Sredinom prošlog mjeseca neočekivano nas je zahvatila neka neopisiva toplina u grudima, kada smo ponosno svjedočili povijesnom trenutku Lijepe nam naše: Sanader i Bush ispijali su kave i pritom se u zanosu nadglasavali čija je obala ljepša. Tom, sada već legendarnom, trijumfu hrvatske politike, bili su opijeni svi, od našeg premijera i ostatka vladajuće garniture pa sve do posljednjeg medija. Sanader je pak bio toliko ganut da je po izlasku iz Bijele kuće zaboravio spomenuti ono najbitnije: Bushevo yes Hrvatskoj u NATO već 2008!

I dok smo tako svjedočili tom silnom ganuću nad toplim dočekom u Bijeloj kući, nejasno se iznjedrilo samo jedno sitno, banalno pitanje: o čemu se tu uopće radi?
Mirovne agresije
Ukoliko po strani ostavimo izostanak svakog iole razumnog smisla samog postojanja ovog vojnog saveza - nakon više od pola stoljeća kada je formiran radi stvaranja balansa Istoku i otklanjanja sovjetske prijetnje, kao i brojne polemike o toliko očitoj američkoj politici koja se protura pod njegovim imenom - ostaje pitanje kako smo uopće došli u situaciju da raspravljamo o potencijalnom ulasku u njega. Pitanje koje ima bezbroj razumnih odgovora. Prije svega koncept kolektivne sigurnosti koji nam NATO garantira. Kao da je bitno što realne opasnosti za nas danas nema. Ulazak nam također omogućava rapidno dosezanje zapadnih standarda po pitanju demokratičnosti i zaštite ljudskih prava. A NATO je deklarirani zaštitnik osjetljivih područja, što se prije svega očituje po pitanju napada na Beograd ili pak Irak. Što nam još lijepoga donosi?

Nato Srbija Nato Srbija

Darko Ljubić već je nekoliko godina aktivan u inicijativama koje promiču demilitarizaciju, a sudjelovao je i u nizu akcija protiv ulaska u NATO (Drugačiji svijet je moguć!, Dosta je ratova!, regionalni Karavan Mira, itd.) NATO donosi daljnju militarizaciju svih aspekata društva u kojem živimo, i to na konto daljnjeg smanjenja ljudskih prava, sistem koji se zasniva na kulturi straha od "onih drugih". Stvaranje vojnih postrojbi - uz enormno povećanje vojnog budžeta - čija funkcija po NATO doktrini više nije obrambena već isključivo vojni angažman u interesu prvenstveno političke i korporativne elite SAD-a, što se svodi na preventivne agresije na tzv. terorističke narode i to uz dopuštenje upotrebe nuklearnog oružja. Sve te mirovne agresije su bar do sad rezultirale ogromnim brojem tzv. kolateralnih civilnih žrtava...i sve to se financira iz džepova domaćih poreznih obaveznika, ističe Ljubić.
Plaćanje cijena imperijalnih politika Zapada
Je li, dakle, uopće potrebno naglašavati negativne aspekte našeg pristupa savezu? Goran Božičević, voditelj udruge Miramida, kao najvažnije protuargumente ulasku ističe nepostojanje realne prijetnje te koncept sigurnosti baziran na oružju. Od koga se mi to branimo, udružujući se sa nizom zemalja tzv. Zapada? Od Azijaca, Afrikanaca, Latinoamerikanaca? Kako to da su nam baš oni prijetnja? Kojim smo to društvenim spoznajama došli do tog zaključka? Koncept sigurnosti baziran na oružju, oružanim savezima, vojskama je opasan i samo ponekad, kratkoročno, učinkovit. Jačanje ekonomskih, socijalnih, kulturnih, edukacijskih, demokratskih kapaciteta društva je mnogo pouzdanija i zdravija osnova. Da li - i zašto - bi Hrvatska trebala plaćati cijenu kolonijalnih i imperijalnih politika bogatih zemalja Zapada? Biti veza razvijenog dijela Svijeta i onoga "u razvoju", jer pripadamo i jednima i drugima, sigurnost graditi na prosperitetu svojih građana a ne-iskorištavanju drugih – to su odrednice prave sigurnosne politike, ističe Božičević.
Sa njime se po pitanju ulaska slaže i većina preostalih udruga okupljenih u Platformi za izgradnju mira. Jelka Glumičić iz Odbora za ljudska prava Karlovac kaže: Ulazak u NATO prije svega strahovito košta. Mi smo jedna siromašna zemlja izišla iz rata i ta vojna oprema zahtijeva velika ulaganja koja bi bilo pametnije uložiti u zdravstvo, školstvo, kulturu, nevladine organizacije itd. Također, ulaskom postajemo teroristička meta. I naravno, sve to podrazumijeva da naši vojnici ginu na nekim tuđim bojištima.
NATO pitanjem se najaktivnije bavio Centar za mirovne studije. Gordan Bosanac naglašava da već dulje vrijeme ne postoji transparentna politika po pitanju ulaska, već se ona vodi izrazito elitistički. Prema istraživanju koje smo vodili prije tri godine, radi se o skupini od petnaestak ljudi koji Hrvatsku uvode u NATO, te tu priču drže zatvorenom. Što se ministarstava koja su nadležna za priključenje tiče, Ministarstvo vanjskih poslova puno je zatvorenije u kreiranju politike od onog drugog, Ministarstva obrane, koji uostalom njegovu politiku samo implementira, kaže Bosanac.

Nato zemlje Nato zemlje

Apstraktne euro-atlantske integracije
Zatvorena politika u potpunosti izostavlja informiranje i edukaciju građanstva, što vrlo često rezultira nepoznavanjem osnovnih relacija te miješanjem pojmova EU i NATO. Što naravno ide u prilog kaotičnoj atmosferi u kojoj onda nitko ne postavlja suvišna pitanja. Pa čak ni civilna scena. Začuđujući je podatak da su prije nekoliko godina protunatovske inicijative bile prisutnije. Marko Strpić, anarhist i organizator ASK-a sudjelovao je u spomenutim akcijama. Pojašnjava da je bilo riječ o nekoliko izoliranih akcija koje su se dogodile paralelno sa kampanjom u Sloveniji, a cilj im je bio potaknuti raspravu koja bi se kritički bavila pitanjem ulaska, za razliku od svih dotadašnjih hvalospjeva. Tada se, baš kao i danas govorilo o apstraktnom pojmu "euro-atlanskih integracija", za što mislim da ne postoji nikakvo jasno objašnjenje, niti u značenju, niti o tome što to donosi u praksi i zašto "nema alternative", kako to često čujemo. "Inicijativa" (koja je bila tek inicijativa) nije urodila plodom. Nije se razvila neka šira rasprava, nije došlo do stvaranja šire kampanje i cijela stvar je zapravo utihnula. Možda se opet nešto dogodi, sada kada to pitanje postaje aktualno, iako mislim da će učinak biti slab, pogotovo zato što vlast nigdje nije uvažavala stav javnosti. Teško mi je za povjerovati da bi čak i odogovor "ne" (što je malo vjerojatno s obzirom na iskustva u drugim zemljama) ulasku u NATO zaustavio taj proces. To bi ipak bilo prakticiranje demokracije, a stav da "nema alternative" isključuje tu mogućnost, kaže Strpić. U prilog navedenom ide i činjenica da referendum ne postoji kao opcija. Unatoč čl. 141. Ustava RH prema kojem se odluka o udruživanju u saveze s drugim državama donosi na referendumu većinom glasova. No takav slučaj ionako još nije zabilježen pa čemu bismo mi bili iznimka. Naše državno vodstvo naginje češkom rješenju – pošto su se građani protivili, referendum jednostavno nije bio raspisan. Bilo je tu još domišljatih rješenja poput Slovenije, gdje je vlada izjašnjavanje o NATO-u spojila sam onim za pristup u EU.

Nato protest Nato protest

Standardizacija NVO-a Civilno društvo pak zatvara oči pred problemom. Mirovne udruge javno ističu protivljenje militarizaciji i vojnim savezima, ali manjka iole agresivniji pristup kojim bi vršili pritisak na zatvorenu politiku euro-atlantskih integracija. Većina kaže kako su zaokupljeni golim preživljavanjem, te nemaju mogućnosti pozabaviti se ovim problemom. Mi smo se usuglasili u našem vrijednosnom stavu. Međutim, da se postigne to da javnost započne ozbiljan dijalog o pozitivnim i negativnim elementima ulaska u NATO potreban je ozbiljniji višegodišnji rad. Mislim da za tako što pojedine organizacije nemaju dovoljno snage. Mi se time ne stižemo baviti. Jer ono što bismo htjeli - a to je da građani na temelju informiranja i educiranja donesu stav oko toga - toga nema, jer nema edukacije i informiranja, kaže Katarina Kruhonja iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek.

Međutim, nepobitna je činjenica da se sve veći broj građana protivi NATO-u. Istraživanja ukazuju na gotovo polovicu protunatovski raspoloženih građana. Tako da pitanje potrebe educiranja javnosti ipak gubi na važnosti. Uzroci pasivnosti mirovnih udruga ipak su ponešto drugačiji, kao i njihovi prioriteti. Božičević iskreno priznaje: Ima niz problema koji nam svima izgledaju preči, a tiču se raskidanja sa patrijarhalno- jednopartijskom- ruralno- vazalskom zaostavštinom. I "last but not least" – NVO sektor jest ako ne potkupljen, a ono vrlo discipliniran politikom donatora, ukalupljivanjem NVO-a u takozvane "standarde". Kao da se rad na društvenoj promjeni može standardizirati? Po definiciji ne može, jer se želi mijenjati samo društvo koje te standarde nameće.
Bez alternativE
Ljubić ističe kako više ne vjeruje da su nevladine udruge put za mijenjanje postojećeg stanja, pošto su sve konkretnije aktivnosti organiziranog otpora daljnoj militarizaciji društva od 2001. bile isključivo plod inicijativa građana. Rado bih da se varam i da u neko skorije vrijeme vidim reanimaciju NVO-a okupljenih npr. u mreži Antiratne kampanje Hrvatske. NVO-i koji su zadnjih godino skoro isključivo radili na tzv. demokratizaciji društva ili, kako ja to iščitavam, na jačanju liberalnog kapitalizma - nemaju hrabrosti da se sad direktno suprostavljaju svojim "mecenama", a imam dojam i da su progutali udicu političke elite i donatora da će pridruživanjem NATO savezu doći do daljneg jačanja demokracije i poštovanja ljudskih prava, kaže Ljubić.

Marko Strpić tvrdi da dojam pasivnosti NVO-a proizlazi iz kompromisnih rješenja i podilaženja. Pozicije su radikalno drugačije kada govorimo o ovom pitanju. Ne vidim mogućnost bilo kakvog rješenja koje ne bilo "crno" ili "bijelo". A to nužno znači razilaženje "partnera", za što smatram da je neprihvatljivo za civilnu scenu. I to samo znači da i njoj treba dobra alternativa, zaključio je Strpić.
Pa da se opet vratimo na čudesni susret Busha i Sanadera. Kako nakon svega spomenutog očekivati da ćemo dobiti istinu? Da će Sanader priznati da je Bush opet forsirao famozni članak 98. (o neizručivanju američkih vojnika međunarodnim sudovima)? I da se tu ne radi o početku jednog divnog prijateljstva Hrvatske i Amerike, već o guranju američkog General Dinamicsa za kupovinu naše vojne opreme? Zainteresiranosti američkog ulaganja u naš, 423 km dugi, dio Paneuropskog naftovoda? I da smo mi samo još jedna u nizu zemalja koja radi na održavanju američke vojne industrije? Čemu istina kada civilna scena podliježe pred kompromisima? Čemu otpor kada se zaobilazi Ustav?

Bush vs. Ninja, Nato Bush vs. Ninja, Nato

Prevelila su ulaganja u Igri. A kako nas uče, ionako ne postoji alternativa. Pa proslavimo onda svi zajedno ovaj Trijumf i zaigrajmo se s Bushem Rata…
(Surađivale: Emina Bužinkići Marina Kelava)

civil_dratoi.jpg
Ključne riječi: civilno društvo, mirovni pokret, nato
<
Vezane vijesti