišta rada prečesto se izjednačava s fleksibilizacijom radnog zakonodavstva. I kada se kaže "treba fleksibilizirati tržište rada" to se prevodi kao "treba fleksibilizirati radno zakonodavstvo". Sama fleksibilizacija tržišta rada nije isto što i fleksibilizacija radnog zakonodavstva, već je ona prije svega vezana uz dinamiku gospodarskih aktivnosti. Ako država nema dinamično gospodarstvo, dinamično tržište na kojem traje kvalitetno natjecanje među poduzetnicima, koje dovodi do toga da manje uspješni propadaju, a njihovo mjesto zauzimaju uspješniji, da nastaju nova poduzeća koja  brzo rastu i trebaju privući kvalitetnu radnu snagu, nema niti stvarnog dinamiziranja tržišta rada. Ne može se dinamizirati gospodarstvo kroz liberalizaciju radnog zakonodavstva. Ali vjerojatno ima smisla donekle liberalizirati radno zakonodavstvo kada se počne dinamizirati gospodarska aktivnost, kako bi se ta dinamika dodatno olakšala. A tada je poželjno to napraviti tako da kvaliteta života i materijalna sigurnost ne pate drastično, zbog čega se i javio koncept fleksigurnosti.  Što se tiče fleksigurnosti, ona košta. S obzirom na stanje javnih financija, posve je sigurno da se trenutno ne može ojačati sigurnosna komponenta fleskigurnosti.

<
Vezane vijesti