Foto: prtscr hrtFoto: prtscr hrtTreba li hrvatska ljevica podržavati nezavisnost Katalonije?

Od 5.3 milijuna stanovnika koji mogu glasati, njih 2.3. milijuna je izašlo na birališta kako bi glasali za ili protiv neovisnosti Katalonije. Od toga se preko 90 posto izjasnilo za neovisnost. Pritom treba imati na umu da je u akcijama koje su provodili španjolski organi sile ozlijeđeno gotovo 900 ljudi i zaplijenjeno oko 770.000 ispunjenih glasačkih listića.

Ovaj birački rezultat u korist katalonske neovisnosti (uz izlaznost od 42.5 posto) za mnoge je kritičare u nas nedovoljan. Neka se prisjete legitimiteta i podrške koje je hrvatska vlada dobila za ulazak u EU (na referendum je izašlo oko 43.5 posto birača od kojih je 66 posto glasalo za).

S druge strane, dio naših analitičara i gotovo svi mediji pokušavaju čitavu katalonsku priču relativizirati. To rade tako što upozoravaju da se borba za katalonsku neovisnost donekle može usporediti s političkim težnjama Istrijana, pa su u tom smislu, po njima, promašeni zahtjevi da se naši političari solidariziraju s Kataloncima i na neki način im pomognu. Pritom navodeći desetke drugih pokrajina zemalja EU koje su u jednom ili više navrata izrazile volju za nezavisnošću. Želi se prikazati da je katalonska borba samo jedna kap u moru želja za nezavisnost i da su sve te borbe Jedno je s vremena na vrijeme njegovati težnju prema autonomiji ili nečemu višem, a sasvim drugo je te težnje izražavati na kvalitativno višem političkom stupnjuiste.

Usporedba s Istrom isto nije dobra budući da Istra nema svoju vladu, svoj parlament, autonomiju u obrazovnoj i zdravstvenoj politici, a niti svoju regionalnu policiju. Jedno je s vremena na vrijeme njegovati težnju prema autonomiji ili nečemu višem, a sasvim drugo je te težnje izražavati na kvalitativno višem političkom stupnju. Postojanje parlamenta i vlade, a da ne govorimo o regionalnoj policiji, označavaju visoki političko-organizacijski stupanj.

Trenutno političko djelovanje Katalonaca rezultat je dugogodišnje uporne političke borbe na gotovo svim razinama. Zanimljivo je da je nedugo prije referenduma španjolski državni tužitelj pozvao na sud čak 712 katalonskih lokalnih čelnika koji su službeno iskazali spremnost da organiziraju glasanje, od njih ukupno 947.

Nešto više od tjedan prije samog referenduma, kada se situacija približavala vrhuncu, španjolska policija upala je u sjedište katalonske vlade i uhitila 14 osoba, koje je nešto kasnije pustila na slobodu. Ovo je bilo upozorenje i pritisak. Centralna vlada u Madridu blokirala je bankovne račune katalonske vlade i, konačno, preuzela kontrolu nad katalonskom policijom.

Inače, katalonsku borbu vode buržoaski, konzervativniji političari kojima su se u tome pridružile i druge stranke, ali se katalonska buržoazija i kapital izričito protive nezavisnosti. Naravno, kapitalu smeta nesigurnost i neizvjesnost koja proizlazi iz ovog scenarija. Uz pitanja trgovinskih bilateralnih saveza ne treba zanemariti ni pitanje članstva u EU i NATO-u. I još važnije, katalonski kapitalisti strahuju od daljnjeg razvoja masovnog pokreta za kojeg ni sami ne znaju u kojem smjeru može ići, posebno kad su u pitanju socijalna i radnička pitanja.

Kakav bi stav trebala zauzeti hrvatska ljevica?

Podaci kažu da su na regionalnim izborima u rujnu 2015., stranke ljevice i desnice koje su za nezavisnost, dobile 47.6%, a stranke koje se tome protive 51.28%. Kako su prve formirale koaliciju koju je podržala antikapitalistička stranka Kandidatura nacionalnog jedinstva (CUP), onda su u katalonskom parlamentu ostvarile apsolutnu većinu od 72 mjesta u odnosu na 63 mjesta opozicije. Zapravo, podrška CUP-a značila je realizaciju parlamentarne većine jer je ona osvojila 10 mandata. U tom kontekstu je i ta stranka pomogla da se izabere aktualni predsjednik Carlos Puigdemont, umjesto dotadašnjeg predsjednika Artura Masa koji je provodio politike štednje. Ovih dana upravo CUP radi pritisak na katalonskog predsjednika da proglasi nezavisnost Katalonije, znajući da o njima ovisi i parlamentarna većina, što je izuzetno snažna poluga.

Naizgled može izgledati čudno da borbu za katalonsku neovisnost vodi konzervativnija stranka, a za protivnike ima katalonsku buržoaziju i radikalne desničare. Na ulicama Barcelone, recimo, nerijetko se može vidjeti profašističke grupe koje pokušavaju utjecati na masovni pokret Ovih dana upravo CUP radi pritisak na katalonskog predsjednika da proglasi nezavisnost Katalonije, znajući da o njima ovisi i parlamentarna većina, što je izuzetno snažna polugakoliko god mogu, u smjeru za ostanak Katalonije unutar Španjolske.

Također, može izgledati čudno da se ljevica angažirala oko pitanja nezavisnosti, oko nacionalnog pitanja, pa i da se o tome piše i članak. Dio ljevice i dalje smatra nacionalno pitanje apstraktnim i nebitnim. Ipak, to što oni smatraju apstraktnim, mase i dalje smatraju konkretnim i važnim i ljevica si ne može i ne smije priuštiti ignoriranje tog važnog pitanja.

Jedan dio ljevice se poziva na stari, ali ne i zastarjeli, sukob Lenjina i Rose Luxemburg (koju je teorijski podržavao i Buharin) oko nacionalnog pitanja. Rosa Luxemburg je smatrala da je nacionalno pitanje prevladani koncept i da je to čisto buržoasko pitanje, a buržoazija je odavno postala reakcionarna klasa. K tome, u svijetu gdje iz dana u dan kapital ukida granice – borba za zatvaranje u nacionalne granice nema smisla. Možemo pitanje nategnuti do krajnjih granica, pa reći da ta borba u tom kontekstu nije progresivna. Prihvatimo li, dakle, taj pristup – onda jest čudno što se ljevica angažira oko nezavisnosti Katalonije.

Međutim, prihvatimo li Lenjinov pristup nacionalnom pitanju, onda borba ljevice (razumije se da španjolska ljevica mora biti najčvršći saveznik katalonske ljevice u toj borbi) za katalonsku nezavisnost može imati nekoliko ciljeva: prvi, jačanje saveza katalonske i španjolske ljevice protiv buržoaske vlade u Madridu. Sadašnji ostanak Katalonije u Španjolskoj samo će dodatno pogoršati stvari. Drugi, razvoj Katalonije na novim osnovama koje idu za prevladavanjem postojeće ekonomske politike (a možda iz toga proizađu politički zahtjevi za prevladavanjem kapitalizma) i iz toga pozitivan utjecaj na internacionalnu ljevicu. Treći, najneposredniji i, stoga, ključni cilj – presudno utjecati na razbijanje sadašnjeg političkog oblika španjolske države i ukazivati na to da Madrid u trenutnim okolnostima (savez kapitala i monarhije) ne može ostvariti zahtjeve većine Katalonaca. Hrvatska ljevica tu borbu i spomenute ciljeve svakako treba podržati.

Zašto borba za katalonsku neovisnost ne smije biti samo stvar desnice?

Ipak, hoće li se ta politička činjenica ostvariti i hoće li ona ići u smjeru nagrizanja samog kapitalizma ovisi upravo o tome koliko će ovu borbu ljevica preuzeti iz ruku konzervativaca. Ovdje velika pogreška ljevice može biti rezoniranje da je na dnevnom redu borba za nezavisnost i da je Ovdje velika pogreška ljevice može biti rezoniranje da je na dnevnom redu borba za nezavisnost i da je ona kao takva primarna, a o ekonomsko-socijalnom aspektu će se razmišljati naknadnoona kao takva primarna, a o ekonomsko-socijalnom aspektu će se razmišljati naknadno. Pogrešno je postaviti pitanje: nezavisnost sada, udar na kapitalizam kasnije. Postaviti pitanje tako značilo bi definitivno propustiti priliku udariti na kapitalizam.

Osim što ljevica treba praktički i ideološki preuzeti borbu za katalonsku nezavisnost, radi kontrole čitavog procesa u drugoj fazi, ona treba u gotovo isto vrijeme na nezavisnost ukazivati unutar antikapitalističkog konteksta.

Naime, nasuprot stavu da samostalnost po sebi rješava svako socijalno, ekonomsko i političko pitanje, potrebno je djelovati u smjeru samostalnosti ne samo od španjolske države, nego i španjolsko-katalonskog kapitala. Osamostaljenje Katalonije, uz razbijanje postfrankovskog političkog okvira, znači i smjer kontra kapitala.

Zahtjev za samostalnošću antikapitalističkog karaktera, ljevicu drži od utapanja u rizičnim, a katkad nužnim kompromisima s ostalim političkim snagama. Ako se ide dosljedno antikapitalistički, onda nema opasnosti od privremenih koalicija i saveza s liberalnim ili konzervativnim strankama kod pojedinih pitanja. Čini nam se da je negdje na tom tragu i katalonski CUP.

Procesi samoorganiziranja građana na koje ljevica mora obratiti pozornost

Za sam kraj treba reći nešto i o procesima samoorganiziranja na koje domaća ljevica treba zaista obratiti pozornost. Ona, naravno, nije u poziciji da aktivno, solidarno, internacionalistički, djeluje kao podrška borbi za katalonsku nezavisnost, a posebno da unutar nje podržava antikapitalističku stranku CUP.

Ipak, to ne znači da iz aktualne situacije ne može izvući bitne zaključke jednako važne za budućnost političkog organiziranja na ljevici.

Poznato je da su ključne stvari kod gotovo svakog referenduma njegovo pitanje i pozicija njegovog pokretača, odnosno da inicijator ima presudnu ulogu kod osmišljavanja pitanja. Što je referendumsko pitanje politički važnije, odnosno što više prodire u politički sistem, to je važnija pozicija pokretača referenduma. Organizatori referenduma, dakle organizatori koji nastoje utjecati na politički sistem, moraju biti spremni na reakciju državnih organa sile.Svaki politički potres, baš kao i ovaj u Kataloniji, nužna je posljedica odnosa masa koje više ne žele živjeti po starom, koje žele djelovati odmah, koje žele promjene i političkih organizacija koje pokušavaju rukovoditi, usmjeravati, kanalizirati, utjecati u datim okolnostima

Uoči i za vrijeme katalonskog referenduma jedna za drugom odrađivane su akcije policijskih snaga opće države poput batinanja aktivista i zagovornika nezavisnosti, pljenidbe glasačkih listića i ostalih referendumskih materijala, uništavanja izbornih mjesta, ali i akcije onemogućivanja preuzimanja aplikacije za glasanje novim korisnicima. Za potonje su bili izdavani sudski nalozi. Ovaj podatak posebno trebaju imati na umu pristalice direktne demokracije koji se naglašeno oslanjaju na digitalnu sferu. Sveopće e-glasanje u takvom kontekstu moguće je do one mjere u kojoj državni aparat to dopusti.

U čitavom metežu dio Katalonaca spontano se organizirao kroz razne komitete za obranu referenduma i otvorene škole kako bi zaštitili izborne stanice. Dalje od toga nisu išli, što se uostalom moglo i vidjeti kod odsutnosti bilo kakvog otpora policijskim napadima.

Postojeći političko-ekonomski sistem koristi apsolutno sve poluge vlasti koje ima na raspolaganju da suzbije opasnost koja mu prijeti. Najprije koristi mirne metode, a ako one ne daju rezultata onda će itekako uposliti nasilne metode. Nasilje na katalonskim ulicama od strane španjolske policije moglo je iznenaditi samo one koji su zaboravili da je država vrlo organizirano oruđe vladajuće socijalno-klasne skupine.

Svaki politički potres, baš kao i ovaj u Kataloniji, nužna je posljedica odnosa masa koje više ne žele živjeti po starom, koje žele djelovati odmah, koje žele promjene i političkih organizacija koje pokušavaju rukovoditi, usmjeravati, kanalizirati, utjecati u datim okolnostima.

Kakav će karakter taj odnos poprimiti i posljedično kakav će utjecaj imati na dinamiku političkog potresa, najviše zavisi o političkim strankama – njihovoj ideologiji i njihovoj organizaciji.

<
Vezane vijesti