Ekskluzivni intervju sa predvodnicima GO4, Andyjem Gillom i Jonom Kingom: U Iraku se odvija rat , najgora moguća katastrofa Velike Britanije i SAD-a od Drugog svjetskog rata. Niti jedan indie band, niti hip hop band nije napisao ništa o tome. U šezdesetima su svi u muzičkoj industriji progovarali o Vijetnamskom ratu, bilo da su bijelci, crnci, mainstream; na jedan ili drugi način. Ne razumijem kako se može dogoditi da nijedan bend nije napisao pjesmu o Iraku. To je ono što najviše izluđuje.

O spektakularnom nastupu 'Gang of Four' na zagrebačkom Bijenalu u Domu sportova 1981. čula sam samo priče. Kao i o posljedicama i neizbrisivom tragu koji je isti ostavio na ovdašnje poimanje rock glazbe u doba euforije novog vala.
'Gang of Four', skupina studenata umjetnosti iz Leedsa, proizašla je iz drugog britanskog punk rock vala. No, znatno se razlikujući od punka, svojom su glazbom prešli u potpuno novu dimenziju. Provokativnim stihovima protiv svega čime su tada bili okruženi, inovativnim zvukom koji je objedinio mješavinu prštavih gitara, funk ritmova, permutiranog dub-reggae zvuka i avangardne glazbe u kreaciji vrsnog gitarista Andyja Gilla nametnuli su jedinstveni glazbeni stil. Odrastanje sedamdesetih godina u Leedsu, industrijskom gradu radničke klase, njihov politički angažman i aktivno sudjelovanje u tadašnjim nemirima znatno su utjecali na njihovo glazbeno oblikovanje. Balansirajući između svojih radikalnih ljevičarskih stavova, evocirali su društvene promjene kombinirajući ih sa svojim ulaskom u zabavnu industriju. Svoj su stav o njoj iskazali već u nazivu svog prvog albuma 'Entertainment!', od 'Rolling Stonea' proglašenog jednim od 500 najboljih albuma svih vremena. Svoju šansu za ugodni mainstream prokockali su odustajanjem od nastupa u masovno popularnoj BBC-evoj emisiji 'Top of the Pops', čiji su urednici smatrali da je riječ 'rubbers' (kondom) u pjesmi 'At Home He's Turist' ('Rubbers you hide/In your top left pocket') previše subverzivna da uđe u dnevne sobe milijunskog auditorija. U novoj su snimci riječ 'rubbers' zamjenili za 'packets'. Ni to nije bilo dovoljno za urednike koji su odlučili da ipak ubace riječ rubbish i zahtjevali novu snimku. Na to bend nije htio pristati. Taj ih je neposluh stajao EMI-ja, mega velike izdavačke kuće, koji su ih odbacili i okrenuli se intenzivnom promoviranju 'Duran Durana'. 'Gang of Four' je izdao još dva sjajna albuma, a 1984. se raspao. Nekoliko puta su se sastajali u devedesetima, a do ponovnog okupljanja originalne postave došlo je 2004. godine.

Malo je reći da je ovaj bend bio inspiracija nebrojenim bendovima, najčešće se u tom kontekstu spominju REM, 'Red Hot Chilli Peppers', 'Ragge Against the Machine', a zasigurno je da ni 'Franz Ferdinand', 'Bloc Party', 'The Rapture', 'Liars' ne bi ovako zvučali da nije bilo 'Gang of Four'. Koncertom u 'Pauku' prošle su subote zatvorili festival 'Žedno uho', a energičnim su nastupom dokazali da su i danas apsolutno vitalni i glazbeno vrlo sposobni. Tri bisa tražena od strane gladne publike iznenadila su i njih same. Za zagrebačku publiku kažu da ih veže nešto posebno. Iako su mnogi komentirali da su u 'Pauk' prošle subote unijeli čaroliju iz 1981. ipak ne mogu, a da ne požalim što prije 27 godina nisam bila u prilici osjetiti autentičnu energiju i opipljivo stanje svijesti pretočene u genijalne zvukove ove 'velike čevorke'.
Okupili ste se u Leedsu 1977. godine, i započeli kao punk bend, a proizašli iz britanskog drugog, novog vala – vaš je zvuk bio potpuno drugačiji i originalan po čemu se i razlikujete od Sex Pistolsa, The Clasha, i ostalih bendova punk vala. Obično vas karakteriziraju kao post punk bend. Slažete li se s tim terminom? Jon King: To znači da nisi pravi punk band, ali da izvodiš sličnu muziku koja pak ima drugačiji rezultat. Sa glazbenog stajališta, nemamo ništa zajedničkog sa punk-rock glazbom. U tadašnje je vrijeme bilo jako lako proizvoditi glazbu koja je zvučala staromodno. Sex Pistolsi, The Clash, The Damned, svi su redom stvarali i svirali jako staromodnu muziku. Bila je bučna i sa stavom, ali staromodna. Ukoliko poslušate Chuck Berryja i njegovu glazbu iz 50-ih, shvaćate koliko je slična Sex Pistolsima. Andy Gill: Slažem se. Iz naše perspektive, najvažnije je kod punk-rocka za nas bilo što si mogao napraviti bilo što, i glazbu učiniti baš onakvom kakvu si želio. Tu smo ideju preuzeli od punk rock glazbe, jer nam je davala slobodu i dozvolu da se krećemo pravcem koji smo željeli. King: Bili smo puno više pod utjecajem američke, nego britanske glazbene scene. Boravili smo u New Yorku 1976., a jedan prijatelj svirao je kao bubnjar u tada nepoznatom bandu Patti Smith. Kad smo se vratili doma, bili smo najviše pod utjecajem art-rocka. I ukoliko je i bilo posredovane inspiracije, bila je to prije svega scena New Yorka, a ne Londona. Bendovi koje smo voljeli bili su američki Velvet Underground, Bob Dylan, Manny Walters, Funkadelic itd.

Uvriježeno je mišljenje da ste bend prozvali po uzoru na zloglasnu skupinu članova kineske Komunističke partije, sljedbenika Mao Zedonga u doba kulturne revolucije. U pokušaju da pronađem pravi izvor i porijeklo vašeg imena, na internetu sam naišla podatak da je pravo porijeklo vašeg imena povezano sa velikom četvoricom teoretičara strukturalizma (Claude Lévi-Strauss, Michel Foucault, Roland Barthes, Jacques Lacan). Koja je informacija točna? Gill: Dosadna stvarnost je da smo se jednom vozili po Leedsu i ugledali veliki naslov u novinama: Gang of Four na suđenju! Svi smo se složili da to ime nije loša ideja. Zanimljivo nam je bilo što su to ime povezivali s kulturnom revolucijom i revolucionarima, jer smo se na neki način mi sami tako osjećali. S druge strane, potpuno je smiješno, čak pomalo apsurdno da se četiri mlada Engleza identificiraju s tim Kinezima; tako nam se ta ideja učinila vrlo privlačnom. King: Ajmo reći da reći da to je tako – da zastupamo ideje Jean Baudrillarda, Umberta Ecca, Sartrea, Focaulta... Znači, možete se povezati i sa teorijama spomenutih francuskih filozofa? Gill: To je neka vrsta poluistine, da smo se nazvali po četiri strukturalista, a njihove su ideje proizlazile iz onoga što smo sami stvarali. King: Zanimljivo je da je Michel Focault u tom raspršenom francuskom filozofskom svijetu smatrao da je cijeli svijet složen autokonstruktivan i grupnokonstruktivan zatvor u kojem neprestano potičeš i usmjeravaš svoje potrebe ka onome kako bi želio da taj svijet izgleda. To je vrlo zanimljiva ideja o kojoj smo mnogo raspravljali, jer je nastala kao posljedica ideja Nove ljevice iz razdoblja svibanjskih događaja 1968. koji su intenzivno utjecali na nas. Jedna od Focaultovih ideja bila je i da će budućnost biti jedno očajno i strašno mjesto. Pokazala se točnom. I jedini pojedinci kojima će biti dopušteno da govore biti će stručnjaci. No tko su uopće stručnjaci? I tko ima ovlasti da određuje tko ima, a tko ne pravo govora? Focault je vidio svijet kao represivni kolektiv. A Wikipedia je jedan tekući primjer ove ideje: grupa ljudi koji se smatraju stručnjacima, objavljuju svoje idiotske ideje.

Foto: Go4, 10. svibnja u zagrebačkom 'Pauku' (foto by Damir Žižić) Foto: Go4, 10. svibnja u zagrebačkom 'Pauku' (foto by Damir Žižić)

Odrastali ste u Leedsu krajem sedamdesetih, u vrijeme velikih nemira, vladavine Margaret Thatcher i Nacionalne fronte, proboja Nove ljevice, organiziranih studentskih demonstracija u kojima ste i sami sudjelovali. I sami ste spomenuli da ste bili pod jakim utjecajem studentskih nemira i štraKingova u Francuskoj '68. King: Bilo je jako interesantno prošle noći na koncertu, koji je bio sjajan i nevjerojatan. Postoji neka neobjašnjiva i posebna kemija između nas i zagrebačke publike, nikada se nismo nakon dva bisa vraćali u garderobu – pola opreme je već bilo raspremljeno – a publika je još uvijek vikala u želji za još jednom pjesmom. To je bilo jako laskavo i dirljivo. No u publici se nalazio jedan čovjek, koji bi mi, kad god sam ga pogledao, pokazao prst. Mrzio je sve što smo radili te večeri, ali ostao prisutan do samog kraja. I tkogod da je bio, imao je određeni stav prema tom događaju. Podsjetio me na Leeds krajem sedamdesetih, jer tada smo mi bili nalik njemu. To je bio put Nove ljevice. Mrzili smo staljinizam, mrzili smo komunizam, ali najviše od svega mrzili smo fašizam i desno krilo. Željeli smo progresivni socijalistički svijet u našim umovima. Često smo radili rock koncerte protiv rasizma, seksizma, dobrotvorne koncerte, sudjelovali smo u protestima protiv desnog krila, i bili uključeni u sve te radnje koje su u ono doba bile izrazito energične i snažne. Leeds je bio mjesto sa jakim desnokrilaškim ekstremistima i naši su nastupi zato uvijek bili nabijeni žestokim tenzijama.

Gill: Jako se dobro sjećam skinheada koji su dolazili na naše koncerte. Bili su na neki čudan način fascinirani nama, voljeli nas i mrzili istodobno. Voljeli su naš zvuk, ali istovremeno zastupali stavove dijametralno suprotne idejama koje smo mi zagovarali. To je bilo jako polarizirano vrijeme... King: Bila je jako delikatna atmosfera, i Britanija je bila jako blizu građanskom ratu. Vladala je masovna nezaposlenost, vlada i vojska željeli su preuzeti kontrolu. Danas je London glavni svjetski grad, a Velika Britanija enormno bogata zemlja. No prije 30 godina, bila je to jako sjebana zemlja. Svaki ju je četvrti Britanac tada želio napustiti. Nitko nije imao posao, budućnost... A takva je atmosfera plodno tlo za umjetnički rad. Gill: Takva je situacija bila ključna za stvaranje naše glazbe i ispoljavanje energije koja nas je okruživala. Mi nikada nismo željeli predstavljati nekakav manifest lijevog krila, nismo željeli mahati crvenom zastavom, nismo nikada imali tendenciju nametanja toga stava. Željeli smo opisati što proživljavamo i osjećamo. King: Tu se radilo o kulturnoj samodefiniciji koja zaustavlja stvari koje želiš raditi uslijed automatskog procesa samocenzure. To je bila jedna od ideja u to vrijeme, originalna i nama jako interesantna – to se dešava u svijetu konzumerizma i kulta celebrityja gdje živimo svoj život pomoću naših zastupnika, kao promatrači, gledatelji naših vlastitih života. Kult celebritiyja na neki način utječe na cijeli razvijeni svijet. Te se ideje na prvi pogled čine toliko radikalne i ekstremne. Ali sve se na neki čudan i zabavan način i ostvaruju. Baš sam maloprije gledao njemačku verziju X factora – i ustvari je urnebesno vidjeti te forme sa svim tim beznadnim ljudima koji pjevaju beznadne pjesme beznadnim sucima. Ispred beznadne publike. Koji onda postaju beznadni celebrity. To je jedna prekrasna mašinerija beznađa. Godine. 1978. potpisali ste ugovore za EMI u Velikoj Britaniji i Warner Bros. u SAD-u, dakle za velike i moćne transnacionalne korporacije. Prvi album Entertainment! objavljen je pod EMI etiketom. S jedne ste strane lobirali za mir u svijetu, kritizirali upotrebu oružanih snaga i borili se za razoružavanje, a s druge se odlučili za izdavačku kuću EMI, koja je u to doba žestoko ulagala u vojnu industriju. Je li to bio dio kompromisa koji ste morali napraviti? Gill: To se može nazvati kompromisom, ali samo ukoliko pretpostaviš da smo imali neki idealni put koji smo morali pratiti. Ali što bi to onda bilo? Pretpostavljam, sirova trgovina. A sirova trgovina je ispala više ljevičarska, hipijevska, alternativna. Mnogi su mislili da Gang of Four mora nastaviti grubu trgovinu. No mi nismo hipiji. Jedna od glavnih ideja GO4 je da je život skup kompliciranih nagodbi. Bilo je prikladno što smo se okrenuli jednoj ovako velikoj megakompaniji. Nismo željeli biti getoizirani. Nismo željeli biti samo u alternativnim kategorijama. Željeli smo biti u kategoriji uz bok Cliffu Richardu i Kate Bush.

King: Prvo smo potpisali za Fast Records, no čovjek koji je to vodio bio je najveća hulja koju smo ikada sreli. Od njega nikada nismo dobili niti centa. Nezavisni svijet tada je bio jako sumnjiv. Zanimljivo je da su te velike pljačkaške korporacije bile puno iskrenije i poštenije od herojskih malih nezavisnih izdavačkih kuća. Gill: Uvriježeno mišljenje da kod malih kuća imaš veću umjetničku kontrolu u realnosti je potpuno suprotno. EMI nas nikada nije kontrolirao. Stvarajući glazbu koja je onda bila distribuirana po čitavom svijetu, dobili ste moć da da vršite utjecaj na društvo i publiku, koju ste iskoristili da promovirate vaša uvjerenja: kritizirali ste nezaposlenost, iskorištavanje radničke klase, službenu propagandu... Kombinirali ste progresivnu društvenu promjenu i komercijalni svijet zabavne industrije. Mislite li da ste na bilo koji način uspjeli provocirati promjenu? Barem kad je riječ o pojedincima ukazujući im na svakodnevni život iz jedne nove, drugačije perspektive. King: Bili smo jako iznenađeni stupnjem cenzure - I Love A Man In Uniform bila je zabranjena u Velikoj Britaniji za vrijeme Falklandskog rata, ne zato jer se referirala na taj rat; dok smo to snimali nitko nije znao ni da Falklandi uopće postoje. Falklandi su bili postkolonijalni teritorij, koji je - koje li slučajnosti - imao ogromne rezerve nafte! To je bio glavni razlog za rat, jer Britanci su željeli naftu. Bilo je interesantno kako je ta pjesma zabranjena, baš kao i At Home He's A Tourist, samo zato jer su opisivale realno stanje stvari. Elvis Presley, bjelac koji pjeva kao crnac i nosi ružičaste hlače, bio je nevjerojatno šokantna pojava. Nikada nije potpisao papir na kojem piše želim promjeniti društvo. A njegova je pojava nevjerojatno utjecala na društvo i mnoge živote u SAD-u. Pjevao je crnačku glazbu napadnutu bijelom savješću. Gill: Muzika koju smo stvorili jest utjecajna i sigurno ulazi u ljudsku svijest i mijenja načine na koji ljudi razmišljaju. Oni koji su slušali Entertainment! i razumjeli album shvaćaju da je on dio ljudskog dijaloga sa svijetom. I love Man in the Uniform je jako dobar primjer, poput malog vuka u ovčjoj koži. To je funky pop pjesma koja nosi skriveno oružje o militarizmu. Istovremeno je seksi i zabavna. Sve ju to čini još više moćnom. Ulazi u ljudske umove na način na koji ne bi mogla da je teža i agresivnija.

Mediji su vas odavno proglasili političkim bendom. Smeta li vam to ponekad? Kao da postoji neodoljiva potreba da se, ukoliko se slučajno razlikujete od većine, morate obavezno utrpati u neki obrazac? King: Da, jednostavno se ne uklapamo u njihovu viziju toga što bi jedan bend trebao raditi, jer ne pjevamo samo o tome kako se dobro poševiti, kako kupovati, i sva ta slična klasična sranja. Dakle ako slučajno ne ulaziš u taj okvir, stvaraju novi. Gill: Mi smo politički bend po defaultu; ako se ne uklapamo u određen okvir, onda smo sigurno politički. Dakle, da, istina je. Jesmo! (smijeh) Mislite li da je danas moguće da neafirmirani bendovi da budu tako radikalni u tekstovima i inovativni u zvuku kao što je Gang of Four bio, i da svejedno uspiju u mainstreamu? King: Ulagao sam mnogo nade kada je hip hop počinjao, mislim da Kanye West radi jako zanimljive stvari. Ali ono što me najviše izluđuje: u Iraku se odvija rat , najgora moguća katastrofa Velike Britanije i SAD-a od drugog svjetskog rata. Niti jedan indie band, hip hop band nije napisao ništa o tome. U šezdesetima su svi u muzičkoj industriji progovarali o Vijetnamskom ratu, bilo da su bijelci, crnci, mainstream; na jedan ili drugi način. Ne razumijem kako se može dogoditi da nijedan bend nije napisao pjesmu o Iraku.

(foto by Damir Žižić) (foto by Damir Žižić)

(foto by Damir Žižić) (foto by Damir Žižić)

< >
Vezane vijesti