H-Alter
Foto: Cult of DustyFoto: Cult of DustyU posljednje se vrijeme znanost, znanstvena metoda, znanstven način razmišljanja, ideja znanosti – nalaze usred velikih previranja. Razlozi za to su brojni: manjak povjerenja u sve i strah od svega zasigurno je pogurao recentni procvat pseudoznanosti i bujanje intuitivnog baljezganja, a takve skepse redovno hrani političko i korporativno instrumentaliziranje znanosti.

U posljednje se vrijeme znanost, znanstvena metoda, znanstven način razmišljanja, ideja znanosti – nalaze usred velikih previranja. Razlozi za to su brojni: manjak povjerenja u sve i strah od svega zasigurno je pogurao recentni procvat pseudoznanosti i bujanje intuitivnog baljezganja, a takve skepse redovno hrani političko i korporativno instrumentaliziranje znanosti. Posebno je gnjusno ono što, čini se, jedino od znanosti preostaje prihvaćeno u širem medijskom i društvenom prostoru – nazovi optimistička znanost, koja nam u službi kapitalističke ideologije, kroz likove poput Stevena Pinkera, poručuje kako nam zapravo "nikad nije bilo bolje" (gdje je nestala ideja o napretku?).

Kao i uvijek u životu kada sam se nalazila u nedoumicama i osjećala potrebu da nađem kakvo-takvo tlo pod nogama, u konfuziji nastaloj oko znanstvenog i pseudoznanstvenog, rastrgnuta između potrebe za obranom znanosti, ali i uvažavanjem skepse i nepovjerenja prema znanstvenoj kvarljivosti, okrećem se knjigama. Kroz H-Alterovu Čitanku nastojat ćemo vam ubuduće donijeti malo drugačije književne preporuke, a knjige koje ćemo preporučivati sve su prevedene na hrvatski i svima dostupne u knjižnicama diljem zemlje. Ovoga puta u fokusu je znanost, a što se sve uopće krije pod tim pojmom, u svoj raznolikosti pisanja i tematike istražuju upravo sljedeći autori/ce.

Richard Feynman: Što te briga što drugi misle? Daljnje avanture znatiželjnog lika

Feynman je jedan od prvih popularnoznanstvenih autora kojeg sam u životu čitala i čovjek zbog kojeg sam zavoljela razmišljati o fizici. Bio je jedan od najvećih fizičara prošlog stoljeća, dobitnik Nobelove nagrade. Napisao je brojne knjige o fizici i ljepoti znanstvenog promišljanja, među kojima je prva u nizu Vi se sigurno šalite, gospodine Feynman: Avanture znatiželjnog lika, a meni je najdojmljivija ipak posljednja iz njegove književne ostavštine – Što te briga što drugi misle? , koju je priredio njegov prijatelj, Ralph Leighton. Na ovoj je listi zbog Feynmanovih razmatranja o znanosti i specifične zainteresiranosti za svijet koji ga je okruživao, kao i sposobnosti da entuzijazmom zarazi druge i prenese znanje. Da je još bio mrvicu skromniji i odlučniji jače udariti po seksizmu (tadašnje) znanstvene zajednice – gdje bi mu bio kraj!

Brojne su priče u knjizi Što te briga što drugi misle? - od ispovijesti o odnosu s prvom suprugom Arlene, i razmatranja o ljubavi dok je ona bila pri samrti, a on u obližnjem Los Alamosu radio na atomskoj bombi (o atomskoj bombi se u knjizi pita - "kakvu vrijednost ima znanost kojoj sam posvetio sebe – i sve što volim – kada vidim grozote koje može učiniti?") - do detalja o istrazi eksplozije space shuttlea Challengera, u kojoj je (uspješno) sudjelovao.

Ono što se provlači kroz čitavu knjigu jest Feynmanova zarazna znatiželja, trud i želja posvećena neprestanom istraživanju i preispitivanju stvari. Feynman piše kako znanstven pogled na stvari nikada ne može oduzeti, već samo pridodati. To ilustrira pričom o prijatelju umjetniku:

"Podignut će cvijet i reći 'pogledaj kako je lijep', a ja ću se složiti. A onda će on reći 'ja kao umjetnik mogu vidjeti ljepotu cvijeta, ali ti kao znanstvenik rastavit ćeš ga na dijelove i postat će nazanimljiv'... Ljepota koju on vidi dostupna je i drugima – pa vjerujem i meni. Iako u estetskom smislu ne mogu biti profinjen kao on, ipak mogu procijeniti ljepotu cvijeta. Istodobno, od cvijeta mogu vidjeti više nego što on vidi. Mogu zamisliti stanice u cvijetu, koje su također lijepe. A ljepota nije samo u u tome jednom centimetru, već i u manjim dimezijama. Postoji zamršeno međudjelovanje stanica i drugi procesi. Zanimljivo je što je cvijet razvio boju kako bi privukao insekte koji će ga oprašiti. To znači da insekti mogu vidjeti boje. Iz toga slijedi pitanje: postoje li estetski osjećaji koje imaju ljudi i u drugim oblicima života? Postoje brojna pitanja koja izviru iz znanstvene spoznaje. Ona pojačavaju uzbuđenje, produbljuju tajnovitost i bude strahopoštovanje prema cvijetu. Znanost može samo pridodati. Ne shvaćam kako bi mogla oduzeti."

Iako je za njega znanost bila ključna kao put kojim se najviše možemo približiti razumijevanju – kako čovjeka, tako i svemira – Feynman je isticao i kako su za bivanje čovjekom posebno bitne neke druge odlike. "Moja majka je imala prekrasan smisao za humor pa sam od nje naučio da su smijeh i ljudsko suosjećanje najviši oblici razumijevanja koje možemo postići", zaključuje u knjizi.

Ilustracija: Hannah Wilson Ilustracija: Hannah Wilson

Carl Sagan: Svijet progonjen demonima: znanost kao svijeća u tami

Ako sam zbog Feynmana zavoljela fiziku, sa Saganom sam naučila voljeti plavu točku u beskraju, zvijezde i galaksije, vanjske i unutarnje svemire i neminovnost smrti kao potencijal života. Sve bi njegove knjige, kao i seriju Kozmos (uključujući i novo izdanje s Neilom deGrasse Tysonom) mogla navesti kao preporuku svima, ali odlučila sam se fokusirati na Svijet progonjen demonima. Zašto? Preplavljeni smo praznovjerjima i klerofašizmom, njišemo se na klackalici – s jedne su strane dekani sveučilišta koji studente pozivaju na svete mise i ljudi koji se ne prezaju potpisati referendum za zaštitu svećenika pedofila, a s druge gatare koje u kasnim noćnim satima vezuju ljude uz tv ekrane, dok im se kuverte s telefonskim računima gomilaju na stolu pa ih naknadno, teških ruku, otvaraju.

Sagan, uz detaljan povijesni pregled, kako religijskih dogmi, tako i raznih praznovjerja, analizira zašto je moguće da se nalazimo na pragu novog mračnog doba iracionalnosti. Iako ističe i negativnu stranu nekih znanstvenih istraživanja, te način na koji se znanost korumpira i instrumentalizira u loše svrhe, Sagan pokazuje zašto je znanstveno mišljenje i dalje najbolje što imamo i nužno za očuvanje zdravog razuma i demokratskih ustanova. Skepsa je bitna, piše on, ali skepsa je tek početni korak, a ne završetak djelovanja i ukupnost sadržaja koji nudimo. Na znanstvene nedoumice treba se dalje odgovarati znanstvenim metodama, promišljanjem, informiranjem, obrazovanjem, istraživanjem.

Dugujemo to upravo i dugoj i bolnoj povijesti napretka znanosti. Ljudi nisu gorjeli na lomačama, gubili glave i bili proganjani, stoljećima provodili čitave živote među knjigama i u laboratorijima, davali svu svoju energiju, vrijeme, znanje i sposobnosti razvijanju teorija, testiranju istih i učenju na greškama iz generacije u generaciju, izlagali riziku svoja tijela i tijela tisuća i tisuća drugih, što ljudi, što životinja, potrošili ogromne resurse čitavog svijeta, da bi mi danas, na temelju nikakvih dokaza i argumenata vjerovali (ključna riječ) u ravne zemlje, chemtrailse, homeopatiju, pogubnost cjepiva, rodne ideologije, čarobne moći Atlantide...

Rijetko tko se više pita 'zašto', ali svi imaju svoje 'zato'. Međutim, 'zato' se mora zaslužiti, iza njega mora stajati nešto. To nešto ne može biti puka vjera. Sagan kao primjer ističe da su ga novinari redovito pitali vjeruje li u izvanzemaljce: "Rijetko bi me tko pitao znam li da postoje izvanzemljaci, posjedujem li kakva nova saznanja. Uvijek bi naglasak bio na 'vjeri' ". Piše i sljedeće: "Niti jedna religija, niti jedno new age vjerovanje ne čini mi se da približno dovoljno uzima u obzir veličanstvenost, divotu, suptilnost i složenost univerzuma što ih je otkrila znanost". Znanstveno razmišljati ne znači biti lišen čarolije, ljepote i maštovitosti, dapače. Ali znači vječno propitivanje i nepristajanje na apsolutne izvjesnosti i slatke riječi utjehe - a to je ponekad napaćenom narodu previše.

Stephen Jay Gould: Čovjek po mjeri: kvocijent inteligencije i druge zablude

Svako malo po raznim forumima, društvenim mrežama, ali i ponekim medijima, osvane kakva lijepo upakirana rasprava o „nadmoći bijele rase”, popraćena nekom "znanstvenom" krivuljom ili grafom o prosječnoj inteligenciji bijelaca i crnaca, obično predstavljena kao borba protiv političke korektnosti – predstavimo stvari kakve jesu, viču ti i takvi mačo ratnici. Čak i da tome jest tako, a zašto i kako nije – piše upravo Gould, čovjek se zapita: čemu ovo, koja je svrha takvih objava? No dobro, i o tome se fino razlaže u knjizi Čovjek po mjeri.

Gould, jedan od najpoznatijih paleontologa, teoretičara evolucije i znanstvenih pisaca, u knjizi govori o apstrahiranju inteligencije kao jedinstvenog identiteta, o njezinom smještanju u mozak i kvantificiranju jednim brojem za svakog pojedinca te kasnijoj upotrebi tih brojeva za rangiranje ljudi u jedinstvenom nizu vrijednosti pri čemu se uvijek pokaže da su potlačene i zapostavljene skupine – rase, klase ili spolovi – rođenjem manjevrijedne i da svoj status zaslužuju. Moto i misao vodilja za Goulda je jedna misao Charlesa Darwina: "Ako uzrok bijede naših siromaha nije u zakonima prirode nego u našim institucijama, velik je naš grijeh." Ideja o zadanim ograničenjima - biologija kao sudbina - odumire teško i sporo, i danas je možda još prisutnija u znanstvenom i popularnom štivu. Zato je ova knjiga i dalje jednako bitna.

Gould objašnjava razloge za nastanak knjige, a ona sadrži i dodatno poglavlje - kritiku poznate knjige The Bell Curve Richarda J. Herrnsteina i Charlesa Murraya.  "Živimo u svijetu ljudskih razlika i različitih sklonosti, ali ekstrapoliranje tih činjenica na teorije krutih ograničenja je ideologija. Bijelci (europljani, muškarci) postavljaju normativ, a svi drugi odstupanja su od njega", piše Gould. Ističe kako o raznolikosti učimo kako bismo razumjeli i prihvatili.

Stephen Jay Gould u Simpsonsima Stephen Jay Gould u Simpsonsima

Želja mu je bila znanstvenim metodama i dodatnim provjerama spornih i utjecajnih istraživanja koja analizira, kao i stavljanjem stvari u odgovarajući društveni kontekst, raskrinkati licemjerje i pristranost znanstvenika - od kraniometričara devetnaestog stoljeća do suvremenih mjeritelja inteligencije. Pritom navodi pregršt primjera, a među njima i znanstvenika čije su dobre namjere grubo iznevjerene od strane društva kasnijom drugačijom primjenom njihovih otkrića – poput Alfreda Bineta, koji se mjerenjem inteligencije bavio zato da bi "ljestvica identificirala djecu slabijeg uspjeha, kako bi im se pomoglo i pružilo posebno obrazovanje, a ne ih označilo i ograničilo". Binet se borio protiv slogana 'glupost je dugotrajna' i korio nastavnike koji nisu pokazivali zanimanje za djecu s manjim sposobnostima. Kasnije su testovi inteligencije često služili kao sredstva ograničavanja i isticanja, potpuno suprotno Binetovim namjerama i željama.

"Svjesna prijevara u znanosti je rijetka, a nije ni osobito zanimljiva, jer nam malo govori o prirodi znanstvenog djelovanja. Lažljivce se, ako ih otkriju, izopći; znanstvenici tvrde da njihova struka sama sebe nadzire te se vraćaju na posao: mitologija je neokrnjena, objektivnost opravdana. Pretežno nesvjesno varanje, s druge strane, upućuje na opći zaključak o društvenom kontekstu znanosti. Jer ako se znanstvenici mogu tako pošteno samozavaravati, kako je krenulo s Mortonom, tada je moguće unaprijed donesen sud pronaći bilo gdje, čak i u osnovnim mjerenjima kostiju i zbrajanju iznosa", piše Gould.

Polazeći od američke poligeneze i kraniometrije prije Darwina, preko mjerenja glava i tijela u 18. i 19. stoljeću pa do hereditarne teorije kvocijenta inteligencije, Burtonove teorije urođenosti, Spearmanove opće inteligencije i Thursteneovih vektora uma, Gould nam nudi hvalevrijedan znanstveni presjek znanstvenog rasizma i seksizma, prisutnog i danas. U konačnici, on nikako ne tvrdi da nam od znanosti treba odustati, dapače – znanost je i dalje najbolje što imamo – ali joj trebamo pristupati puno odgovornije, imajući na umu jednakovrijednost svog života na Zemlji.

Charles Seife: Nula: biografija opasne ideje

Nula: biografija opasne ideje posebno je zanimljiva knjiga Charlesa Seifea, poznatog američkog matematičara i novinara časopisa Science. Nula je moćna jer je blizanka beskonačnosti, jednako su paradoksalne i uznemirujuće. Najveća pitanja znanosti i religije pitanja su o ništavilu i vječnosti, praznini i beskraju, nuli i beskonačnome. Sukobi oko nule stoga su potresli temelje filozofije, znanosti, matematike i religije, a o svemu tome pomno i precizno piše Seife.     

Babilonci su izmislili nulu, Grci su je zabranili, Crkva ju je dugo izbjegavala. Nula je rasla i razvijala se na Istoku, tek je kasnije priznata u Europi i doživjela svoj uspon na Zapadu, transformiravši tako modernu znanost. Brojevi su se u Indiji napokon odvojili od geometrije - Indijci prvi u kvadratnim brojevima nisu vidjeli kvadrate, niti površine pravokutnika u množenju dvaju vrijednosti. Zanimala ih je samo igra brojeva, koje su doživljavali bez ikakvih geometrijskih karakteristika. Tako se rodila grana matematike koju danas nazivamo algebrom. Zahvaljujući svojem shvaćanju matematike, Indijci su pridonijeli geometriji, no sasvim neočekivano oslobodili su se nedostataka grčkog misaonog ustroja i grčkog odbacivanja nule. Jednom kada su se brojevi oslobodili geometrijskog značenja, matematičari se više nisu morali zamarati time da svaka matematička operacija mora imati geometrijskog smisla.

Seife iznosi brojne i živopisne primjere bitnih matematičkih otkrića, pa tako piše i o osnivanju knjižnice u Bagdadu, tzv. Kuće mudrosti, u 9. stoljeću. Jedan od prvih učenjaka u Kući mudrosti bio je matematičar Muhamed Ibn Musa al-Horezmi. Napisao je nekoliko važnih knjiga, poput Kitab al Jabr Wa'l Muqabala, traktat o rješavanju elementarnih jednadžbi. Iz riječi al-jabr u naslovu (znači 'popunjavanje') , izvedena je današnja rječ algebra, a riječ algoritam nastala je od iskvarenog oblika al-Horezmijeva imena.

"Nije slučajnost što su u točki nedogleda nula i beskonačnost povezani. Posljedica množenja s nulom je urušavanje brojevnog pravca u jednu točku. Također, točka nedogleda prisiljava velik dio svemira da sjedi u točki – to je singularnost, pojam koji je u kasnijoj povijesti znanosti postao jako bitan... U 15. stoljeću o nuli su značajno promišljali umjetnici koji su bili matematičari amateri, poput Leonarda da Vincija. Da Vinci je napisao vodič za crtanje perspektive, a u jednoj od svojih knjiga o slikarstvu piše 'neka nitko tko nije matematičar ne čita moju knjigu'. Umjetnici su usavršili tehinku perspektive i vrlo brzo su mogli naslikati bilo koji predmet u tri dimenzije – nisu bili ograničeni na plošnost jer je nula transformirala i svijet umjetnosti", navodi Seife.

Ova je knjiga sjajna kao još jedan podsjetnik o međupovezanosti svijeta i ideja, nedovojivosti fizike i filozofije, matematike i umjetnosti, prirode i društva. Dodatno, podsjeća nas na ljepotu i obvezu kontinuiranog znanstvenog i znanošću inspiriranog propitivanja.

Rebecca Skloot: Besmrtni život Henriette Lacks

Za kraj ove liste stavljam priču o Henrietti Lacks, jer je u njoj personificiran onaj bolni, sramotni i mračni dio znanstvenih istraživanja, rijetko spominjana cijena znanstvenog progresa, koju su redovno plaćali nevidljivi i nevidljive, oni iz eksploatiranih društvenih skupina kojima bi neki kasnije u tim istim znanstvenim istraživanjima pripisivali "urođenu" inferiornost. Svima nevidljivima mi dugujemo današnji život komfora i sigurnost od brojnih bolesti koje su prije odnosile živote brzinom munje.

Henrietta Lacks među znanstvenicima je bila poznata kao HeLa. Bila je siromašna crna uzgajivačica duhana iz Baltimorea čije su stanice, uzete bez njezina znanja sredinom 20. stoljeća, postale jedno od najvažnijih oruđa u medicini, od presudne važnosti za razvoj cjepiva protiv dječje paralize, kloniranja, mapiranja gena... Njene su se stanice kupovale i prodavale za milijune, ali Lacks je do nedavno bila nepoznata, dok je obitelj koja je ostala iza nje živjela siromašno i nije si mogla priuštiti  ni zdravstveno osiguranje ("Ako je naša majka bila tako bitna za medicinu, zašto mi ne možemo dobiti zdravstveno osiguranje?", pitaju se u knjizi).

Početkom 1951., Lacks, majka petoro djece, neko je vrijeme bila bolesna zbog onog što je nazivala “čvor u maternici”. Zatražila je pomoć u bolnici John Hopkins, jedinoj bolnici koja je u to vrijeme liječila crno stanovištvo u SAD-u. Dijagnosticirali su joj rak vrata maternice, a dežurni liječnik odrezao je dva komadića tkiva s njene maternice. Nitko od nje nije zatražio dozvolu, niti je obavijestio o tom postupku. Tkivo je predano Georgeu Geyju, znanstveniku koji je u to vrijeme nastojao laboratorijskim putem proizvesti liniju stanica koje bi se kontinuirano reproducirale; besmrtnu, liniju ljudskih stanica za korištenje u znanstvenim istraživanjima.

Laboratorijski pomoćnik je na uzorke epruveta našvrljao kraticu: HeLa. Sa stanicama HeLa dogodilo se ono što s dotadašnjim uzorcima nije uspijevalo - znanstvenici su ih potom koristili i uzgajali u laboratorijima u velikim količinama kako bi testirali novo cjepivo za dječju paralizu - polio.  Redala su se otkrića i uspjesi. HeLa stanice dovele su do razumijevanja da normalne ljudske stanice imaju 46 kromosoma. NASA ih je lansirala u orbitu da bi testirala kako se ljudske stanice ponašaju u nultoj gravitaciji. U šezdeset godina, tkivo Henriette Lacks dalo je oko 50 milijuna tona stanica HeLa.

Ovom knjigom Rebecca Skloot htjela je pridati barem mali dio zaslužene pažnje ženi koja stoji iza kratice imena našvrljanog na epruveti – uvažiti da je postojala, da je iskorištena, da joj svi dugujemo. Ukazivanje na prljavštinu, izostanak etike i dostojanstvenog pristupa svim ljudima, ali i drugim živim bićima – služi kao opomena za buduća znanstvena djelovanja, ali i podsjetnik na kaljužu stoljeća opresije, u koju su uvaljane sve sfere društva, pa tako i ona znanstvena.

<
Vezane vijesti