Nezasluženo bogaćenje u Hrvatskoj ostvareno je u sprezi sa politikom. Ekonomski sistem je tako postavljen da je to omogućio: prave informacije imali su samo neki, a porezni sistem je išao na ruku bogatima. Dok su se neke političke stranke zalagale za uvođenje poreza na kapitalnu dobit i na druge vrste špekulativnih ulaganja, vodeća stranka je bila protiv toga, vjerovatno zato da bi se određeni krugovi bliski toj političkoj opciji i dalje mogli neoporezivo bogatiti.

Kako sankcionirati pogodovanje, kao što je slučaj sa kupovinom zemljiša u blizini Pelješkog mosta, i oporezovati milionske vrijednosti koje pojedinci zgrću na razlici u cijeni samo zato što su imali pravovremenu informaciju, a da istovremeno ničim nisu pridonijeli povećanju opće društvene koristi? Kako oporezovati dobit koja se stiče na nemoralan ili na špekulativan način?

Što je špekulacija?

- Postoje standardni porezi - kaže naš poznati ekonomist Ljubo Jurčić - postoje porezi koji se tretiraju kao investicijska ulaganja, a postoje i porezi koji tretiraju špekulativna ulaganja i transakcije. Svi se oni tretiraju različito.

- Ako netko investira u vrijednosne papire, kupuje ih i potom prodaje, onda se to smatra špekulacijskim investiranjem i ono se posebno oporezuje, odnosno oporezuje se takva dobit. Naravno, dobit koja se realizira. To se ne radi nakon obračunske godine pa da se oporezuje knjigovodstvena vrijednost, ne, porez se ubire odmah. Ako se investira na duži rok, postoji porez na kapitalni dobitak i on je u principu manji od poreza na špekulativne transakcije koji iznosi između 20 i 40 posto. Recimo, kupi se neki vrijednosni papir i nakon nekoliko mjeseci on se proda. U tom roku ne možete napraviti ni garažu, a kamoli kuću ili tvornicu. Dakle, špekulacija radi na kratki rok - ističe Jurčić.

Postoje i ulaganja u nekretnine, kad nekretninu možete kupiti po jednoj cijeni i prodati je nakon nekog vremena po drugoj, u principu višoj cijeni. Time je povećana vrijednost kapitala pa se i to smatra kapitalnim dobitkom na koji se plaća porez. I tu je bitno vrijeme koje je prošlo od kupovine do prodaje nekretnine. Ako je ona prodana za pola godine ili godinu-dvije, i to se smatra špekulacijom odnosno špekulativnom transakcijom, pa se također oporezuje po višim stopama. Ako se proda nakon nekog dužeg roka, onda se to smatra kapitalnim dobitkom i oporezuje po nižoj stopi.

Zakonodavac u većini zemalja točno određuje što je špekulacija, što obična transakcija, a što investiranje i tako ih onda oporezuje.

Slučaj Pelješki most

Što se tiče slučaja Pelješki most, Jurčić smatra da je tu riječ o širem problemu. Kada se gradi neki infrastrukturni objekt, onda se povećava i vrijednost područja koje mu gravitira. Uvijek bi investitor trebao biti onaj koji kupuje zemlju čija će se vrijednost povećati, u ovom slučaju zbog izgradnje Pelješkog mosta. Most se gradi zato da se poveća korisnost, dobrobit ili efikasnost nekog područja ili neke aktivnosti oko zemlje.

- Povećanje te efikasnosti povećava vrijednost objekata u okolici ili zemljišta i u ovom slučaju ta vrijednost ne pripada onome tko investira u most, nego nekom drugom ili trećem. A investira država, odnosno svi mi koji izdvajamo u budžet. Dakle, most se gradi jer će se povećati vrijednost okolnog zemljišta. Da to ne bi palo u špekulantske ruke, onda država ili neka agencija formirana od strane države izravno kupuje zemlju, te pravi okvirni plan što će se tu graditi i prostorni plan zbog dotične izgradnje. Država tada po cijeni od dva, tri ili pet eura po četvornom metru kupuje gravitirajuće zemljište i ulaže u infrastrukturu. Most se izgradi i vrijednost tog zemljišta postaje deset ili 20 puta veća, pa sada iznosi 50, 100 ili 150 eura po kvadratu. Država potom prodaje to zemljište za izgradnju hotela i slično i na taj način inkasira ogromna sredstva. Prihod ide u državni proračun. Ponavljam, građani su investirali ulažući u budžet i tako podigli vrijednost okolnog zemljišta. Korist je i za građane-investitore, jer se novac vraća u proračun pa će građani manje plaćati neke druge poreze, možda neće plaćati participaciju u zdravstvu i slično. A taj se novac može upotrijebiti i kao nova investicija negdje drugdje, u neke također općekorisne infrastrukturne objekte. U svakom slučaju, investitor u ovakvim projektima ujedno je i kupac lokalnog zemljišta - objašnjava Ljubo Jurčić.

Stvar je doista jednostavna, ali to očito ne vrijedi u Hrvatskoj. Lični i partikularni interesi nadvladali su onaj opći. Onaj tko je bio bliže vatri, taj se ogrijao; onaj tko je znao što Sanader i tim planiraju graditi na Pelješcu, taj je pokupovao milione kvadrata zemlje.

Suradnja političara i "poduzetnika"

- Na jednoj međunarodnoj naučnoj konferenciji 1995. godine jedan doktor nauka s Ekonomskog instituta u Hanoveru govorio je o modelima razvoja tržišne privrede u tranzicijskim zemljama te prikazao i model tzv. mafijaškog kapitalizma. Taj je model prepoznat i definiran - kaže Milan Ivanović, profesor ekonomskih predmeta sa osječkog Elektrotehničkog fakulteta.

- Suština tog modela je u suradnji visoko pozicioniranih političara i poduzetnika s ruba zakona ili čak iz podzemlja. U dosluhu s tim "poduzetnicima" političari utječu na donošenje političkih odluka o privatizaciji, investicijama, javnoj nabavi i slično, od kojih najveću korist imaju spomenuti "poduzetnici", a dobit se, naravno, kasnije dijeli. Na taj način se bez rada i bez ikakve legalne poduzetničke inicijative i bez ulaganja financijskih sredstava preko noći obogatio stanoviti broj biznismena i poduzetnika, pod navodnicima, i ne baš mali broj političara, bez navodnika. Ti su procesi u to vrijeme bili izraženi u Sovjetskom Savezu odnosno Rusiji i cijelom nizu zemalja jugoistočne Evrope. Naravno da mafijaški poslovi postoje i u zemljama razvijene demokracije, ali oni se otkrivaju i krivično sankcioniraju. U zemljama tranzicije takvih pravnih aktivnosti i sankcija nema baš mnogo, a ako i ima, one se vrlo sporo kreću ka završetku - kaže Ivanović.

Paradoks ove situacije, napominje naš sagovornik, ogleda se u činjenici da je povlašteni sloj ljudi sve bogatiji, ogroman dio stanovništva sve siromašniji, a država i privreda su sve zaduženije. Posebna tragičnost tog stanja je u tome da se ono gotovo smatra normalnim.

Za takvu mafijašku ekonomiju nisu potrebni ni stručnjaci ni fakulteti ni instituti, dovoljno je biti zavičajac ili na pravom mjestu, iskazati specifičan interes i dogovoriti tal.

- Ne treba posebno dokazivati da se i Hrvatska u jednom ne baš beznačajnom dijelu umočila u model tog tzv. mafijaškog kapitalizma i da se hrvatska država u ekonomskim i društvenim okvirima sada nalazi u vrlo naglašeno neuravnoteženom stanju - zaključuje Ivanović.