Reakcije na presudu Gotovini: Veća volja za progonom ratnih zločina neovisno o etničkoj pripadnosti, za prihvaćanjem presuda Međunarodnog tribunala i dovođenjem u red odnosa prema Srbima koji su bili prisiljeni pobjeći, pomogla bi u pokazivanju kako je Hrvatska uistinu spremna pomaknuti se iz svoje povijesti.

Negativne reakcije na presude iz Haaga uobičajene su na Balkanu. Ali jaka reakcija na Gotovininu presudu u Hrvatskoj sugerira zemlju koja se muči sa prihvaćanjem prošlosti.

Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY) osudio je 15. travnja dvojicu generala, Antu Gotovinu i Mladena Markača, za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene za vrijeme operacije Oluja, osuđujući ih na duge zatvorske kazne. Ivan Čermak, treći optuženik, oslobođen je. Za vrijeme vojnog napada 1995., u kojem su poraženi pobunjeni Srbi, oko tristo hrvatskih srpskih civila je poginulo, a nekoliko stotina tisuća je pobjeglo iz Hrvatske.

Reakcije Vlade na presudu Gotovini bile su žalosno predvidljive. Hrvatske vlasti su redom zavlačile suradnju s ICTY-om. Da nije bilo pritisaka EU povezanih s pristupom u tu asocijaciju, gotovo je sigurno da Gotovina nikad ne bi bio uhićen

Presuda je izazvala bijes u Hrvatskoj, a deseci tisuća ratnih veterana i ostalih prosvjedovali su na ulicama diljem zemlje, dok se još prosvjeda očekuje 4. svibnja za vrijeme posjete haaškog tužitelja Zagrebu. Premijerka Jadranka Kosor presude je nazvala "neprihvatljivima" i obećala da će Vlada učiniti sve što može da ih obori u žalbenom postupku. Čak je i predsjednik Ivo Josipović izrazio svoje iznenađenje i odbacio zaključke suda.

Reakcije Vlade su bile žalosno predvidljive. Hrvatske vlasti su redom zavlačile suradnju s ICTY-om. Da nije bilo pritisaka EU povezanih s pristupom u tu asocijaciju, gotovo je sigurno da Gotovina nikad ne bi bio uhićen. Tužitelj Tribunala kritizirao je sadašnju Vladu zato što nije predala dokumente vezane uz slučaj. Nepopularnost Vlade, kojoj svjedoči rastući niz narodnih prosvjeda, također objašnjava njihov odgovor.

Ali što je s Josipovićem, koji ostaje sasvim popularan, i koji se često vidi kao umjerenog i kao graditelja mostova s ostalim zemljama u regiji? Kao i kod mnogih stanovnika Hrvatske, njegova zabrinutost, čini se, proizlazi iz nalaska suda da je dio vojnih operacija koje su generali poduzeli označen kao "udruženi zločinački pothvat".

Kao što je haaški glavni tužitelj razjasnio, sud nije presudio da su rat ili cijela operacija Oluja "udruženi zločinački pothvati", niti da je hrvatska država uspostavljena  na nelegitimnim osnovama. Točnije, suci su presudili da su neki aspekti vojnog napada kršili međunarodno pravo, uključujući ubijanje hrvatskih Srba civila i raseljavanje drugih, te da su generali, znajući to, nastavili s takvim postupanjem.

A što se tiče dojma da je ICTY pristran prema Hrvatskoj, činjenice govore za sebe. Od 36 suđenja na Međunarodnom tribunalu koja su dovedena do presude, ovo je jedino koje se vodilo protiv članova Hrvatske vojske za zločine počinjene za vrijeme rata u Hrvatskoj. Većina je uključivala srpske okrivljenike iz Jugoslavenske vojske ili vojske bosanskih Srba, policijskih ili paramilitarnih snaga.

Što se tiče dojma da je ICTY pristran prema Hrvatskoj, činjenice govore za sebe. Od 36 suđenja na Međunarodnom tribunalu koja su dovedena do presude, ovo je jedino koje se vodilo protiv članova Hrvatske vojske za zločine počinjene za vrijeme rata u Hrvatskoj

Napredak u domaćim sudskim slučajevima ratnih zločina u Hrvatskoj je u najboljem slučaju mješovit. Kako su izvijestili Human Rights Watch i druge organizacije, nekoliko članova Hrvatske vojske optuženo je za ratne zločine, mada je njihov broj porastao posljednjih godina, najvećim dijelom zbog pritisaka iz Bruxellesa. Domaći sudski procesi ratnih zločina protiv Srba, međutim, bili su brojni. Iako je sigurno moguće da su Srbi odgovorni za više zločina u Hrvatskoj nego što su ih počinilli pripadnici Hrvatske vojske, ovo ne objašnjava zašto su mnogi zločini koje su počinile hrvatske vojne snage ostali neprocesuirani.

Također niti ne objašnjava zašto je brojnim Srbima suđeno za ratne zločine u odsustvu, bez da su bili prisutni kako bi se mogli braniti. Od 14 Srba koji su u 2010. godini osuđeni za ratne zločine, šestorica nisu bila prisutna na svojim suđenjima. Trend je u porastu, unatoč preuzetoj obavezi glavnog državnog odvjetnika da preispita i ponovo pregleda najmanje 366 presuda donesenih u odsutnosti. Također, Srbi često dobivaju više kazne od Hrvata za slične delikte, jer sudovima je dopušteno koristiti služenje u Hrvatskoj vojsci kao olakšavajuću okolnost.

Više od 60 000 zbjeglica, hrvatskih Srba koji su pobjegli od rata, nisu se vratili u Hrvatsku, a povratak je usporen na svega nekoliko stotina pojedinaca godišnje. Vlast je poduzela donekle zakašnjeli napredak u vraćanju okupiranih domova I poljoprivrednog zemljišta, pružajući pomoć u obnovi, a nedavno i kompenziranjem izgubljenih stanarskih prava. Ali zapreke koje se odnose na mirovine i smještaj nastavljaju odvraćati približno 10 do 15 tisuća ljudi koji bi se, uz nužnu pomoć, još uvijek vratili.

Hrvatska se voli predstavljati kao naprednija od mnogih svojih susjeda, što može dokazati svojim napretkom prema EU članstvu. Ali, kada je riječ o suočavanju s prošlošću, zemlja i dalje ostavlja dojam sličan drugim republikama bivše Jugoslavije. Veća volja za progonom ratnih zločina neovisno o etničkoj pripadnosti, za prihvaćanjem  presuda Međunarodnog tribunala i dovođenjem u red odnosa prema Srbima koji su bili prisiljeni pobjeći, pomoglo bi u pokazivanju kako je Hrvatska uistinu spremna pomaknuti se iz svoje povijesti.


Autorica ovoga priloga, Amanda McRae istraživačica je Human Rights Watcha za zapadni Balkan. Originalni članak na engleskom jeziku možete pročitati ovdje. (op. ur.)

<
Vezane vijesti