H-Alter
 Dražen Gorjanski, autor knjige "Korupcija u hrvatskom zdravstvu", u intervjuu za H-alter: U medijima opterećenim ekonomskom krizom, porastom duga, lošim oporavkom gospodarstva i neizvjesnom budućnosti, o privatizaciji primarne zaštite nema ni slova.

Među rijetke junake koji u zemlji paraliziranoj korupcijom o njoj otvoreno progovaraju svrstao se Dražen Gorjanski, osječki liječnik i zaposlenik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Zbog ukazivanja na korupcijski ustroj kućne njege smijenjen je s mjesta predsjednika Vijeća liječničkog povjerenstva, a radi ukazivanja na moguću korupciju na svom odjelu premješten je na drugo radno mjesto. Poslije iznošenja radova koji propituju razumnost profitnog ustroja zdravstva, Upravni odbor Hrvatskog društva medicinskih vještaka zdravstvenog osiguranja zabranio mu je pisanje o "osjetljivim temama" na kongresima Društva. Potaknut vlastitim iskustvom utemeljio je Fond Hipokrat, udrugu za pomoć osobama koje stradavaju zbog ukazivanja na korupciju u zdravstvu. S Gorjanskim smo za H-Alter razgovarali povodom izlaska njegove druge knjige, "Korupcija u hrvatskom zdravstvu". Suradnici u pisanju knjige bili su mu Lidija Gajski, Nataša Škaričić, Srećko Sladoljev i Matko Marušić. Napominjemo da je sugovornik djelatnik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, ali svi izneseni stavovi i sva izrečena mišljenja isključivo su osobna gledišta i promišljanja i nisu službeni stavovi HZZO-a.

Po čemu se korupcija u zdravstvu razlikuje od korupcije u drugim dijelovima hrvatskog društva?

Niz je mjesta i oblika korupcije u zdravstvu koji se, osim što se u konačnici krade od bolesnika, a ne od zdravih ljudi, ne razlikuju od korupcijske pljačke u drugim javnim službama. No, u zdravstvu postoji i oblik korupcije koji unatoč tome što je, sklon sam vjerovati, prilično rijedak, po svome je značenju doista osobitost. Riječ je u korupciji kojom liječnik, zlorabeći svoj položaj u sustavu novčano ucjenjuje pacijenta i time uvjetuje dostupnost neke medicinske usluge ili liječenja.
Za shvaćanje sve težine tog oblika korupcije nužno je razumjeti bit odnosa liječnika i bolesnika, odnosno posebnost postupka liječenja. Neupitno je kako je određeni vid pomoći bolesnom članu zajednice star koliko i ljudski rod. U svim su ljudskim zajednicama postojali pojedinci koji su se služil,i bilo svojim magijskim moćima, bilo znanjem iscjeljivanja (ili oboma), kako bi pomogli bolesniku. Pri tome su iscjelitelji uvijek uživali potpuno povjerenje svih članova zajednice, povjerenje u koje se nije nikada sumnjalo. Dakle, možemo reći kako se sāmo liječenje temelji na tisućljetno izgrađivanom neupitnom povjerenju između pacijenta i liječnika. Tijekom postupka liječenja vrač, iscjelitelj ili liječnik uvijek ima nadređeni odnos prema bolesniku - on je zdrav, moćan, vlada tajnim znanjem i svojim moćima često spašava bolesnika od smrti. S druge, bolesnik je u potpuno podređenom stanju: bolestan, slab, nemoćan, uplašen i bez ikakvog znanja kako si pomoći. Takav odnos u liječenju u kojemu je liječnik potpuno nadmoćan nad bolesnikom, nazivamo roditeljskim odnosom.
Iako se navodi kako bi za uspješnije liječenje trebalo uspostaviti suradnički odnos, a ne odnos podčinjenog i nadređenog, u najvećem je broju slučajeva (osobito ako je riječ o teškim bolestima), ipak riječ o roditeljskom odnosu.

zdravstvo_korupcija.jpg

Kako se iskazuje takav roditeljski odnos liječnika i pacijenta?

Pri tome bolesnik zbog nemoći, manjka znanja i očite nemogućnosti samostalnog nošenja s bolešću, s punim i nepodijeljenim povjerenjem predaje svoje zdravlje (često i život) u ruke liječniku, preuzimajući ulogu bespomoćnog djeteta, dok liječnik, primajući s punom odgovornošću taj težak teret, preuzima ulogu roditelja. Na taj se način uspostavlja odnos roditelja i djeteta, sveopći prirodni obrazac potpunog i neupitnog povjerenja koji je u prirodi star koliko i briga za mladunčad. U tom će se odnosu stariji član, član s više snage, znanja i iskustva (roditelj), brinuti i pomagati u razvoju mlađeg, manjeg, slabijeg i s manje znanja (dijete).
Shvatimo li korupciju u zdravstvu kao potiranje tog urođenog uzorka ponašanja, duboko usađenih nesvjesnih obrazaca odnosa roditelja prema djetetu, ona tek tada dobiva svoju pravu veličinu. Nije bit korupcije u odnosu između liječnika i bolesnika u novčanim iznosima (koji su, uostalom, u usporedbi s korupcijom u drugim dijelovima javnih službi gotovo nevažni), nego upravo u protuprirodnosti takvog čina.
Sve navedeno vrijedi kada govorimo o korupciji kojom liječnik koristeći svoj položaj u sustavu krade od bolesnika, a na iz samog sustava.
No, u zdravstvenim je sustavima znatno učestalija korupcija koja ima za posljedicu pljačkanje sredstva iz sustava, a ne od pacijenta, odnosno ne izravno od pacijenta. Jer i ta, ne-osobna, korupcija u konačnici ponovo uzima od sredstava koja su namijenjena liječenju bolesnih.

U knjizi "Korupcija u hrvatskom zdravstvu" napisali ste da unatoč otvorenom opredjeljenju Vlade za suzbijanje korupcije, Vlada nije ni na koji način rehabilitirala one koji su i prije ukazivali na korupcije. Tako je Srećko Sladoljev s Imunološkog zavoda i dalje pod suspenzijom jer je ukazivao na netransparentnost u slučaju svinjske gripe. Kako to tumačite?

Ukoliko prihvatimo činjenicu kako je doista nastupilo vrijeme borbe protiv korupcije za pretpostaviti je kako će slijediti svojevrsna isprika i rehabilitacija onih koji su stradali boreći se protiv korupcije i prije no što je to postalo "moderno". A takvih velikana ne nedostaje: sjetimo se samo najistaknutijih: Ankice Lepej, Vesne Balenović, Igora Rađenovića, Vesne Majer, Matka Marušića i posljednjeg u nizu - Srećka Sladoljeva. Primjerenim bi ukazivanjem počasti tim hrabrim i visoko moralnim ljudima Vlada priznala svoje propuste (ili propuste svojih prethodnika) i jasno se postavila i prema prošlosti, i prema budućnosti kada je o korupciji riječ. No, takav postupak izostaje.

Odbijanje rehabilitacije osoba koje su platile visoku cijenu ukazivanja na korupciju šalje građanima jasnu poruku - korupcija i borba protiv korupcije naš je posao, a vi, građani, u tome ne smijete sudjelovati. Budete li sudjelovali, ostaviti ćemo vas na milost i nemilost onih na koje ukazujete

Zanemarivanje bi moglo ukazivati na svojevrsno privatiziranje borbe protiv korupcije, odnosno na težnju držanja pod nadzorom svega što je u vezi s korupcijom. Ukoliko bi navedena pretpostavka bila točna, odbijanje rehabilitacije dosadašnjih boraca protiv korupcije Vlada bi nam upućivala nekoliko poruka. Jedna bi od njih bila: Mi imamo isključivo pravo na suzbijanje korupcije. Vlada će odlučiti kada i koga će "otkriti", koga procesuirati, koga zatvoriti. Hoće li razlog "otkrivanja korupcije" biti unutarstranačka čistka, ili udovoljavanje europskim zahtjevima, ili davanje "igara" građanima u uvjetima kada je "kruha" sve manje, ili sve navedeno u različitim omjerima, javnost možda neće nikada ni saznati.
I na kraju, jedna od najpogubnijih poruka mogla bi se odnositi na same građane: Građani, nemojte ni pomisliti uključiti se u suzbijanje korupcije. Odbijanje rehabilitacije osoba koje su platile visoku cijenu ukazivanja na korupciju i prije "političkog zaokreta" šalje građanima jasnu poruku - korupcija i borba protiv korupcije naš je posao, a vi, građani, u tome ne smijete sudjelovati. Budete li sudjelovali, ostaviti ćemo vas na milost i nemilost onih na koje ukazujete. Drugim riječima, dobiti ćete otkaz, biti na ulici, upropastiti obitelj, suditi će vam se, a mi vam nećemo pružiti nikakvu zaštitu.

Znači li to da očekujete da će Vlada u nekom trenutku napustiti priču o korupciji, na primjer kad prestanu zahtjevi EU?

Ukoliko pretpostavimo da je sve navedeno točno, tada možemo očekivati nagli kraj (jednako kao što je bio iznenadan i nagli početak) suzbijanja korupcije. Građani koji budu povjerovali kako je "sada konačno nastupila pravna država", pa se odluče odazvati pozivima Vlade, naći će se u istom stanju kao i njima slični prije "promjene ruha". Želi li Vlada pokazati kako trenutni stav prema korupciji nije odraz unutarstranačkih borbi, vanjske prisile ili dnevnopolitičke potrebe, tada je nužno suzbijanje korupcije pretvoriti u društveni stav, a ne trenutnu modu ili potrebu.
Oklijevanje s uključivanjem svih građana u suzbijanje korupcije, bilo kroz obvezu dojavljivanja ili čak i nagrađivanja takvog hrabrog čina, odgađa jasne i nedvosmislene mjere u njezinom suzbijanju. A kao što je poznato u medicini, budu li se tijekom liječenja neki nužni postupci odgađali, biti će neučinkoviti iz jednostavnog razloga što pacijent zbog tog odgađanja može jednostavno - umrijeti.

Težnja države, liječnika i građana trebala bi biti što više zdravih ljudi, a što manje bolesnih. Međutim, težnja profitne ustanove je drugačija, što više bolesnih, veća zarada. Smatrate da zato sustav mora biti utemeljen na neprofitnim načelima. Da li je hrvatsko zdravstvo na razmeđi između društvenog i profitnog, na krivom putu? Kolika je tu odgovornost Ministarstva zdravstva?

Profitne zdravstvene ustanove žive od liječenja bolesnih, pa je njihov ideal, priželjkivano stanje zapravo suprotno od normalnog: što više bolesnih, pune ambulante i bolnice, što veći broj zdravstvenih usluga i to po što višim cijenama. Možemo reći kako profitne ustanove imaju, za razliku od javnog zdravstva, negativne zdravstvene ciljeve

Prvi je dio vašeg pitanja osobito važan i valja ga podrobnije raščlaniti. Iako se to često zaboravlja, valja istaknuti kako je temeljna zadaća zdravstvenog sustava, a time i liječnika, zdravlje pacijenta. Idealno, utopijsko stanje bilo bi ono u kojemu uopće ne bi bilo bolesnih, u kojemu bi svi građani bili zdravi, ambulante i bolnice prazni, a liječnici i medicinsko osoblje besposleni. Zdravstveno osiguranje jedno je od rijetkih kojega plaćamo želeći pri tome da ga nikada ne moramo koristiti. No, nije zdravstveni sustav jedini za koji želimo da bude besposlen, jednako to želimo i od vojske, pravosuđa, vatrogasaca ili policije. Sretne su one države u kojima se vojska, policija i vatrogasci dosađuju, pravosuđe nema što raditi, a liječnici o mnogima bolestima čitaju samo u knjigama. Kao što, na žalost, i sami znamo, nesretne su zemlje u kojima vojska gine na ratištu, policija ima pune ruke posla, vatrogasci stradavaju u požarima, pravosuđe ne stigne rješavati nagomilane predmete, a liječnici izgaraju od preopterećenja.
Postavlja se pitanje što bi ostvarenje takvog pozitivnog zdravstvenog cilja (zdravlje svih građana) značilo za privatne (profitne) zdravstvene ustanove? Značilo bi, jednostavno rečeno - ključ u bravu. Profitne zdravstvene ustanove žive od liječenja bolesnih, pa je njihov ideal, priželjkivano stanje zapravo suprotno od normalnog: što više bolesnih, pune ambulante i bolnice, što veći broj zdravstvenih usluga i to po što višim cijenama. Možemo reći kako profitne ustanove imaju, za razliku od javnog zdravstva, negativne zdravstvene ciljeve.

Što to znači za pacijente?

Poteškoće za građana nastaju ako se ta dva, po svojim ciljevima potpuno oprečna sustava, javni i privatni, odnosno neprofitni i profitni - izmiješaju, ili što je još gore, ako poslovna logika privatnih ustanova postane poslovnom logikom i javnog zdravstva. U tom slučaju bolesnik dobiva novu ulogu u zdravstvenom sustavu: od osobe kojoj je nužno pružiti što bolju skrb i što je prije izliječiti, pacijent postaje izvor bogaćenja. Mogli bismo temeljitim raščlanjivanjem povijesti zdravstvenih sustava, motivima koji su doveli do njihovog nastanka, načina njihovog financiranja, vrijednostima kojima se zdravstveni sustavi bave kao i uvidom u njihove ciljeve, razlike u dostupnosti zdravstvenih usluga, ideologiji te iskustvu drugih zemalja, osobito Sjedinjenih Američkih Država, lako dokazati kako je neprofitnost ne samo jedino prirodno ustrojstvo zdravstvenih sustava nego i ono koje osigurava najviše moguće zdravlja u danim gospodarskim uvjetima. Nažalost, unatoč svemu navedenom i unatoč iskustvu Sjedinjenih Država, čiji je profitno ustrojeni sustav, ne samo nemoralan, nego i nedjelotvoran- mi upravo hrlimo ka tom dokazano lošem modelu. O odgovornosti za stanje koje će nastati, suditi će budući naraštaji.

Tijekom velikih kriza ljudi su odveć zaokupljeni vlastitim preživljavanjem da bi imali snage i vremena razmišljati o javnom dobru, a zdravstvo je upravo jedno takvo javno dobro

Kako će daljnje produbljenje financijske i ekonomske krize utjecati na zdravstvo u Hrvtaskoj?

Krize znaju biti katastrofalne za mnoge javne sustave, ne samo zbog osiromašenja nego i stoga što se velike krize također koriste da se poznatom "doktrinom šoka" sustavi privatiziraju. Tijekom velikih kriza ljudi su odveć zaokupljeni vlastitim preživljavanjem da bi imali snage i vremena razmišljati o javnom dobru, a zdravstvo je upravo jedno takvo javno dobro. Možda se i trenutna privatizacija primarne zaštite, što je proces nesagledivih posljedica i po rad primarne zaštite i po rad cijelog sustava, ne odvija slučajno baš u trenutku najveće ekonomske krize koja nas potresa. Kako vidimo, u medijima opterećenim samom krizom, porastom duga, lošim oporavkom gospodarstva i neizvjesnom budućnosti, o privatizaciji primarne zaštite nema ni slova. Sve teče glatko, svjetski poznata hrvatska obiteljska medicina nestaje bez znanja i mišljenja javnosti - gotovo savršen primjer privatizacije po recepturi doktrine šoka.
No, s druge strane krize znaju dovesti do jasnijeg sagledavanja teškoća, do uvida u bit problema. Krize znaju iznjedriti velikane dorasle povijesnim izazovima i dovesti i do značajnih pozitivnih promjena. Nadajmo se da će se slično dogoditi i našem zdravstvu.

Zadnji slučaj koji se pojavio u medijima je slučaj bjelovarskog liječnika koji je tražio svinje u zamjenu za "sređivanje" mirovine. Svinje su danima zabavljale javnost. No, materijalna dobit je samo jedan oblik korupcije. Istaknuli ste u knjizi i meku korupciju koja ne znači ostvarenju direktne materijalne koristi već ima drugačije motive, ali također produbljuje nejednakosti u sustavu. Vjerojatno je gotovo svaki stanovnik Hrvatske bio u situaciji da traži vezu da bi brže došao na red za neku pretragu. Kako uopće prekinuti taj začarani krug? Bolesna osoba suočena s čekanjem od šest mjeseci za neku pretragu potezanje veze neće shvatiti potezanje veze kao korupciju jer mu sustav nije dao druge opcije. 

Učinimo li sve usluge lako dostupnima, nestat će i mogućnosti ucjenjivanja pacijenata. Zašto se to ipak ne događa, zašto desetine godina slušamo o uvijek istim uskim grlima u sustavu: radiologiji, ortopediji, kardiokirurgiji? Zar ne postoje projekcije razvoja zdravstvenog sustava?

Uzroci su stvaranja lista čekanja brojni i obuhvaćaju nekoliko skupina pogrešaka u sustavu od kojih su najvažniji uvođenje profitnog načina vrednovanja rada u sustavu i plaćanje obiteljske medicine glavarinom, no, sada se zadržimo samo na posljedici koju takvo stanje stvara, odnosno na traženju veza i protekcija kako bismo što prije obavili neku medicinsku uslugu. Korupcija čija je podloga nedostupnost medicinske usluge, kao što su liste čekanja, vrlo se jednostavno rješava. Učinimo li sve usluge lako dostupnima, nestat će i mogućnosti ucjenjivanja pacijenata. Zašto se to ipak ne događa, zašto desetine godina slušamo o uvijek istim uskim grlima u sustavu: radiologiji, ortopediji, kardiokirurgiji? Zar ne postoje projekcija razvoja zdravstvenog sustava? Zar je teško predvidjeti starenje stanovništva čime će porasti i ugradnja umjetnih kukova ili koljena odnosno operacije na srcu? Zar je teško povećati broj upravo tih specijalizacija ili uvesti tražene stručnjake iz drugih zemalja? Naravno da nije. Ali, uvijek postoji jedno ali. Tijekom tih desetina godina nastao je niz privatnih poliklinika koje žive upravo na temelju uskih grla javnog zdravstva, odnosno koje prodaju upravo usluge s lista čekanja. Nestanu li uska grla u javnom zdravstvu nestat će i zarada tih privatnih ustanova. Koliki je utjecaj upravo tih privatnih ustanova izraslih na listama čekanja, i koliko one utječu na održavanje postojećeg stanja tek bi valjalo istražiti. Sve navedeno doprinosi nedostupnosti medicinskih usluga. A kada jednom nastane velika razlika potražnje u odnosu na skromne mogućnosti ponude, tada se otvaraju raznovrsne mogućnosti, među kojima su i nečasno ponašanje kako pacijenta tako i liječnika.

Želimo li sačuvati pacijente i njihovo zdravlje, odnosno spriječiti nepotrebno uzimanje lijekova, nužno je lijekove od izvora zarade ponovo pretvoriti u sredstva za liječenje. Jedini je način da zdravstveni sustav izgradi svoje tvornice lijekova, u prvo vrijeme samo generičkih, koje bi radile na neprofitnim načelima

U knjigu ste uključili i rad Lidije Gajski koja je napisala knjigu "Lijekovi ili priča obmani". Potrošnja lijekova stalno raste, broj bolesti stalno raste, a lista lijekova HZZO-a podložna je raznim lobijima. Lijekovi su već dugo roba, iako to ne bi trebali biti. Na koji bi se način Hrvatska mogla "odmedikalizirati", a lijeku vratiti status lijeka, a ne pukog tržišnog proizvoda?

Vrlo ste lijepo rekli kako su lijekovi postali roba i to roba na kojoj tvornice lijekova iznimno mnogo zarađuju. Brojni pacijenti nisu ni svjesni da je njihovo poticanje uzimanja lijekova, zapravo, običan, doduše, vrlo vješt i profinjen, ali u konačnici ipak samo običan marketing. Želimo li sačuvati pacijente i njihovo zdravlje, odnosno spriječiti nepotrebno uzimanje lijekova, nužno je lijekove od izvora zarade ponovo pretvoriti u sredstva za liječenje. Jedini je način da zdravstveni sustav izgradi svoje tvornice lijekova, u prvo vrijeme samo generičkih, koje bi radile na neprofitnim načelima. Tako bi lijek ponovo postao ono što i jest - sredstvo liječenja.
Gledajući djelovanje zdravstva kao sustava jednostavno je nedopustivo da zdravstvo djeluje tako da nema u svom vlasništvu tvornice koje proizvode središnji dio liječenja, same lijekove. Bez samostalne proizvodnje lijekova zdravstveni sustavi postaju sustavi za dijagnosticiranje bolesti i davanje preporuka za liječenje, ali ne i za samo liječenje. Jer sredstva za liječenje proizvode neki drugi sustavi. Izgradnjom vlastitih tvornica lijekova nestala bi sva ona stanja koja pogoduju korupciji u tom dijelu sustava, ali i bi jednako tako nestalo i žrtvovanje zdravlja građana zbog zarade. Lijekovi bi se ponovno propisivali sukladno medicinskim potrebama pacijenta, bili bi jeftini i dostupni, a time bi otpali i svi oni sukobi interesa koje profitna proizvodnja lijekova donosi.

Zbog ukazivanja na korupciju i sami ste, kao zaposlenik HZZO-a, imali problema. Jeste li se i zbog ove zadnje knjige susreli s kakvim pritiscima ili negativnim reakcijama?

Ne. Moram priznati da zbog pisanja knjiga nisam imao nikakvih teškoća. Možda je razlog u tome što su obje knjige ("Je li hrvatski zdravstveni sustav - sustav" i "Korupcija u hrvatskom zdravstvu"), kao i iznimna knjiga dr. Gajski "Lijekovi ili priča o obmani", potpuno prešućene od službenih tijela. Čini se kako su teme koje one obrađuju za službenu vlast odveć nevažne.

<
Vezane vijesti