Foto: Damir Senčar, HinaFoto: Damir Senčar, HinaU ovom podijeljenom društvu postoji bar jedan konsenzus - da je naše društvo podijeljeno.

U ovom podijeljenom društvu postoji bar jedan konsenzus - da je hrvatsko društvo podijeljeno. Ta je tvrdnja poput temelja kuće, čvrsta, pouzdana, svima uliva povjerenje. Dok se ne počne propitivati. Ne nužno ono očigledno - koja je glavna podjela/ koliko smo jako podijeljeni/ koliko ima tih podjela/ od kada smo podijeljeni. Može i kratko i bezobrazno:  Pa što onda?

Nije bezobrazno? Slažem se, može i gore: Tko smo to "Mi Hrvati"? Dovoljno je i ono "mi" koje izgleda benignije, samo podrazumjevajuće, normalno. "Naše društvo, naša država, naše zajedništvo."

Naši. Koji su to?

Koji su vaši? Koji su tvoji? Ja znam koji su moji. Moji su oni koji postavljaju pitanja, koji se vesele uspjesima drugih, koji su naivni kao djeca, kojima novac nije sve, kojima se svako nasilje gadi, a najviše ono u kojem sami učestvuju, koji svakog dana žele biti bolji ljudi, koji su spremni oprostiti, koji vole živa bića, sva, koji se brinu za planetu i život na njoj, koji mogu danima razmišljati o samo jednom umjetničkom djelu, koji ne znaju što je san a što java a ponajviše svi oni koji nisu normalni, nisu kao svi drugi, ne govore ono što "treba" niti ono "što se očekuje od njih",, niti znaju "gdje im je mjesto" i "ne petljaju se gdje im nije mjesto."

Kao Drago Hedl na primjer. Jedva čekam treću knjigu njegove osječke trilogije. Ne spominjem ga sada kao pisca vrhunskih trilera. Osoba  u čijem društvu se osjećate boljim čovjekom. Ne svi, samo "moji". Neki ne vole da im je Drago u blizini. Pa mu nude novce, da ne piše o njima, kako danas doznajemo.

Dragi Hedlu nude mito? Koliko neinformiran trebaš biti za tako nešto? Tu se vraćamo na početak priče, na podjele. Oni koji korupciju konzumiraju i - mi, ostali, moji.

Podjela u hrvatskom društvu - ima daleko premalo. Da, to mislim. Svi pozivi na zajedništvo, oni koji se najviše pred izbore čuju, ponavljaju, biračima u mozak utiskuju, nisu glupi pozivi, ne. Puni su sadržaja, mnogo nam govore, najviše, kao uvijek, o onima koji ih odašiljaju. "Nužno nam je zajedništvo",  viču umovi koji se teško nose sa složenošću života, različitosti zajednice, proturječnostima društva. Kao fotograf grupnog portreta daju nam znakove rukom "uđite u kadar/ svi kao jedan/ nemojte iskakati". Zajedništvo kao metafora ograničenosti, uključuje uniformnost rituala, jednostavnost mišljenja, podložnost jačima, stado kao nedostižan ideal, pastiri kao surogat nadnaravnog, rekli bi božjeg.

Zajedništvo i stado, idu u paru, poslušnost i slijeđenje, bespogovorno, kao preuvjet zajedništva, slaganje sa većinom, sa vođama, sa svim onim s čim se smijemo slagati.

Ima premalo podjela, da, prevelik je pritisak kolektivnoga u svim sferama ili gotovo svim, u politici bi najbolje bilo da je samo jedna stranka, zna se koja, u kulturi nema potrebe za ičim što nije hrvatsko točnije Hrvatsko, u gospodarstvu smo predugo gledali kako se sve karte odigravaju za jednu firmu, u zabavi, teško ćemo priznati ali sve ipak kreće od - alkohola. Naš najbolji prijatelj, alkohol, da se opustimo, da zaboravimo, da ne vidimo i ne čujemo.

Poricanje kao ideal društvenog života: ne snimaj fotografije požara jer pronosiš ružnu sliku o nama u Svijetu, nisi igrao loše u finalu Wimbledona nego si imao žuljeve, ne ubija nas pohlepa kapitalista i izrabljivački sustav nego nema dovoljna radnika za poslove u turizmu, ne piši istinu o mojim poslovima štetit će mi, ne treba nam potpuno novo obrazovanje, novo zdravstvo, zapravo potpuno novo uređenje države, treba nam više molitve i domoljublja. Bijeg od stvarnosti kao opijum za narod.

Što nas dovodi do nade. Nada, to je ono čega kod nas nema. Nadu se grčevito, gotovo nasilno stvara, proizvodi, ističe, podrazumjeva, ali nje i dalje nema. Bilo je, ali više nema. I to je problem, o da, jest, veliki, stvarni, opipljivi. Ne odlaze deseci , stotine tisuća, radno sposobnih, školovanih, u naponu snage u Irsku, Njemačku, Austriju i tko zna gdje (samo) zbog novca. Odlaze jer ovdje ne vide nadu. Ima ovdje novca, ima, kako ga ne bi bilo u zemlji tolike korumpiranosti, gdje ga i saborski zastupnici novinarima nude - da ne rade svoj posao. No novac je istisnuo nadu. Upotreba novca, zloupotreba novca uništava sjeme za nadu, za vjeru, za povjerenje.

I zato boli informacija da Bozanić u vatikanskoj banci drži mnogo, jako mnogo novaca. Boli nas što osjećamo da taj novac  nije u skladu s pričom koju vezujemo uz vjeru, nadu, poštovanje, skromnost, poniznost, iskrenost.

Zato nam trebaju drugačiji temelji. Izvoli, molim , hvala i oprosti. Poštovanje sebe i drugoga. Ne sumnjam da ima mnogo učitelja, pa i vjeronauka koji shvaćaju važnost tih temelja, kućnog odgoja, cigli svakoga društva. No nema ga svugdje gdje ga mora biti, u politici, javnom ophođenju, obitelji, odnosima sa susjedima, na poslu, na ulici.

Nuditi novac (uglednom!) novinaru nije mito, nije ni uvreda. To je iskaz prezira, pokušaj poniženja, grč dovođenje na istu ravan, krik: "Ti si kao i ja, znam. Svi smo isti, nikakvi, potkupljivi, samo reci cijenu."

Nismo isti, ne. Ima nas mnogo koji ne odustajemo od kućnog odgoja, gnušamo se vrijeđanja drugih, ne mislimo da je OK da požar dođe do grada, velikog grada, a odgovorni nam se rugaju. Ima nas kojima je važnija  priroda od profita,  koji želimo ići slobodno na plažu, ne mislimo da je novac mjerilo vrijednosti osobe, želimo čisti zrak i čistu vodu i spremni smo se boriti za to.

Ima nade. Oko nas i u nama. Još taj korak, njenog dohvaćanja. Zemlja u iskoraku, ne zemlja u podjelama.

Ključne riječi: Drago Hedl, miramidalije
<
Vezane vijesti