H-Alter
Foto: PixabayFoto: PixabayŽivimo preko svojih mogućnosti i zato treba uvesti zabrane, bez obzira na to što ih nitko ne voli. Otići u grad autobusom (ili biciklom) umjesto autom, nije prestroga mjera. Zašto jednostavno ne zabranite plastična pakiranja ako nisu potrebna? U ustavu se nigdje ne spominju boce sa sokom od rabarbare pomiješanim s mineralnom vodom. Ono što smatramo potrošačkom slobodom, u stvari je često samo udobnost koja se skriva pod pojmom prava. Potrošačke zabrane ograničavaju slobodu potrošnje, a ne političku slobodu.

Okidač je bila vilica. Kratki, bijeli komad plastike s četiri šiljka. Svim vozačima automobila, vlasnicima mobilnih telefona, jedačima odrezaka, Christianima Lindnerima (savezni predsjednik njemačke liberalne stranke FDP, koji se protivi električnoj mobilnosti, prijevremenom gašenju termoelektrana na ugljen te širenju energije vjetra, op.prev.), koji će u idućih nekoliko minuta pomisliti da nisam normalan, zato odgovaram: Recite što god želite, ali jeste li ikad vidjeli tu vilicu? Ako čovjek svake jeseni ne bude mogao kupiti novi mobitel, jednostavno će i dalje koristiti stari uređaj. A onaj tko će se morati odreći kave iz kapsule, kavu će samljeti sam. Pa što onda? Ono što smatramo potrošačkom slobodom, u stvari je često samo udobnost koja se skriva pod pojmom prava. Potrošačke zabrane ograničavaju slobodu potrošnje, a ne političku slobodu

U stvari sam u supermarketu htio kupiti samo glavicu salate. Na nesreću sam prije toga prošao kraj pulta s hlađenim proizvodima, u kojem su bile izložene gotove salate zapakirane u plastiku. Listovi zelene salate, cherry rajčice, kukuruz, pureća prsa narezana na trakice, preljev za salatu u plastičnom pakiranju. Otvori jednim potezom, stavi jedno na drugo, pomiješaj, pojedi. Proizvođač se čak sjetio i vilice.

Ništa od svega toga mi nije bilo potrebno. Listove salate znam odvojiti sam, isto tako napraviti preljev. A u svakom slučaju posjedujem vlastitu vilicu – jer sam salatu, dakako, uzeo za doma. Ali, unatoč svemu pomislio sam: "Hm, praktično…uštedjet ću vrijeme". I tako sam u košaricu stavio dva pakiranja salate. Isto tako i sljedećeg dana. Vilice sam bacio u smeće. I učinit ću to opet.

Svi mi to ćemo učiniti opet: trošiti stvari kojih ne bi trebalo ni biti. Samo zato što smo komotni. Jer mislimo da nam trebaju. Jer ih i naši prijatelji imaju. Kava za ponijeti. Kava iz kapsule. Opet novi pametni telefon. Autom u grad jer se sprema kiša. Veća dijagonala zaslona. Ljeti na Novi Zeland, u jesen na Azurnu obalu, a iz Münchena u Berlin avionom jer je brže. Rajčice djeluju smežurano, radije ću ih baciti. Da naručimo pizzu? Baterija za mobitel opet se ispraznila. Baš sam jučer pojeo odrezak, ali nema veze, zaslužio sam ga.

Rastrošnost nije beznačajan prekršaj. Nitko nema pravo sebi uzeti više nego što mu je potrebno.

Ali, što bi bilo kad bi nas netko konačno lupio po prstima? Kad bi rekao: prestani! Draga Angela Merkel, draga državo, dragi EU, draga globalna vlado, ovime vas pozivam da mi zabranite ono što bih radio imao, a što bi bilo bolje da nemam. Drukčije se svijet više ne da spasiti. "Protect me from what I want", pjevali su već i Placebo. Tražiti zabrane znači shvatiti da je čovjek pogrešivo biće.No da bi zabrane bile djelotvorne, vlada se ne smije ograničiti na njih nekoliko, koje će imati samo simboličnu vrijednost. Bilo bi, doduše lijepo, kad bi plastične vrećice, jednokratni pribor za jelo i kapsule za kavu nestali sa Zemljine površine – ali dosad nam ni to nije uspjelo. Industrija, s druge strane, svako malo izmišlja nove gluposti 

Većina nas dakako zna da mnoge stvari koje kupujemo i trošimo nisu dobre. Time ne mislim na to da ćemo se od njih udebljati ili dobiti razne bolesti. Naša potrošnja, dakako, šteti i nama samima, ali najviše šteti drugima. Onima koji s nama dijele život na Zemlji, onima koje ne vidimo, jer žive daleko. I onima, koji ovdje žele živjeti i kad nas ne bude. U svojoj knjizi Neben uns die Sintflut (Pored nas potop), sociolog Stephan Lessenich predbacuje zemljama u kojima vlada blagostanje da drugim, siromašnijim regijama nameću troškove vlastitog životnog stila.
Ta se tvrdnja može dokazati i brojčano.

U Njemačkoj je danas ukupna potrošnja struje deset posto viša nego još prije 20 godina te iznosi 7 380 kilovat sati godišnje po stanovniku. Da bi se ta količina struje proizvela na sobnom biciklu, čovjek bi morao gaziti po pedali 3 075 dana. Za proizvodnju kile krumpira potrebno je 100, a za kilu govedine 15 000 litara vode. Iako je prosječna potrošnja mesa neznatno pala, ona još uvijek iznosi 60 kila godišnje po stanovniku.

Takozvani Earth Overshoot Day označava datum kad je potrošeno više sirovina nego što ih je na održiv način dobiveno tijekom cijele godine. 1990. taj je dan bio 7. prosinca, a 2016. - 8. kolovoz. To znači da gotovo pola godine živimo preko svojih mogućnosti.

Nitko ne može osporiti da se takvo stanje mora zaustaviti.

Ali, na dobrovoljno odricanje spreman je samo vrlo mali broj ljudi. Jedno se vrijeme poduzimalo svašta: apeliralo se na smanjenje potrošnje mesa, korištenje bicikla za kratke udaljenosti, nošenje platnenih vrećica za kupovinu. Ali ništa od toga nije urodilo plodom. Dobre namjere uglavnom djeluju samo privremeno, poslije pobjeđuje komocija. Već je i teško nastojati promijeniti stvari koje prvenstveno štete nama samima - prestati U svojoj knjizi Neben uns die Sintflut (Pored nas potop), sociolog Stephan Lessenich predbacuje zemljama u kojima vlada blagostanje da drugim, siromašnijim regijama nameću troškove vlastitog životnog stila.
Ta se tvrdnja može dokazati i brojčano
pušiti ili skinuti nekoliko kila.

Kad vidim odrezak, pomislim: "Mljac", a ne na trosatni dokumentarac o tome koliko je vode, žita i tako dalje potrebno za uzgoj životinje prije nego se stvori meso na mom tanjuru. Kratkoročni dobitak ima prednost nad štetom za društvo. Posljedice naše potrošnje uočit ćemo tek kad nam u jednom trenutku ocean bude stajao pred vratima. Samo što će tada biti prekasno.

Odjednom bismo svi bili puno slobodniji

Naravno da se ovakav razvoj događaja može pokušati spriječiti porezima na neke živežne namirnice, benzin, putovanja na daleka odredišta, tanke zaslone. Samo što se takvim porezima neće postići gotovo ništa. Učinak je visokih poreza isključivo taj da se s potrošačkog tuluma isključuju oni manje imućni. A proizvođači će, kako bi spriječili rast cijena, nastojati uštedjeti na plaćama i kvaliteti.

Stoga je ipak bolje odmah uvesti zabrane, bez obzira što ih nitko ne voli. Zabrana zvuči kao stajanje u kutu ili kao diktatura. Čak je i stranka Zelenih, nakon što su ih usporedili s čangrizavom dadiljom, brzo odustala od svog zahtjeva za uvođenje vegetarijanskog dana u menzama. Ali odricanje od mesa nije oduzimanje slobode. Isto tako, otići u grad autobusom (ili biciklom) umjesto autom, nije prestroga mjera. I nemojte mi doći s glupim argumentom da morate nositi teške boce. Postoje prikolice za bicikl. Ili pijte vodu iz pipe. U ustavu se nigdje ne spominju boce sa sokom od rabarbare pomiješanim s mineralnom vodom.

No da bi zabrane bile djelotvorne, vlada se ne smije ograničiti na njih nekoliko, koje će imati samo simboličnu vrijednost. Bilo bi, doduše lijepo, kad bi plastične vrećice, jednokratni pribor za jelo i kapsule za kavu nestali sa Zemljine površine – ali dosad nam ni to nije uspjelo. Industrija, s druge strane, svako malo izmišlja nove gluposti - smanjuje čokoladne pločice, pakira ih pojedinačno te ih zatim zajedno s drugim pojedinačno pakiranim čokoladnim pločicama stavlja u jedno veliko pakiranje. A tek što su na tržištu bili dostupni ekološki hladnjaci, ljudi su krenuli na posao autima veličine tenka koji u zrak ispuštaju još više CO₂. Zabrana zvuči kao stajanje u kutu ili kao diktatura. Čak je i stranka Zelenih, nakon što su ih usporedili s čangrizavom dadiljom, brzo odustala od svog zahtjeva za uvođenje vegetarijanskog dana u menzama. Ali odricanje od mesa nije oduzimanje slobode. Isto tako, otići u grad autobusom (ili biciklom) umjesto autom, nije prestroga mjera

Zašto jednostavno ne zabranite plastična pakiranja ako nisu potrebna?! Zabranite bespotrebne vožnje automobilom tako da svaki građanin dobije pravo samo na određenu količinu goriva! Zabranite puštanje na tržište automobila koji prekoračuju određenu razinu potrošnje! A usput možete uvesti i opće ograničenje brzine od 120 km na sat na autocestama!

Zabranite električnu energiju koja se proizvodi tradicionalno i uvedite obvezu uporabe ekološki proizvedene električne energije. Oni koji se ne budu držali zabrana, ići će na sud, isto kao i oni koji opasni otpad zbrinjavaju u jezeru. Jer rastrošnost nije beznačajan prekršaj. Nije u redu zgrtati sve za sebe samo zato što je dostupno. Nitko nema pravo sebi uzeti više nego što mu je potrebno.

A imao bih još jedan prijedlog: neka svaki građanin dobije godišnji konto potrošnje CO₂, koji će mu i dalje omogućiti da čini neke zločine protiv prirode, ali će morati odustati od nekih drugih. Da kupim novi televizor ili da radije otputujem na Maldive? Da pojedem argentinski odrezak ili da odem na izlet motorom? Takav se konto ne bi mogao povećavati novcem, već samo određenim poslovima. Na primjer, čišćenjem otpada u obližnjoj šumi. Ili sadnjom drveta vlastitim rukama, umjesto da se naruči njegova sadnja na udaljenom mjestu.

Znam da će se sad javiti i dakako podići glas Christiani Lindneri i drugi "filozofi" koji zagovaraju slobodnu trgovinu. Ali ni ja ne želim živjeti u zemlji koja posvuda postavlja znakove zabrane i ljudima propisuje što im je činiti. Samo mi je stalo do toga da ljudi ne čine ono što ne smiju činiti ako se želi omogućiti ljudima da ovdje žive i za 1000 godina.

Ako čovjek svake jeseni ne bude mogao kupiti novi mobitel, jednostavno će i dalje koristiti stari uređaj. A onaj tko će se morati odreći kave iz kapsule, kavu će samljeti sam. Pa što onda? Ono što smatramo potrošačkom slobodom, u stvari je često samo udobnost koja se skriva pod pojmom prava. Potrošačke zabrane ograničavaju slobodu potrošnje, a ne političku slobodu. Ova se potonja, naime, ne brani u trgovinama računala Apple.Jer rastrošnost nije beznačajan prekršaj. Nije u redu zgrtati sve za sebe samo zato što je dostupno. Nitko nema pravo sebi uzeti više nego što mu je potrebno

Mnogi pametni ljudi uvjereni su da se potrošnja može smanjiti, a da time ne dođe do sloma gospodarstva. Jedan je od njih britanski ekonomist Tim Jackson, čije se djelo Wohlstand ohne Wachstum (Blagostanje bez rasta) smatra standardom u ovom području. Jackson, među ostalim, predlaže znatno smanjenje radnog vremena. I zaista, kakav bi to svijet trebao biti, koji funkcionira samo ako što je moguće više kupujemo i trošimo?

Ne znam kad sam zadnji put nakon kupnje nekog proizvoda bio sretan dulje od nekoliko trenutaka. Uglavnom se u tim situacijama osjećam kao u menzi, kad se unatoč dobrim namjerama na kraju odlučim za kobasicu s curryjem i nakon toga pomislim: "Uh, ovo mi nije trebalo". U svijetu u kojem bi postojalo mnoštvo zabrana ne bismo trebali razmišljati o tome šteti li ono što činimo okolišu ili drugim ljudima. Ne bi nas trebala gristi savjest kad netko prođe pokraj nas biciklom i u košarici nosi platnenu vrećicu. Odjednom bismo bili puno slobodniji.

Možda u stvari čeznem, to jest čeznemo, za čovjekom koji će nam u supermarketu pristupiti i reći: "Salata i vilica u plastičnom pakiranju? Vratite to lijepo na policu." Te nas potom vrlo mrko pogledati.

Tekst je izvorno objavljen na njemačkom u Die Zeitu,
<
Vezane vijesti