Objavljujemo feljtonizirani tekst slovenske politologinje Vlaste Jalušič: Isključivo kvantitativno, formalno i institucionalno uređeno civilno društvo samo po sebi ne može predstavljati garanta demokracije; NVO-izacija civilnog društva još ne znači aktivnu i demokratičnu zajednicu odgovornih državljana. Takvo civilno društvo može značiti i suprotno, otvaranje prostora za nedemokratske fundamentalističke i lokalno samozatvorene inicijative, koje su potkrijepljene nacionalizmima, šovinizmima i rasizmima, i koje mogu inicirati čak i nasilna rješenja

Vlasta Jalušič, autorica članka o civilnim društvima na prostoru (bivše) Jugoslavije, dugogodišnja je slovenska feministička i mirovna aktivistica i osnivačica ljubljanskog Mirovnog instituta. Godine 1996. na Bečkom univerzitetu doktorirala je iz političkih znanosti. Autorica je i prevoditeljica na slovenski većeg broja knjiga, članaka i poglavlja iz knjiga na temu ženskog pokreta i feminizma, razumijevanja politike, nasilja, rata i dezintegracije Jugoslavije... Izvanredna je profesorica za teorijsku politiku i rodne studije na Sveučilištu u Ljubljani, a do nedavno je bila redovna profesorica na Srednjoeuropskom univerzitetu u Budimpešti. Kao aktivistica protiv netolerancije i za jednakost spolova bila je uključena u brojne feminističke mreže i aktivnosti za ljudska prava. Voditeljica je Centra za rod i politiku i članica Znanstvenog savjeta Mirovnog instituta.

Članak koji objavljujemo u četiri nastavka originalno se zove Ideologija i realnost civilnih društava: Slovenija i nasljednice bivše Jugoslavije, te primjer feminističkih skupina (Ideologija in realnost civilnih družb: Slovenija in naslednice nekdanje Jugoslavije ter primer feminističnih skupin").

UVOD: RAZLIČITE UPORABE CIVILNOG DRUŠTVA

U zadnjih dvadeset godina suočeni smo s iznimnom popularnošću i rasprostranjenom upotrebom diskursa civilnog društva. U skoro cijelom svijetu postalo je takoreći normalno da se govori o nezamjenjivoj ulozi inicijativa civilnog društva, o važnosti dobro razvijenog civilnog društva, o potrebi razvoja brojnih nevladinih organizacija i aktivnosti... Diskurs civilnog društva osobito nakon baršunastih revolucija nije više ograničen na Istočnu Evropu, gdje je u zadnjem periodu socijalizma igrao posebnu ulogu i značajno utjecao na promjene i na prelazak na tržišnu ekonomiju i višestranački sustav. Na važnosti je opet dobio u takozvanim Zapadnim ili razvijenim demokracijama1, a ujedno se vidi da ima utjecaja na borbu za demokraciju i u latinoameričkim neoliberalnim diktaturama2, da utječe na promjene u bliskoistočnom političkom iskustvu, da se njime služe također i analitičari i sudionici podsaharskih političkih promjena (Gymah-Boadi 1996.), itd.

Ponovno otkrivanje civilnog društva

Brojni su razlozi za ponovno otkrivanje civilnog društva i veliku popularizaciju tog pojma u globalnom smislu. Na jednoj strani sam je pojam u posljednjih petnaest godina, posebno s padom komunizma, stekao važan mobilizacijski potencijal, i u brojnim kontekstima služi takoreći kao prazni označitelj za razne društvene pokrete i političke promjene. Rabe ga u različitim presvlakama (Keane, 2000. 28) na primjer kao normativni idealni tip, kao analitički pojam za istraživanje odnosa između države i društva, ili kao korisnu političku retoriku u borbi različitih grupa. Ujedno, u posljednje vrijeme sve više služi kao legitimacijski čimbenik brojnih režima, međunarodnih inicijativa i pokreta, tako da postaje takoreći ikona globalnih trendova demokratizacije (Norton 1995. 7.) i smatra se fenomenom koji bi u najvećoj mjeri mogao ugroziti autoritarne režime i samovoljne vladare. Nevladine organizacije (ukoliko postoje) u takvim režimima uživaju veliku međunarodnu financijsku potporu. Pripisuje im se posebna važnost i ugled3.

johnkeane.jpg

Raspon u debati o tome je li dobro ili loše raspravljati tako, da pridajemo takvu važnost diskursu civilnog društva ogroman je, zbog pojmovne neujednačenosti na jednoj, i zbog raznolikosti fenomena na drugoj strani. Nedvojbeno, u okviru rasprave o demokratizaciji poželjno aktivno civilno društvo ne predstavlja samo formalnu ili neformalnu scenu tzv. nevladinih organizacija, nego pretpostavlja i zahtjeva također djelatnu pravnu državu sa njezinim mehanizmima, i različite oblike kritičke javnosti. Bez djelatne države i kritičke javnosti usmjerene na konsolidiranu demokraciju, i bez njezina okvira, nije moguće uspostaviti potencijalno civilno društvo. Većina teoretičara tranzicije danas se načelno slaže u tome da država igra odlučujuću ulogu u procesu demokratizacije: Demokracija je oblik vladavine države. Zato se nijedna moderna politička jedinica (enota, polity) ne može konsolidirati, a da ne bude prije svega država. Nepostojanje države, ili intenzivno pomanjkanje identifikacije s državom... uzrokuje velike, često i nerješive probleme. (Linz/Stephen 1966, 7 i 17). Upravo s takvim teškoćama bili smo i još smo suočeni na teritoriju bivše Jugoslavije, recimo u Bosni i Hercegovini, Srbiji, na Kosovu i na raznim drugim mjestima u svijetu.

Janusovska lica

Ujedno, potrebno je uvažavati još nešto. Civilno društvo danas niti ne može biti samo normativni liberalno demokratski ili isključivo analitički koncept, kojega bismo mogli koristiti u različitim kontekstima. S jedne strane, konsenzus o njegovoj normativnoj vrijednosti još je relativan, a s druge strane ne može ga se smatrati u potpunosti dobrim fenomenom, jer ima, kao i svi politički fenomeni, više lica, i govori različitim jezicima. To dokazuju brojne debate i definicije civilnog društva, koje su u rasponu od preuzimanja liberalno-hegelovske koncepcije civilnog društva kao predpolitičke normativne strukture nevladinih organizacija i njezine potencijalne uloge u demokratizaciji autoritarnih sustava (kako to, prvenstveno za Afriku vidi Gyimah-Boadi 1996.), preko gramscijevske verzije koncepta autoritarnih hegemonije i solidarnosti, koji uvodi paralelnu hegemoniju u društvu i pripomaže samoograničavajućoj utopiji demokracije (Arato, Cohen 1996. 199), do oštre kritike uvoza ideologije civilnog društva u regije koje imaju slabu državu u smislu postojanja djelatnog državnog autoriteta. Sekularizirani liberalni diskurs civilnog društva i nevladinih organizacija u njima može uspostaviti otpor korumpiranim lokalnim elitama, i tako u biti onemogućavati demokratizaciju4.

janus.jpg

Nije zanimljivo samo to da se pojam, koji ima tako dugu tradiciju u zapadnoj političkoj misli i iskustvu5, ponovo pojavljuje u tako brojnim kontekstima i izaziva tako burne polemike. Debata je oživjela također i u SAD-u, i to ne samo u komunitarnim teorijama. Civilno društvo iznova otkrivaju teoretičari kao što je, recimo, M. Walzer6 ili I. M. Young (1999.). Obojica naglašavaju važnost djelatnog civilnog društva za opstanak demokratskog uređenja. M. Walzer, recimo, koji civilno društvo izjednačuje s pluralnim prostorom slobodnoga ljudskog udruživanja i s vrstom relacijskih mreža - obiteljskih, vjerskih, interesnih i ideoloških - koje ispunjavaju taj prostor (Walzer 1995, 104), naglašava važnost istočnoevropskog iskustva s civilnim društvom i upozorava na opasnost od atomizacije zapadnih društava. I. M. Young naglašava važnost odvojenosti između države, ekonomije i civilnog društva i vezu između civilnog društva i pravičnosti. Brojni autori povezuju civilno društvo s aktivnim državljanstvom i u tom smislu govore o ulozi što ju može igrati gubitak javnoga duha (public spirit) u američkom društvu7. Naglasak stavlja na asocijacionizam, koji je u SAD-u imao posebnu tradiciju i koji je izgradio aktivističku državljansku svijest (koji je u političkom smislu posebno ovjekovječio A. de Tocqueville svojom analizom američke revolucije - ili na negativan način - H. Thoreau - konceptom državljanske nepokornosti). S obzirom na globalizacijske trendove, mnogi se također pitaju kako bi bilo moguće oblikovati civilno društvo u međunarodnoj areni, pa govore o potrebi aktivnog političkog momenta na naddržavnoj razini, posebno s obzirom na međunarodnu ekonomsku snagu korporacija i posljedica te snage, te o političkom momentu koji će biti sposoban parirati svjetskom kapitalu i njegovim naizgled svemoćnim korporacijama (Grunenberg, 1997).

mwalzer.jpg

Doktrina zdrave ravnoteže

Civilno društvo tako predstavlja s jedne strane mjesto kontrolirane promjene (nenasilne, samoograničavajuće revolucije) u autoritarnim režimima i moment revitalizacije zapadnih demokracija, a na drugoj strani važnu institucionalnu i organiziranu protutežu državi i ekonomiji, medij između države, ekonomije i pojedinki/pojedinaca koji bi s jedne strane trebao dopunjavati i podupirati državni aparat, a ujedno osiguravati korekciju, kontrolu državnog aparata, ili blokirati tendencije moderne države prema povampirenju. Teoretičari su je počeli upotrebljavati kao političku, normativnu i analitičku kategoriju u proučavanju društvenih promjena, posebice demokratizacije (na primjer Fink-Hafner 2000, 17 i 291 - 293). Konsolidirana demokracija obuhvaća također djelatno i kritičko civilno društvo i s njim povezanu kritičnu masu civilne ili državljanske kulture (Merkel 1997, 124), ukratko također i nestranačke i nevladine mehanizme utjecaja na vlast. Ta uloga koja mu je propisana, a koja je mnogovrsna i često protuslovna, što, dakako, nije ništa novoga, civilno društvo kao fenomen postavlja u položaj potencijalnog objekta brojnih interpretacija, aspiracija, a također i manipulacija. Pored toga da razvijeno civilno društvo ubrajaju među važne elemente demokratizacije, potrebno je naglasiti da isključivo kvantitativno, formalno i institucionalno uređeno civilno društvo u obliku nevladinih organizacija, samo po sebi ne može predstavljati garanta demokracije, štoviše, može biti znak aktivnoga nevladinog sektora koji omogućava zdravu ravnotežu; NVO-izacija8 civilnog društva još ne znači također i aktivnu i demokratičnu zajednicu odgovornih državljana. K tome, takvo civilno društvo - bez nekih drugih mehanizama kritičke javnosti - može značiti suprotno, otvaranje prostora za nedemokratske fundamentalističke i lokalno samozatvorene inicijative, koje su potkrijepljene nacionalizmima, šovinizmima i rasizmima i koje mogu inicirati čak i nasilna rješenja9.

thoreau.jpg

Naglašena važnost civilnog društva danas, i zanimanje za različite fenomene koji se svrstavaju u različita civilna društva, demonstriraju svojevrsnu političku borbu za interpretaciju politike i političkih promjena, normativnih uređenja i načina uključivanja ili isključivanja pojedinaca i pojedinki i grupa u političke procese. Pri tom se postavlja i pitanje oblikovanja političke i ljudske solidarnosti. Civilno društvo u brojnim primjerima služi kao označitelj za skup više ili manje organiziranih političkih inicijativa, koje nemaju prostor unutar takozvane tehnologije vladanja u smislu neposrednog upravljanja kroz državne institucije.

ULOGA CIVILNOGA DRUŠTVA U PRELASKU U POSTSOCIJALIZAM I POSLJEDICE ZA DEMOKRATIZACIJU

Kad govorimo o civilnom društvu, ili bolje: o civilnim društvima u postsocijalizmu, treba na pameti držati gornje primisli. Tu smo se prije svega trebali pozabaviti s različitim fenomenima civilnodruštvenog organiziranja, potom s vremenski neujednačenim civilnodruštvenim pokretima i njihovim različitim ishodima. Razlika između opozicijskim civilnim društvom unutar socijalizma i onim što se danas u postsocijalističkoj Istočnoj Europi naziva civilnim društvom, je prije svega u tome da je da je ono ranije bio uglavnom tip djelovanja koji je bio radikalno odvojen od države i obavljao je funkciju provođenja mirne revolucije. Kroz antipolitičku retoriku oblikovao se model paralelnog (civilnog) društva, koje je predstavljao temelj za prelazak u višestranački sustav i tržišnu ekonomiju. To civilno društvo bilo je oblikovano iz udruženja i pokreta koji su se mobilizirali protiv jednostranačke države, na temelju brojnih zahtjeva, koji su ustvari konstituirali i borbu oko civilnog društva u zadnjih dvjesto godina (ljudska prava, privatno vlasništvo, predstavništvo itd).

Nacionalno homogenizirano civilno društvo

U većini tzv. uspješnih tranzicijskih država, među koje je po različitim kriterijima politologa koji se bave mjerilima demokratske konsolidacije moguće ubrojiti i Sloveniju, civilno društvo je pripremilo teren za promjenu vlasti, novo političko utemeljenje, a iz njega su se ujedno regrutirale i nove elite. S jedne strane predstavljalo je ponovno oblikovanje javnosti i oblikovanje nove političnosti unutar starih sustava. Nije, dakako, bio jedinstven fenomen, već je predstavljao mješavinu tradicionalnih i novih društvenih pokreta, koja je ponekad u nekim državama bila više, a u nekima manje izražena. Ujedno, jedna od zajedničkih karakteristika tih civilnih društava svakako je bila da su se posvuda, uključujući i Sloveniju, bez obzira na pluralnost i širinu, tijekom tranzicije u velikoj mjeri nacionalno homogenizirala, što je predstavljalo jedan od ključnih momenata u prelasku na višestranački sustav i tržišnu ekonomiju. Na taj način je došlo do uspostave novih nacionalnoekonomskih i političkih jedinica s tradicionalnim oblikom suverenosti, a ujedno je (ponovo) bila potvrđena Marxova konstatacija iz njegove kritike hegelovskog civilnog društva, da se (klasno) civilno društvo u biti organizira kao država. S tranzicijom, oblikovanjem višestranačkog sustava i oblikovanjem novih elita, ranija političnost civilnog društva bila je posisana u institucije novouspostavljene državnosti10. U inkluzivnijim civilnim društvima taj proces je mogao dovesti do tzv. meke tranzicije, bez radikalnih rezova, šok terapija i suviše vidljivih isključivanja, tako da su se novi akteri uključili u strukture vlasti bez prevelikih trenja.

hegel.jpg

U usporedbi s takvim, paralelnim civilnim društvom, danas, deset godina nakon baršunastih revolucija, koncepti, zahtjevi i potrebe za civilnim društvom drugačije se manifestiraju. Zbog specifičnog shvaćanja politike i političkog djelovanja koje se oblikovalo kroz baršunaste revolucije, i kao reakcija na prijašnji sistem, u prvoj je fazi tranzicije u postsocijalističkim državama postojao nekakav elitni zahtjev za što je moguće manje civilnog društva kao političnosti koju nije moguće kontrolirati: ne samo neoliberalni političari, nego i neki teoretičari, koji su naglašavali odlučujuću ulogu elita u transformacijskim procesima, zauzimali su se za što veće ograničavanje različitih aktera, kao momenta koji dovodi do nepredvidljivosti i destabilizacije, pa su se zato zauzimali za što više neparticipatorne demokracije11. Među zastupnicima takvih liberalno-konzervativnih pogleda moglo se pronaći i prijašnje vodeće elitne aktere postsocijalističkih promjena. Linija češkog liberalizma bez epiteta Vaclava Klausa, recimo, poklopila se s prevladavajućom političkom arogancijom Drnovšekova dijela liberalno-demokratskog spektra u Sloveniji.


1 Čak je i bivši američki predsjednik Clinton pozvao Amerikance da budu čim aktivniji u neprofitnim nevladinim organizacijama.

2 Prim. Lechner 1991.

3 Takav je recimo primjer Srbije, gdje je čitava međunarodna zajednica dugi niz godina financijski i organizacijski pomagala različite institucije civilnog društva, kao moćnog protivnika Miloševićeva režima. Pitanje je, dakako, jesu li promjene u Srbiji bile provedene kao posljedica razvijenog civilnog društva, i njegova pritiska, ili se režim naprosto iznutra slomio zbog velike korupcije i pokušaja šupljega legitimiranja vlastitih poteza.

4 Tu spadaju kritike ideologije civilnog društva i intervencija zapadnih nevladinih organizacija i fondacija koje s neprofitnim dogovorima u tzv. neformalnoj ekonomiji prije svega pripremaju teren za prvobitnu akumulaciju na područjima koja bi ustvari trebala obuhvaćati (socijalna) država (prim. Elyachar–Mastak 2000).

5 Pelzynski govori o tome da se radi o pojmu koji je putovao iznimno daleko i doživio brojne transformacije (Pelzynski 1988). Povijesno gledano, civilna društva u novovjekovnom političkom sustavu i mišljenju moguće je shvaćati prije svega kroz tri različite formacije: kao neodvojena od države, kao odvojena, a povezana s državom, i kao odvojenu i uperenu protiv nje (npr. Keane 1988, Pelzynski 1988, Ginsburg 1994). Kod ranoliberalnih teoretičara civilno društvo je shvaćeno prije svega kao civilizirana zajednica u odnosu na prirodno stanje, organizirana kao opće dobro. U političkoekonomskim kategorijama javlja se prije svega kroz razvoj privatnog vlasništva i trgovine kao doux commerce i postaje građansko civilno društvo u pravom smislu riječi. Prosvjetiteljstvo, prije svega škotsko, dodalo mu je prije svega etički aspekt, koji sprečava propast javnosti, i društvo, koje je fragmentirano podjelom rada i individualizmom, rafinira i povezuje s moralnim osjećajima. Civilno društvo kao samostalan, od vlasti odvojeni entitet, započinje funkcionirati prije svega kroz Francusku revoluciju: tada postaje simbol samoregulirajućeg političkog tijela koje je odvojeno od apsolutističke države (Paine), a predstavlja ga treći stalež. U hegelovskoj shemi civilno (građansko) društvo dobilo je oblik povijesno razvijenog područja sustava potreba, koji uključuje ekonomiju, korporacije, policiju, staleže, i dio je državnoga sistema, premda više kao posredujući dio. S razvojem marksizma i radničkog pokreta dolazi do kritike tog koncepta: država je refleks klasnog društva! Civilno društvo je eksploatatorsko društvo a ne društvo jednakosti, odatle dolazi zahtjev za revolucijom. U Evropi je u vremenu nakon Drugog svjetskog rata opet došlo do aktualizacije koncepta civilnog društva, a ovoga puta koncept je evolucionistički.

6 Michael Walzer (1996.) obraća pažnju na ulogu civilnog društva i na rasprave koje su se o njemu vodile u okviru istočnoevropskih demokratskih revolucija , i upozorava da bi se čak i u zapadnim demokracijama trebali iznova pitati o tome kakvu ulogu igra civilno društvo.

7 Tu se otvara ishodište kritike neoliberalizma, na koje je upozorila Mary G. Dietz, koja je pokušala analizirati suvremenu američku situaciju. Ona je zapisala: Izgleda da smo mi Amerikanci hipnotizirani liberalnim konceptom državljanstva kao sustavom prava, neobuzdanim konzumerizmom kojim zamjenjujemo slobodu, i kapitalističkom etikom koju preuzimamo kao svoj kapitalistički identitet. (Dietz 1988, 392).

8 Pojam NVO-izacija koristim kao oznaku za povećan razvoj nevladinih organizacija na osnovi inozemne potpore razvoju demokracije ili financijske pomoći humanitarnim i drugim nevladinim organizacijama.

9 Takav je, recimo, nedavni primjer hrvatskog pokreta različitih udruga koje se protive kažnjavanju ratnih zločinaca.

10 Tu se dakako ne radi uvijek o novim državama u međunarodnopravnom smislu, poput Slovenije, Slovačke, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, baltičkih država itd, nego o novom utemeljenju u smislu druge vrste države, koja se temelji na drugačijoj ustavnosti i drugačijem ekonomskom poretku. U tom smislu o novom utemeljenju radi se u svim postsocijalističkim državama, bez obzira na promijenjenu ili nepromijenjenu geografiju.

11 Problem je bio u tome da se radilo o velikim očekivanjima i pretjeranim zahtjevima različitih društvenih grupa, koje su u demokratskim uvjetima dobile veliki manevarski prostor za političku artikulaciju i politički pritisak (Adam, 1994.). Teza o akterima koji imaju pretjerane zahtjeve očito se odnosi prije svega na one koji se zauzimaju za socijalnu državu Prim. također i Potuček 1998, 1999.

 


 

demokraticni_prehodi2.jpg

Članak je originalno obljavljen 2001. godine u zborniku Demokratični prehodi II koji su uredili Danica Fink-Hafner i Miro Haček, a nakladnik zbornika je ljubljanski Fakultet za društvene znanosti (Fakulteta za družbene vede). Redakcija H-altera zahvaljuje nakladniku i urednici, gđi. Danici Fink-Hafner, što su nam dopustili njegovo objavljivanje. Posebno zahvaljujemo Vlasti Jalušič na pomoći u prevođenju, i na susretljivosti. (op.ur.)

<
Vezane vijesti