Foto: Hrvoje Šimičević<br>Foto: Hrvoje Šimičević
Desnica je ideološku zlouporabu usvojila kao princip djelovanja, a koji se ustalio u njihovu diskursu još od ratnog doba. Tada su držali kako je to potrebno poradi mobilizacije i motivacije naroda uslijed vihora rata, dok danas, takva huškačka, isključiva retorika ima izrazito negativan, pa i poguban, kontra učinak.

Njemački suvremeni filozof Arnold Gehlen čije su misli dosegnule zrelost sredinom dvadesetog stoljeća napisao je jednom prilikom kako su u današnje vrijeme iščezli svi stabilizirajući sadržaji oko kojih bi se mogle fiksirati mase. Na razini društva, njegova kritika bila je usmjerena prema sve vidljivijem, postepenom nestanku zajedničkih, koegzistirajućih ideala, a koji su u mogućnosti djelovati mobilizirajuće na narod, te time sačuvati onaj nepodijeljeni osjećaj kolektivnog pripadanja i državotvornog identiteta. Pritom, sugerirajući na fenomen, koji istovremeno, s jedne strane označava dekonstrukciju institucija, a s druge strane, te iste institucije inaugurira kao spasonosne riznice duha naroda. Drugim riječima, za narod jedne države institucije su oduvijek bile neophodne, a sada su istodobno postale i maligne. Na antropološkoj razini, ta je kritika Nije narod taj koji se dijeli u političkom smislu. Dijele ga politički subjekti svojim neodgovornim interpretacijama društvenih zbivanja, konstruirajući sliku društva koja služi njihovim interesima otkrivala grubu, za osobu pogubnu, redukcionističku sliku čovjeka. To je svakako kauzalan slijed. Kriza institucija, kriza je čovjeka. Međutim, tu istu krizu čovjeka uzrokovala je kriza odgovornih odgojno-obrazovnih institucija, koja opet, neizmijenjeno stanje stvari perpetuira i održava na životu. Circulus vitiosus. U svakom društvu gdje su spomenuti procesi internalizirani postoji jaz koji djeluje dezintegrirajuće na kolektivno jedinstvo određene grupe ljudi, neovisno da li je posrijedi narod, manjina ili neka, po političkom opsegu, manja društvena skupina.

Ironizirajući misao navedenog filozofa s početka teksta mogli bismo kazati kako unutar granica Hrvatske, ne da spomenuti stabilizirajući sadržaji nisu iščezli, već se jedan takav sadržaj utjelovio u kolektivnoj svijesti naroda toliko duboko, da je danas, praktično svim političkim diskursima inherentan kao ishodišna i završna jurišnica. Ovdje govorimo o mitomanskoj ideologiji i njezinoj zlouporabi od strane političkih subjekata. Tu prije svega mislim na dvije najmnogoljudnije i najutjecajnije političke opcije u Hrvatskoj, SDP i HDZ. Desnica se ponaša kao da polaže monopol na svaku iole patriotsku misao. Artikulacija domoljublja od strane ljevice blasfemična je demagogija. Desnica optužuje ljevicu za nikad nadiđenu jugoslavenštinu i komunističku svijest, bilo kroz njezino povijesno, partijsko nasljeđe, bilo putem njezine odanosti temeljnim antifašističkim vrijednostima. Desnica rabi ideologiju kako bi diskreditirala ljevicu, dok je posljedica ljevičarskog odnosa spram ideologije autodestrukcija Paradoks je bjelodan u činjenici što je desnica ispunjena, do i preko samog vrha komunističkim kadrom iz bivše države u čemu čak nadmašuje i optuživanu ljevicu. Ta, njihov prvoborac, domovinski Tito, Franjo Tuđman, bio je iznimno visoko pozicioniran funkcioner komunističke partije, general Jugoslavenske narodne armije. Čini se kako je desni obrat ipak bio iskreniji i temeljitiji od lijevog. Cinizam na stranu. Ljevicu, ista ona ideološka forma, od suprotstavljene joj desnice odjelotvorena kao pragmatični oportunizam, autodestruira jer je napustila izvorno lijeve ideje. Naime, njihov čelnik samoproglašeni je liberal, a svi njegovi ministri promišljaju neoliberalnom glavom. Socijalizam njihova nasljeđa, zbog negativne percepcije javnog mnijenja, reducirali su na nominalnu socijal – demokraciju. Kako bi demonstrirali političku vjerodostojnost, barem bi iz vlastitoga naziva trebali ukloniti dekorativni prefiks socijal. Možda umetnuti novi, liberal.

Činjenično stanje ne sprječava nas da valjano zaključimo sljedeće. Desnica rabi ideologiju kako bi diskreditirala ljevicu, dok je posljedica ljevičarskog odnosa spram ideologije autodestrukcija.

Kontinuitet ideološke polarizacije uzrokovao je naizgled nepremostivi jaz u biračkom tijelu kojemu se obraća, a time i u samom narodu, ponuđenim banalnim izborom. Dakako, odgovornost je na političarima. Posljedica je biračko tijelo lišeno kritičke mašte političkog rasuđivanja. Neizbježna posljedica desnog ideološko-manipulativnog tumačenja društveno-političkih prilika i odnosa, usmjerenog isključivo na diskreditaciju političkih konkurenata, te lijevog ideološkog lutanja, jest neposredni razdor u biračkom tijelu koji, s obzirom na kontinuitet trajanja, urasta u duh naroda kao nepomirljiva suprotstavljenostPredočen je fiktivni izbor između domoljuba desničara i jugonostalgičara ljevičara. Desnica se poziva na domoljublje gotovo jednakom intenzivnom mahnitošću kojom je tijekom rata, i više nego marljivo u vlastiti džep spremala domoljubne novčanice što se nastavilo i u vremenu Sanaderove vladavine, dok se ljevica odrekla svojih ideala, čime se zapravo odrekla same sebe. Uostalom, nije narod taj koji se dijeli u političkom smislu. Dijele ga politički subjekti svojim neodgovornim interpretacijama društvenih zbivanja, konstruirajući sliku društva koja služi njihovim interesima. Primarno onima, koji za svrhu imaju osvajanje ili ostanak na vlasti. U tom intencionalnom činu ideološkog zavođenja i manipuliranja prednjači desna strana kontinuiranom sugestijom o ljevici kao nikad napuštenom jugoslavenskom projektu. To bi valjda imala biti treća Jugoslavija.

Neizbježna posljedica desnog ideološko-manipulativnog tumačenja društveno-političkih prilika i odnosa, usmjerenog isključivo na diskreditaciju političkih konkurenata, te lijevog ideološkog lutanja, jest neposredni razdor u biračkom tijelu koji, s obzirom na kontinuitet trajanja, urasta u duh naroda kao nepomirljiva suprotstavljenost. Za identitet jednog naroda, sagledive posljedice takvih procesa, jesu fragmentiranje zajedničkog osjećaja pripadanja i polarizacija konstitutivnog ishodišta. Desnica je ideološku zlouporabu usvojila kao princip djelovanja, a koji se ustalio u njihovu diskursu još od ratnog doba. Tada su držali kako je to potrebno poradi mobilizacije i motivacije naroda uslijed vihora rata, dok danas, takva huškačka, isključiva retorika ima izrazito negativan, pa i poguban, kontra učinak. Naime, tada je ona bila usmjerena prema protivniku u ratu, a danas, u miru, usmjerena je na i protiv vlastitog naroda. U svakom slučaju, ustrajavajući u toj neodgovornoj, nadasve prizemnoj ideološkoj predstavi, možemo kazati kako nije neizbježna niti točka nakon koje će takvi poduhvati izmaknuti kontroli i postati ireverzibilan proces. Nakon Hrvatskog jala stvaramo Hrvatski jaz.

Ključne riječi: ljevica, desnica
<
Vezane vijesti