Foto: Hnk.hrFoto: Hnk.hrNakon više od pola desetljeća HNK Zagreb postavio kvalitetan moderni balet - Metropolis. Zadržavši jasne narativne poveznice s romanom, kao i vizualne s filmom, a pridodavši im usto vlastite atraktivne koreografske i druge sastavnice, Bubeníček je najnoviji Metropolis izgradio kao izglednu hit destinaciju, sposobnu kako estetikom prostora, tako i zanimljivošću sadržaja, zadovoljiti širok spektar ukusa, želja i očekivanja.

I to se konačno dogodilo – nakon više od pola desetljeća zagrebački HNK postavio je kvalitetan moderni balet. Riječ je o Metropolisu, kojeg je Bubeníček je najnoviji Metropolis izgradio kao izglednu hit destinaciju, sposobnu kako estetikom prostora, tako i zanimljivošću sadržaja, zadovoljiti širok spektar ukusa, želja i očekivanjakao cjelinu od dva dijela koreografski, dramaturški i redateljski uobličio češki plesač i koreograf mlađe generacije Jiří Bubeníček, premijerno ga predstavivši publici 3. studenoga 2018.

Balet je inspiriran romanom Metropolis Thee von Harbou iz 1925., odnosno njezinim scenarijem za istoimeni film Fritza Langa (tadašnjeg supruga) iz 1927. Za tu futurističku priču, čija se radnja zbiva stotinjak godina nakon nastanka, Bubeníček se odlučio, kako je objasnio, zbog njezine aktualnosti i relevantnosti, nalazeći tome recentne pokazatelje u, primjerice, robovskom radu u teškim uvjetima, visokoj razini industrijske proizvodnje i tehnologije ili pak umjetnoj inteligenciji ljudski oblikovanih robota.

Foto: Hnk.hr Foto: Hnk.hr

Bubeníček prilično vjerno slijedi Langovu sintezu ekspresionističkih i futurističkih načela na oblikovno-dizajnerskom planu, kako ih u Filmskom leksikonu uočava Damir Radić: od geometrijski komponirane scenografije i mizanscene (pravilno gibanje masa), preko futurističke arhitekture, do vizualnih efekata (npr. česta uporaba snopova svjetala), a jednako tako i prepoznatljivost binarnih opozicija, kako ih na istom mjestu nabraja Ante Peterlić: pojavno – skriveno, svjetlo – tmina, gore – dolje, odnosno iznad – ispod, svijet legaliteta – onaj ilegaliteta. Nakon duže stanke angažiran je i velik dio ansambla, i to ne kao tek živa kulisa, već s dionicama koje nisu ni vremenski zanemarive, ni koreografski banalne, naprotiv

Radnju Bubeníček odmotava postepeno i polako, no bez praznog hoda ili monotonije, iskazujući naglašen smisao za režiju, osobito u realizaciji skupnih prizora i paralelnih događanja. Vokabular mu pritom nije izrazito bogat ili inovativan, ali jest vrlo funkcionalan i prikladan.

Predstavljajući dva suprotstavljena društvena sloja kroz, primjerice, tamne i bezlične, odnosno svijetle i elegantne kostime, kao i moderne, elektronske skladbe suvremenih kompozitora, odnosno poznate, melodiozne skladbe klasičnih kompozitora, te sukladno njima grube i odsječne geste s tijelima bližim horizontali, odnosno prozračne i lepršave geste s tijelima u vertikali, autor njihovom logičnom i efektnom inkorporacijom u cjelinu, kao i bešavnim povezivanjem s drugima scenskim segmentima, ne samo da ih kao suštinski konvencionalna rješenja ne čini nimalo klišejiziranima, već ih prezentira na način da se čine kao gotovo jedina moguća.

Odličan scenski dojam upotpunjuje i raskošna scenografija (Otto Bubeníček), bogata raznolikima scenskim efektima, jednako kao i dojmljivi kostimi (Nadina Cojocaru), izvanredni osobito u dočaravanju futurističkoga glamura, čija vizija doista odgovara perspektivi s početka 20. stoljeća, iako je vrlo lako mogla otići u komotnijem smjeru, onom inspiriranim stvarnim modnim tendencijama s početka 21. stoljeća.

Foto: Hnk.hr Foto: Hnk.hr

Nakon duže stanke angažiran je i velik dio ansambla, i to ne kao tek živa kulisa, već s dionicama koje nisu ni vremenski zanemarive, ni koreografski banalne, naprotiv.Odličan scenski dojam upotpunjuje i raskošna scenografija (Otto Bubeníček), bogata raznolikima scenskim efektima, jednako kao i dojmljivi kostimi (Nadina Cojocaru), izvanredni osobito u dočaravanju futurističkoga glamura

Sve podjele napravljene su bez greške, a u glavnima su se scenskom dominacijom prvenstveno izdvojili Tomislav Petranović u ulozi Joha Fredersena, vladara Metropolisa i Frederovog oca, koji je izvrsno odgovorio zahtjevima suvremenih plesnih tehnika; zatim Takuya Sumitomo u ulozi Rotwanga, izumitelja, koji je još jednom dokazao da mu podjednako leže svi plesni stilovi, s obzirom da ni tehnički ni ekspresivno nije sputan bilo kakvim ograničenjima; te Natalia Kosovac u ulozi Marije, Frederove ljubavi, koja je taj lik donijela maksimalno poetično, strastveno i uživljeno, a opet bez pretjerivanja, i to ponajviše zbog nepostojanja imperativa preciznoga čuvstvenog doziranja kojeg pretpostavljaju klasične role, a u kojima (pre)naglašenom ekspresijom uglavnom postiže kontraefekt.

Svojom izvedbom za njima nije zaostajao ni Kornel Palinko u ulozi Fredera, sina Joha Fredersena, međutim kako svaki od spomenute trojke osim plesne izvrsnosti posjeduje i određenu prepoznatljivu, samo njima svojstvenu karakteristiku – Petranović karizmatičnost, Sumitomo virtuoznost, Kosovac osobnost – a što s Palinkom (zasad) nije slučaj, konačni je dojam, unatoč tome što mu se ni u tehničkom ni u ekspresivnom smislu ne može ništa prigovoriti, ipak za koju nijansu bljeđi.Sve podjele napravljene su bez greške, a u glavnima su se scenskom dominacijom prvenstveno izdvojili Tomislav Petranović u ulozi Joha Fredersena, vladara Metropolisa i Frederovog oca, koji je izvrsno odgovorio zahtjevima suvremenih plesnih tehnika; zatim Takuya Sumitomo u ulozi Rotwanga, izumitelja, koji je još jednom dokazao da mu podjednako leže svi plesni stilovi

Vrijedne pažnje bile su i dvije minijature, koreografirane za Mirunu Miciu i Rieku Suzuki. Miciu se svojim načinom plesanja još jednom predstavila kao najelegantnija i najgracioznija članica ansambla, te uopće kao plesački role model, kako vizualno, tako i izvedbeno – premda, nažalost, još uvijek relativno podcijenjen (u čemu ni najnovija predstava ne predstavlja izuzetak).

S druge strane, kvalitete prvakinje Rieke Suzuki čine se precijenjene, čak i kad je posrijedi izbor za relativno minoran angažman poput najnovijega, s obzirom da su kod nje dvije fundamentalne plesačke značajke – pojava i izvedba – u krajnje disproporcionalnom odnosu. Njezine pojava i izvedba, naime, ne čine spoj, već sraz, u kojem pretjerano mršava figura potpuno zasjenjuje druge izvođačke aspekte, čime se posljedično u kritičkoj percepciji zapravo sâma diskvalificira kao plesačica – umjesto da se neiskrivljenim poimanjem baletne estetike, između ostaloga, kao takva iznova potvrđuje.

No na širem su scenskom planu forma i sadržaj zato u besprijekornoj ravnoteži. Zadržavši jasne narativne poveznice s romanom, kao i vizualne s filmom, a pridodavši im usto vlastite atraktivne koreografske i druge sastavnice, Bubeníček je najnoviji Metropolis izgradio kao izglednu hit destinaciju, sposobnu kako estetikom prostora, tako i zanimljivošću sadržaja, zadovoljiti širok spektar ukusa, želja i očekivanja.

Ključne riječi: zagreb, kultura, balet, HNK
<
Vezane vijesti