Kada je prije točno godinu dana objavljeno da je tvrtka HS Produkt iz Karlovca konstruirala ultra modernu i efikasnu pušku, većina medija reagirala je nekritičkim oduševljenjem. Nasuprot američkoj, hrvatska proizvodnja i izvoz oružja nije ni vrijedna spomena, ali je pristajanjem na pravila koje kroji međunarodna zajednica pod ogromnim utjecajem "svjetskog policajca" Amerike, i Hrvatska postala dio službe održavanja vojnog organizma.

Kada je prije točno godinu dana objavljeno da je tvrtka HS Produkt iz Karlovca konstruirala ultra modernu i efikasnu pušku, većina medija reagirala je nekritičkim oduševljenjem. Primjerice, tjednik Nacional objavio je opsežnu reportažu iz tvornice s detaljnim opisima performansi "najbolje jurišne puške na svijetu". Sa svim potrebnim karakteristikama za tržišni proboj: kalibara 5,56 mm, vatrene moći do 450 metaka u minuti, brzine zrna 1070 metara u sekundi, sjajno je sredstvo za ubijanje. HS Produkt otprije je poznat po izradi i izvozu pištolja HS 2000 koji je već dugo "hot" roba na najvećem tržištu uopće, američkom. Uvozi ga jedan od najstarijih američkih dilera oružjem, Springfield Armory, čija je web stranica prava poslastica za pucoljubce. Na njoj možete poslušati emisiju Gun talk ili provjeriti na kojoj  se adresi u nekoj od saveznih država  mogu kupiti njihovi proizvodi (where you can shoot the new...). Reklo bi se ništa čudno za Amere lude za oružjem. Iako je pištolj većinom namijenjen "sportskoj" upotrebi, kupuju ga FBI i druge američke državne službe. A sudeći po raspravama na ovom policijskom forumu, popularan je i među "plavcima". Sve u svemu, izglednije je da će se hrvatsko ime razmiliti po svijetu zbog dotičnog pištolja prije nego zbog tisuću otoka ili pak Vegete. Kako i ne, kad prema riječima njegova konstruktora, Marka Vukovića, spada u najnagrađivaniji i najprodavaniji pištolj na svijetu.

jurisna_puska.jpg

Ipak, CNN je vjerovatno učinio svoje, pa smo još uvijek puno poznatiji po "krvavim balkanskim" ratovima, negoli po nečem drugom. Možda je upravo zbog naviknutosti na rat i puške, hrvatska javnost toliko pozitivno odreagirala na novu hit branšu domaćeg izvoza. A nekako bi trebalo biti baš suprotno, jer tko je od nas svjesniji da dobre puške služe za efikasno ubijanje ljudi?

HS Produkt privatna je tvrtka nastala ratne 1991. Prvih sedam godina radila je isključivo za Ministarstvo obrane, no nakon prestanka rata vojska više nije trebala njihove pištolje. Stoga su se Karlovčani okrenuli svjetskom tržištu i razvoju novog, poznatog pištolja - HS 2000. 

pavlin.jpg pavlin.jpg

U Hrvatskoj se proizvodnjom vojne opreme osim njih bavi Đuro Đaković čija tvrtka Specijalna vozila proizvodi borbena oklopna vozila. Prije dvije godine objavljena je vijest kako libijski diktator Gadafi želi kupiti hrvatske patrolne brodove koje proizvodi tvrtka iz Zagreba Adria-marNacional je odmah potencijalnu narudžbu proglasio "najvećim poslom hrvatske brodogradnje u povijesti".

Pravo na naoružavanje i fleksibilno mijenjanje definicije legalnosti

Iako oružje u svojoj krajnjoj konzekvenci služi za ubijanje ljudi, suverene države imaju pravo na  obranu i naoružanje što dovodi do diferencijacije tržišta na legalno i ilegalno. Legalno bi trebalo predstavljati oružje kojim između sebe trguju zemlje čije pravo na naoružanje nije ograničeno embargom. Međutim, kako se mijenjaju geopolitički odnosi moći tako se mijenjaju odnosi legalnosti, pa iz toga i proizlazi da je većina oružja koje trenutno cirkulira svijetom proizvedeno potpuno legalno. Činjenica da su najveći proizvođači oružja na svijetu upravo pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN, svjedoči o kakvim se međunarodnim sigurnosnim politikama radi.

Amerika je od 2001. do 2008. na prodaji oružja zaradila skoro 155  milijardi dolara, od čega je čak polovica prodana u zemlje u razvoju, gdje je i najveći potencijal za izbijanjem lokalnih sukoba

Država u svojoj srži posjeduje monopol sile pa ne iznenađuje da se radi o velikom biznisu koji ona želi imati pod svojom kontrolom, ili  kako kaže vojni analitičar Igor Tabak, "radi se o kontroliranom poslu koji počinje i završava sa državom, koja bi trebala biti garancija da će cijeli proces uvoza i izvoza ići legalnim putem". Tabak također inzistira na razlici između ozbiljnih i "drugih" proizvođača: "SAD i Rusija, najveće države svijeta i najveće izvoznice, mogu si priuštiti da ne izvoze na "bezvezna" mjesta koja u isto vrijeme donese malo novca, a previše političkih komplikacija, jedan somalski vojskovođa ne može kupiti američko oružje", tvrdi Tabak. Razlikuje i ozbiljna i kontrolirana tržišta u koje svakako ubraja i američko. Na američko tržište izvoze se i hrvatski pištolji s početka priče, za razliku od jurišnih pušaka koje su još uvijek u fazi testiranja.

oruzje1.jpg

Da stvari ne funkcioniraju baš tako, pokazuje izvještaj američkom Kongresu koji je izradila nevladina organizacija Federation of American Scienties u kojem se tvrdi da jednom kad tvrtka izvoznik od State Departmenta dobije komercijalnu licencu za prodaju koja vrijedi četiri godine, ne postoji zahtjev za povratnom informacijom. To bi značilo da ne postoji sistematična analiza prodajnih ugovora sklopljenih na temelju odobrene licence. Toliko o ozbiljnim i kontroliranim tržištima kojima teži i hrvatski vojni izvoz. Prema izvještaju poznatom pod nazivom Grimmett Report, Amerika je od 2001. do 2008. na prodaji oružja zaradila skoro 155 milijardi dolara, od čega je čak polovica prodana u zemlje u razvoju, gdje je i najveći potencijal za izbijanjem lokalnih sukoba.

"Najveći dio, 90 ili 95 posto izvozimo u Ameriku jer je to tržište najveće, veće nego ostatak svijeta zajedno", kaže direktor tvrtke Željko Pavlin, nabrajući da su prisutni na svih pet kontinenata, od zemalja regije do Argentine i Dominikanske Republike. Dio policijskih snaga u BiH naoružan je njihovim pištoljima, u Makedoniji i vojska i policija. Tvrdnju o kontroliranom poslu, podastire i Pavlin navodeći koje sve faze provjere mora proći njegova firma prije izvoza. "Država vrši kontrolu našeg unutarnjeg poslovanja, svake godine vojska i policija provjerava sve brojke i kontrolira izvoz". Dozvolu za proizvodnju izdaje Vladina agencija Alan, a nakon toga potrebno je proći nadzor četiri ministarstva: Obrane, Unutarnjih poslova, Vanjskih poslova i Gospodarstva. Državna referenca uvjet je uvoza u bilo koju zemlju. Da bi ste bilo gdje izvezli bilo koji komad oružja, morate dobiti određene dokumente za pojedinu zemlju i za pojednine dobavljače. Na tim dozvolama se mora vidjeti tko je krajnji korisnik i ne može se dalje reizvoziti kupcu koji nije deklariran tim dokumentom".

Međutim, kako biti siguran da oružje ne završava u "krivim rukama", iako je ova fraza potpuno isprazna, jer koje su to dobre ruke za oružje? Možda američkih vojnika u misijama "rata protiv terora" u Afganistanu i Iraku? Pavlin kaže da su po nekim informacijama koje ima, hrvatski pištolji prisutni baš u Iraku i Afganistanu. Iskreno kaže da bi se o kategorijama legalnog i ilegalnog dalo diskutirati: "Amerika  je danas svjetski policajac i određuje što je legalno, a što nije. Dok su trgovali sa Sadamom Huseinom bilo je legalno izvoziti oružje u Irak, kad su prestali, postalo je ilegalno. S druge strane, mala država kao što je Hrvatska svakako ne može raditi po takvim pravilima i dužni smo pridržavati se međunarodnih režima".Oružje u "dobrim rukama"

oruzje2.jpg

Pitanje je, kako kaže Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije, zašto bi uopće proizvodnja oružja trebala biti interes Hrvatske pogotovo s obzirom na iskustvo rata i kupovine oružja pod embargom. "Znamo kakve smo probleme imali i koliko je taj biznis uvijek na rubu zakona. Još bitniji je argument onaj moralne prirode - od proizvodnje oružja uvijek nastradaju ljudi".

Takve moralne dvojbe sigurno ne muče Ministarstvo obrane koje je s HS Produktom sklopilo okvirni sporazum o opskrbi svih oružanih snaga jurišnom puškom u sljedećih nekoliko godina. Ministarstvo i HS Produkt svakako imaju interesa u širenju slave o prestižnom hrvatskom oružju van granica, čemu će dobro poslužiti i nedavno potpisani sporazum o vojnoj suradnji između Srbije i Hrvatske. Srbija će uskoro, bez obzira na veliki otpor srbijanske javnosti prema NATO-u, postati članica Sjeverno-atlanskog saveza. Streljivo za jurišnu pušku HS Produkt već dugo nabavlja upravo iz Srbije. Novim sporazumom jako je zadovoljan i Željko Pavlin, jer kako kaže sporazumom ministar obrane preuzima obvezu reklamiranja hrvatskih proizvoda i pomoći u kontaktima sa srpskom vojskom. Također, srpski i hrvatski vojnici zajedno će sudjelovati na vježbama i jednog dana zajedno ići u NATO misije. "To je u neku ruku besplatna promocija jer je hrvatska vojska već naoružana našim oružjem i samim tim njihova vojska ima priliku na licu mjesta se uvjeriti u kvalitetu onog što nudimo", kaže Pavlin.

Proliferacija ručnog oružja u svijetu

Nove članice NATO-a trenutno su ogromno tržište za sve proizvođače, pa tako i hrvatske, jer zbog ulaska u taj vojni savez, koji se voli nazivati obrambenim, moraju  zamijeniti staro oružje još iz vremena Varšavskog pakta novim i modernijim, odnosno rađenim po NATO standardima. Donedavni neprijatelji pronašli su tako interes u međusobnom jačanju vojne industrije, a ironije radi, uskoro bi mogli svjedočiti suradnji  dviju neprijateljskih vojski u borbi za tuđe interese kao što su trenutne "misije" NATO-a u Afganistanu ili Iraku.

U svijetu je trenutno dvadesetak ratnih zona, od Iraka, Afganistana, Sudana ili najnovije u Kirgistanu. Nemoguće je procijeniti koji su sve putevi ilegalnog oružja, koje kao i droga ne poznaje granice, i za njim nikad ne prestaje potreba. Vrijednost legalne prodaje konvencionalnog oružja (ono koje ne spada u oružje za masovno uništenje) procjenjuje se na skoro 35 bilijuna dolara, od čega 10 do 20 posto otpada na ilegalno oružje.

Iako svaka zemlja, makar formalno, strogo kontrolira uvoz i izvoz, malo se dosad napravilo na međunarodnoj kontroli

Iako svaka zemlja, makar formalno, strogo kontrolira uvoz i izvoz, malo se dosad napravilo na međunarodnoj kontroli. Kako se mijenjaju geografske točke sukoba tako im se prilagođavaju putevi legalne i ilegalne opskrbe. Ručno oružje (small arms), u čiju kategoriju spadaju i hrvatska puška i pištolj, prema podacima UNDP-a godišnje uzrokuje smrt oko 740 tisuća ljudi. U svijetu je trenutno u opticaju oko 875 milijuna komada ručnog oružja. Dok je međunarodni fokus već dugo usmjeren na sprečavanje širenja oružja za masovno uništenje, ručno oružje ostaje u legalnom i moralnom vakumu, iako je detektirano kao glavni uzrok produženja trajanja građanskih ratova i lokalnih sukoba koji iza sebe ostavljaju ogromne ljudske patnje i koče mogućnost za ekonomskim i političkim napretkom. Kad rat završi, oružje ostaje. "Reciklira" se za nove unutarnje sukobe ili izvozi u druge zaraćene zone. Međunarodni napori da se ilegalna trgovina umanji ili makar kontrolira, nejednaki su i nekordinirani, što ne čudi s obzirom na činjenicu da su pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN, ujedno i najveći proizvođači oružja na svijetu. "Proizvodnja sigurnosti" biznis je velikih razmjera o čemu govore enormne brojke iz izvještaja američkom Kongresu koji je izradila nevladina organizacija Federation of American Scienties.

oruzje.jpg

Na SAD otpada najveći dio ukupne zarade, čak 41 posto, što bi izraženo u dolarima, vrijedilo skoro 155 milijardi. Na drugom je mjestu Rusija sa "tričavih" 64 milijardi ili 17 posto, a slijede je redom, Francuska, Velika Britanija i Kina. Zanimljiv je podatak da su od 1998. do 2001., SAD, Velika Britanija i Francuska zaradile više od prodaje oružja zemljama u razvoju nego im podijelile pomoći. Primjer tipične propale međunarodne inicijative, kakve su česte u režiji UN-a, organizacije koja bi trebala održavati mir i sigurnost u svijetu, ali zbog ograničenih ovlasti više služi samoodržavanju svoje ogromne birokracije nego bilo čemu drugom, 2001. započet je Programme of Action, čiji bi cilj trebao biti uspostava  striktnije nacionalne i međunarodne kontrole trgovine ručnog oružja i njegove proliferacije. Međutim, sastanak 140 država svijeta vrlo je brzo došao do mrtve točke. Iako je većina zemalja bila spremna raditi na zajedničkom sistemu kontrole legalne prodaje ručnog oružja u svrhu lakšeg detektiranja funkcioniranja crnog tržišta, Sjedinjene Američke Države odbile su mogućnost globalnog nadzora, pozivajući se na famozni Drugi amandman koji američkim građanima garantira pravo na nošenje oružja. Tamar Gabelnick, direktor projekta nadzora prodaje oružja, već spomenute Federacije američkih znanstvenika, optužio je tada zamjenika američkog državnog tajnika Johna Boltona da kategoriju ručnog oružja koje ubija ljude diljem svijeta želi izbaciti iz nadležnosti konferencije zbog zabrinutost domaćih lobija.

Međunarodni napori da se ilegalna trgovina umanji ili makar kontrolira, nejednaki su i nekordinirani, što ne čudi s obzirom na činjenicu da su pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN, ujedno i najveći proizvođači oružja na svijetu

Američki vojni imperij već desetljećima kroz NATO, kojim dominira, ili kroz razne državne programe kao što je International Military Education and Training (IMET) pod egidom širenja sigurnosti i izvoza "demokratskih vrijednosti" temeljito radi upravo na širenju nesigurnosti u svijetu. Program IMET jedan je od takvih mehanizama čiji je budžet za vriijeme Georga Busha povećan za čak 70 posto kako bi se trenirale vojske saveznika u borbi protiv terorizma. Na stranici FAS-a mogu se pronaći podaci o povijesti ovog programa i brojnim kontroverzama koje ga prate. 

Nasuprot američkoj, hrvatska proizvodnja i izvoz oružja nije ni vrijedna spomena, ali je pristajanjem na pravila koje kroji međunarodna zajednica pod ogromnim utjecajem "svjetskog policajca" Amerike, i Hrvatska je postala dio službe održavanja vojnog organizma. Organizma koji ubija. 

<
Vezane vijesti