H-Alter
 Tamar Yaron, redateljica dokumentarca To see if I'm smiling, predstavljenog na ovogodišnjem ZagrebDoxu: Kao socijalna radnica u izraelskoj vojsci jednoga dana sam sa svojom jedinicom poslana u Gazu. Vidjela sam kako se mladići iz jedinice mijenjaju. Odjednom vidiš kako postaju nasilni. Vrlo je teško kada uočiš da im postaje drago što ozljeđuju druge ljude. Najopasnija stvar jest fundamentalizam.

Tamar Yaron, mlada redateljica iz Izraela gostovala je na ZagrebDoxu, u sklopu kojeg je prikazan njen dokumentarac To see if I'm smiling. Film je to koji na senzibilan način progovara o nimalo senzibilnoj temi - oružanim sukobima i njihovim posljedicama. Senzibilnost filma sastoji se prije u tome što on priča priče šest žena, Izraelki, koje sa nama dijele svoja iskustva služenja vojnog roka u pojasu Gaze, gdje već godinama traje okupacija od strane Izraleaca, i ne nazire se rješnje za burne izraelsko-palestinske sukobe. U Izraelu je vojska obvezna i za muškarce i za žene - muškarci služe tri, žene dvije godine. Svaka od ovih žena u filmu na svoj način - bilo kao bolničarka, promatrač, ili pak ratnica, doživjele su traumatične situacije - polazeći od svakodnevne podređenosti i osjećaja manje vrijednosti u muškom društvu, preko svjedočenja zlostavljanjima, do direktnog ili indirektnog sudjelovanja u borbama i oružanim sukobima s Palestincima. Tamar kaže da je za sugovornike namjerno odabrala žene, nadajući se da će kroz njihove iskaze doprijeti do svih onih koji i dalje podržavaju rješavanje konfliktnih situacija oružanim sukobima.

tamar2.jpg

Na koji način si pronašla ovih šest bivših ratnica i navela ih da sudjeluju u filmu i podjele sa tobom svoje teške priče? Na filmu sam radila četiri godine, a veliki dio tog vremena posvetila sam istraživanju i traženju pravih priča i žena koje će biti dovoljno hrabre da nam ih ispričaju. Te su priče osobne, ali istovremeno i političke, što je prilično zastrašujuće, jer javno kritiziraš svoju zemlju. Većina žena koje sam kontaktirala su odustale jer se nisu željele izlagati mogućim posljedicama po sebe, svoje obitelji, prijatelje. Zato jako puno dugujem ovim vojnim veterankama koje su na kraju pristale i dale svoj doprinos u stvaranju ovog filma. Prolazila sam kroz brojne moralne dileme tijekom snimanja filma i ponekad sam se pitala jesam li dovoljno odgovorna da prođem sa svakom od njh kroz njihove priče. Moj je glavni cilj bio pokušati osvijestiti ljude u Izraelu, pošto svi znaju što se dešava na okupiranim teritoriju, no većina uglavnom odbija razmišljati o tome. Većina ih misli da ne postoji druga opcija. I ukoliko bi prestali s okupacijom i povukli se, da bi Palestinci navalili i sve nas pobili. Postoji taj strah, i pomoću njega ljudi opravdavaju okupaciju. Koje su obveze žena pri služenju vojnog roka? Jesu li obvezne obavljati iste dužnosti kao i muškarci? Kad sam bila u vojsci, žene su imale sporedne uloge, bile su svojevrsna podrška. Bila sam socijalni radnik - brinula za vojnike i njihove probleme. No u zadnjih par godina ženama se dodjeljuje i uloga ratnice, što znači da može sudjelovati u akcijama. Razvija se feministička priča te muškarci i žene počinju imati jednaka prava i obveze, što ne vidim kao nešto pozitivno. Svodi se na to da sada i žene postaju dijelom nečega što je vrlo nemoralno. No one ipak ne moraju sudjelovati u akcijama, to je stvar osobnog izbora. Muškarci nemaju drugog izbora. U kojoj mjeri žene koje su zavedene nacionalizmom inzistiraju da sudjeluju u borbi i napadaju Arape? Ima mnogo žena koje sa svojih osamnaest godina borbu doživljavaju kao nešto vrlo uzbudljivo. To sve ima veze sa nacionalizmom i patriotizmom i željom da učiniš nešto što se smatra služenjem svojoj zemlji. Što bi izdvojila kao najteži trenutak ili situaciju koje si iskusila za vrijeme trajanje tvoje vojne službe? Kao socijalna radnica slušala sam priče regrutiranih mladića kojima je u početku bilo jako teško. Izgradili smo jako blizak odnos, bila sam im gotovo poput majke. Jednog dana svi smo poslani u Gazu. Tada sam shvatila da promatram te iste ljude i odjednom vidim kako se mjenjaju. S jedne si strane ponosna na njih jer postaju snažni, kontroliraju vrlo problematičnu situaciju, no polako počinješ shvaćati što oni točno rade. Odjednom vidiš kako postaju nasilni. Vrlo je teško kada vidiš da im postaje drago što ozljeđuju druge ljude.

smiling1.jpg

Što se događa sa ženama i muškarcima koje odbiju ići u vojsku? Postoji li za njih neka druga opcija? Žene se mogu udati da bi izbjegle vosjku, ili izjasniti se kao pacifistkinje. No moraš uvjeriti odgovorne da nije riječ o političkom stavu - da ideološki ne vjeruješ u oružane sukobe na tom teritoriju - već da si pacifist, i da ne vjeruješ u borbe općenito. Postoje novi pokreti putem kojih muškarci odbijaju služiti vojsku, jer vjeruju da je ideološki pogrešno biti dijelom ovog problema. Također misle da ako odbiju sudjelovanje - i uvjere sve više i više ljudi da postupe isto - naši bi vođe bi bili prisiljeni izboriti rješenje problema nenasilnim putem. Ako postoji tendencija da žene budu jednake muškarcima u vojsci, kakvo je stanje u drugim sektorima u društvu? Što se vojske tiče, žene nisu ni blizu ravnopravnosti. Vojska je jako šovinistička sredina. U militantnom okruženju vrijede drugačija pravila - jasno je da čim si nasilniji, to si bolji. Tako da vojska nije baš pogodno mjesto za traženje ravnopravnosti. U drugim dijelovima društva žene imaju poprilično jednaka prava. Jasno je da je u vojsci još uvijek puno bolje biti muškarac. Svaka od žena koje su sudjelovale u filmu doživjele su tijekom svojega služenja vojnog roka brojne traume. Slična iskustva prošlo je vjerojatno većina žena u Izraelu. Postoji li neki sustav zaštite - ustanove ili organizacije koje se bave tim ženama, ali i muškarcima i pomažu im u suočavanju sa njihovim traumama nakon vojske? Postoji organizacija koja se bavi ljudima koji su nastradali od terorizma od strane Palestinaca. Npr. ako ste sudjelovali u incidentu sa bombom samoubojicom ili svjedočili nekim strašnim zlodjelima koje su počinili Palestinci, u ovoj ustanovi možete dobiti pomoć. Nakon što sam završila vojsku, tamo sam tražila pomoć. Nije li to ironično, da za nasilje kojem si svjedočila i eventualno sudjelovala u svojoj vojsci, tražiš pomoć u ustanovi koja se bavi traumama zbog nasilja Palestinaca? Jest, no ne postoji nikakva druga organizacija, a ovo je ipak ustanova koja pomaže ljudima koji pate zbog nacionalne situacije. Odlazak u vojsku je također dio toga. Kakve su bile reakcije u Izraelu nakon prikazivanja filma? Reakcije su bile snažne - film je bio kritiziran od strane različitih političkih instanci, a javnost se pitala kako sam mogla čitavom svijetu izložiti ovu problematiku. Ljevica me napadala da sam izložila ove priče iz aspekta okupatora i poistovjetila nas sa ovim ženama koje su činile tako strašne stvari. Željeli su prikazati cijelu situaciju kao problem ovih specifičnih djevojaka. Tomak i Barak Heymann, filmaši iz Izraela koji su gostovali na prošlom ZagrebDoxu, snimili su film o pokušaju integracije djece Židova i Arapa kroz projekt dvojezičnih škola. Što misliš o takvim pokušajima i mogu li oni uopće polučiti konkretni rezultat? Ne znam je li moguće, ali mislim da je odlično što postoje ljudi koji vjeruju, i toliko ulažu u takve pokušaje koji su jako teški, zahtjevni, ali i kritizirani. Ponekad je mržnja toliko jaka da stvarno pomisliš da su ti ljudi jako naivni, da tu nema pomoći, i da će se ta neka škola sigurno vrlo brzo zatvoriti. Ali naivni ljudi koji imaju puno vjere ustvari su ono što nama treba. Što ih je više, veće su šanse da mir postane stvarnost.

smiling2.jpg

Koje je rješenje realno uopće moguće za sukobe koji se na vašem prostoru dešavaju već toliki niz godina? Prije sve treba proglasiti palestinsku državu. No svako rješenje dosad bilo je doneseno uz pomoć SAD-a ili nečije tuđe intervencije. Ne možemo postići dogovor sami. Problem je što politički vođe odbijaju činiti kompromise. Ovako Palestinci npr. bace bombu, ili se desi neki sličan incident, što uzrokuje bijes naših ljudi, koji onda vrše pritisak na vladu, a ona pak kazni Palestince. To sve izaziva patnje Palestinaca, i oni rade još gore stvari. Sve to stvara bezizlaznu situaciju u kojoj je sve više i više mržnje. Velike sile, posebno od napada na SAD 2001. godine, forsiraju propagandu o Arapima kao teroristima, fundamentalistima koji žele osvojiti čitav svijet? Mislim da Islam nije problem, već fundamentalizam. Fundamentalizam se događa i raste tamo gdje ljudi pate, gdje vlada siromaštvo i očaj. Tada ih možeš navoditi na ekstremne poteze. A čim su ljudi sretniji, to su manje šanse za razvijanje ekstremističkih pokreta koji bi se igrali sa njihovim umovima i utjecali na njih. Ako pogledaš islam, tu postoji i sufizam, kao najmirovniji pokret, koji je također svojevrsna interpretacija Kur'ana. Najopasnija stvar jest fundamentalizam. I fundamentalistički Židovi također su ludi.

<
Vezane vijesti