kolinda_denisceric_hina.jpgKoliko god joj bog nije dao previše političkih klikera, Grabar-Kitarović je shvatila da se mora što prije odmaknuti od Tomislava Karamarka. I čak se, čuje se u kuloarima, uključila u akciju traženja njegovog nasljednika. Dabogda žena uspjela. Mašala!

Da, glupo je bježati od činjenice da je balkanskom izbjegličkom rutom prošao na putu u Francusku i poneki terorista Daeša (ISIL). Čak bi se moglo reći da je bila u pravu hrvatska predsjednica Grabar-Kitarović kada je na početku izbjegličke krize tražila čvršću, vojničku kontrolu srbijansko-hrvatske granice. Otvoreno je posumnjala da većinu izbjeglica čine ekonomski migranti, što nije točno, a između redaka i da će se u izbjegličku kolonu ubaciti islamistički ekstremisti, što, evo jeste točno.

Ali, ovih dana čujemo hrvatsku predsjednicu kako se u razgovoru sa slovenskim kolegom Pahorom glasno zabrinula zbog žičane ograde na slovensko-hrvatskoj granici. Štoviše, izrazila je nadu da će ona što prije biti uklonjena. To, doduše, ne mora biti shvaćeno kao prijekor slovenskoj državnoj politici, nego više, onako, kao brižni uzdah nad općim stanjem stvari i nadu da će, ako bog da, ono uskoro biti prevladano. S druge strane, međutim, Grabar-Kitarović i dalje ne daje kod kuće izjave na temu izbjeglica, naprotiv to sada već izgleda kao principijelno odabrana i njegovana šutnja.

HDZ je loše prošao na ovim izborima, što će tako ostati čak i ako se u pregovorima s Mostom uspije nekako došlepati na vlast, a društvo gubitnika nitko ne voli. Zašto bi s njom bilo drukčije? (Foto: Denis Cerić, Hina)<br> HDZ je loše prošao na ovim izborima, što će tako ostati čak i ako se u pregovorima s Mostom uspije nekako došlepati na vlast, a društvo gubitnika nitko ne voli. Zašto bi s njom bilo drukčije? (Foto: Denis Cerić, Hina)

U početku je izgledalo, štoviše čini mi se da su dane i neke poluslužbene izjave o tome, da ona time izbjegava uplitati se u predizbornu kampanju, u kojoj su se SDP i HDZ među ostalim antagonizirali i na toj temi. Ali, šutnja je nastavljena i nakon izbora, pa ako u početku nije htjela biti optužena da pomaže HDZ-u, izgleda da sada stvarno i ne želi pomoći Karamarkovoj stranci. Objašnjenje je jednostavno. HDZ je loše prošao na ovim izborima, što će ostati čak i ako se u pregovorima s Mostom uspije nekako došlepati na vlast, a društvo gubitnika nitko ne voli. Zašto bi s njom bilo drukčije.

Ali, nije samo to. Činjenicu da se među izbjeglice koji su prošli kroz Hrvatsku uvukla dvojica islamističkih ubojica treba ohladiti podsjećanjem, što su neki ovih dana i napravili, da je tih izbjeglica već, sad će brzo, pola milijuna. A možete li zamisliti da u tolikoj masi svijeta neće biti i poneki Među 500 000 Hrvata danas sasvim vjerojatno više radikala i fanatika nego među isto toliko Arapa u zbjeguubojica i zlotvor slične fele. Još više, možete li zamisliti da kada bi ti izbjeglice bili redom Hrvati i Hrvatice, među njima ne bi bilo, ne znam, pet šest ubojica, još više kompulzivnih nasilnika, pljačkaša najvišeg kalibra (ovi arapski nisu dosad, prema Ranku Ostojiću, ukrali "ni jaje").

Ne, to se baš nikako ne može zamisliti, i to zbog jednog objektivnog i jednog još većeg subjektivnog razloga. Objektivno je to da je Hrvatska do prije dva desetljeća bila u ratu, koji iz više razloga još "nije završen", i to u dvjema najvažnijim stvarima. Nije zatvorena zloćudna kružnica mržnje među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima koji su bili njegovi glavni akteri, a nije ništa zatvoreno ni oko sistemski provedene pljačke devedesetih godina. Subjektivno je to da kada je o nama riječ jeste bilo relativno uspješnih pokušaja zatvaranja tih krugova, posebno u vrijeme Mesića, napola Sanadera (u dijelu suzbijanja političkog radikalizma) i sada Milanovića.

Ali se onda Hrvatskoj dogodio Tomislav Karamarko, koji je stvar kilometrima unazadio tako što je rehabilitirao najcrnje proustaške reavanšizme, Karamarko je izmislio cijeli jedan umalo pa građanski rat između onih koji "vole" i "ne vole" Hrvatsku samo zato da bi svoje dupe, dupe Milijana Brkića i još nekolicine mračnjaka doveo na vlast. Srećom, stvar je propala, čak i ako bi se nekim čudom i dokopao Banskih dvoragurnuo nogu u vrata oko iskorjenjivanja kriminala (Kalmeta, Mamić..), te, da se i to ne zaboravi, odbacio obavezu hrvatskog nemiješanja u Bosni i Hercegovini ("miješat ćemo se", decidirano je rekao nekoliko puta). Najopasnije je ovo prvo, vraćanje na scenu ustaša i ustaštva, čega je, doduše, i ranije bilo, posebno u vrijeme Tuđmana, s tom razlikom što je ovaj neoustaštvo koristio samo kao batinu za ostvarivanje drugih ciljeva, i nije dopuštao da mu ono diktira političku agendu. A Karamarko je baš to napravio. Dopustio je da mu razne šatoraško-stožeraške koterije vode politiku, štoviše to mu je izgledalo toliko normalno i samorazumljivo, da je čak neke ekstremno desne, proustaške stranke ubacio i u svoju kvazi-domoljubnu koaliciju.

Ali možda je još pogubnije kako se Karamarko ponio prema novim desnim udrugama koje su u posljednje vrijeme snažno zakoračile na civilnu scenu. Postale su intrigantne tek kada je Most, u koji se ulio dio njih, postao prijelomna točka za formiranje nove parlamentarne većine i vlasti, ali su zapravo dulje tu i rade dobar posao. Toliko dobar da su se HDZ-u nametnule kao neka vrsta putokaza u upotrebi vjere i crkve, to je matična tema većine njih, u politici. Postoji, doduše i drugi, bolji dio njihove agende. One se ne pale na nacionalizam, a prema ustaštvu, nasrtajima na ćirilicu i sličnim desničarskim dragostima osjećaju distanciranost, pa i odbojnost.

I što mislite koje od ovo dvoje je izabrao Karamarko? Talent je to i nepogrešivo se odlučio za gore. Odbacio je ovo drugo, averziju prema nacionalističkom radikalizmu, i prihvatio prvo, tvrdi katolicizam, koji u nekim dijelovima, bliskost s opskurnim crkvenim organizacija kao Opus Dei, otvoreno druguje s kršćanskim fundamentalizmom. I kada se sve to zbroji dobilo se to da je HDZ postao napasno pobožna stranka, ali čiji članovi, a koalicijski partneri naročito, prijete političkim suparnicima Kevinim jamama, fotografijama metaka i sličnim ludostima. One, te ludosti, su toliko prevršile mjeru da je HDZ doživio fijasko na izborima, i to zaslužen da zasluženiji nije moguće zamisliti.

Karamarko je, naime, od svoje stranke napravio svojevrsni hrvatski Daeš, što, znam, može zvučati u svjetlu islamističkog pokolja u Parizu kao HDZ je postao napasno pobožna stranka, ali čiji članovi, a koalicijski partneri naročito, prijete političkim suparnicima Kevinim jamama, fotografijama metaka i sličnim ludostima. Te ludosti, su toliko prevršile mjeru da je HDZ doživio fijasko na izborimapreviše surova usporedba. Ali, neka zvuči. Jer, koliko god zločin u Francuskoj bio brutalan i zauman, on je dio stvarnog sukoba, koji nekima već miriše na Treći svjetski rat, između evroatlantskog Sjevera i afroazijskog Juga. Ništa tu nije izmišljeno ni isfabricirano. Nasuprot tome, Karamarko je izmislio cijeli jedan umalo pa građanski rat između onih koji "vole" i "ne vole" Hrvatsku samo zato da bi svoje dupe, dupe Milijana Brkića i još nekolicine mračnjaka doveo na vlast. Srećom, stvar je propala, čak i ako bi se nekim čudom i dokopao Banskih dvora, ali to ne znači da nije proizveo teške posljedice.

Na prvom je mjestu to da je, rekoh, među 500 000 Hrvata danas sasvim vjerojatno više radikala i fanatika nego među isto toliko Arapa u zbjegu. Eto, zato je Grabar-Kitarović, koliko god joj bog nije dao previše političkih klikera, shvatila da se mora što prije odmaknuti od Karamarka. I čak se, čuje se u kuloarima, uključila i u akciju traženja njegovog nasljednika. Dabogda žena uspjela. Mašala!

<
Vezane vijesti