Drugi nastavak teksta Vlaste Jalušič: Diskurs civilnog društva osamdesetih godina imao je mobilizacijsku i homogenizacijsku ulogu prethodne pripreme za promjenu vlasti, pri čemu je samo preuzimanje vlasti bilo prvenstveno homogeno djelovanje. Trebalo bi ozbiljno promisliti činjenicu da su najuspješnije tranzicijske države prije svega one s visokim stupnjem etničke čistoće

Navezivanje civilnog društva na nacionalne, antikomunističke pokrete i stranke i njegov pohod na vlast (Mastnak 1992.), ili u državnu birokraciju, koji se ostvario u različitim početnim formama nove hegemonije (od Solidarnosti u Poljskoj do Demosa u Sloveniji) utemeljio je nove elite, ponovo definirao državljanstvo, i omogućio također određene nove oblike isključivanja (ekskluzije) itd. Mada je u socijalizmu značilo otvaranje javnoga prostora, civilno društvo ipak nije bilo i nije postalo neutralni prostor slobodnog političkog udruživanja za sve. Istina je da je predstavljalo aktivnu strukturnu promjenu odnosa između privatnosti i javnosti, da je dovodila do novih odnosa između oblika individualnog, intimnog života i njihove regulacije kroz političku sferu. To se pokazalo već u primjeru civilnih društava u socijalizmu, koja su kroz privatno druženje uspostavljala oblike zamjenskih javnosti, akoreći na način građanskih salona12, koja su se u različitim okolnostima javljala od antipolitike do novoga evolucionizma i samizdata, ili su se oblikovala na način subkulturnih i drugih društvenih pokreta (primjer punka i novih društvenih pokreta u Sloveniji).

Latentni antifeminizam

Ipak ni ti prostori nisu bili raj jednakosti, nego se, kao što piše Mastnak, u njima mogla raspoznati diskriminatorna logika ekskluzije - recimo žena, posebno feministkinja, homoseksualaca, manjina itd. (Mastnak, 1992. 148). Feminističke autorice su naglasile prije svega latentni antifeminizam civilnodruštvenih krugova13 koji se izražavao na različite načine, a u ishodu tako da su neki postsocijalistički civilnodruštveno-disidentski krugovi i pored žargona demokracije, i ljudskih prava u novim demokracijama, bili spremni ponešto ispustiti: recimo, zahtijevati ukidanje prava na abortus.

Zvonimir Šeparović Zvonimir Šeparović

Rektor Zagrebačkog sveučilišta iz osamdesetih godina, ugledni viktimolog Zvonimir Šeparović sudjelovao je ponekad i na tribinama zagrebačkog Svaruna, premda se i tada kao i nakon pobjede desnice zalagao protiv prava žena na abortus

Tu se pokazalo da je diskurs civilnog društva imao u velikoj mjeri mobilizacijsku i homogenizacijsku ulogu14, ulogu prethodne pripreme za promjenu vlasti, pri čemu se samo preuzimanje vlasti dogodilo kao prvenstveno homogeno djelovanje. Promjena, novo ustanovljavanje, bila bi po tome efikasna ukoliko bi bila provedena što više konsenzualno, i sa što većim stupnjem homogenizacije, dakle ukoliko je provede nekakav one man band. Tako je bilo moguće izbjeći nepredvidivosti kojih se sve revolucije - pa također i mirne - kao tehnologije promjene vlasti - tako boje. To je stoga značilo isključenje brojnih aktera i kraj inkluzivnosti koja je, usprkos latentnim ili izričitim diskriminacijama, ipak označavala otvaranje javnoga prostora i asociranje u opozicijskom civilnom društvu u socijalizmu.

Upravo uspostavljanje homogenosti radi lakšeg prelaska odaje temeljni zajednički karakter srednjoevropskih i istočnoevropskih država. Trebalo bi ozbiljno promisliti činjenicu da su najuspješnije tranzicijske države prije svega one s visokim stupnjem etničke čistoće15. Razlike među tim državama u pogledu prirode samog prelaska uspostavljale su se prije svega u pogledu prihvaćanja razlika unutar te homogenosti i u pogledu na stupanj nasilja, koje su takva homogenizacija i ekskluzivnost proizvodile. Hoće li varijanta biti više liberalna ili više populistička, orijentacija više ili manje etnička, mir ili rat - sve je to u velikoj mjeri ovisilo o homogenosti državnog prostora16. Primjeri isključivanja iz body public tako su obuhvaćali isključivanja na temelju ideološkoga razlikovanja (komunisti - nekomunisti, primjeri lustracija), na temelju nacionalnosti (dodjeljivanje državljanstva po etničkoj osnovi, kao što je bio primjer u Baltičkim državama ili ostavljanje ljudi bez bilo kakvoga statusa, kao što je bio primjer izbrisanih u Sloveniji), ili na temelju spola (zabrane ili pokušaji zabrane pobačaja)17. Na tom temelju su se uspostavljali novi obrasci civilnog društva.

Tomaž Mastnak Tomaž Mastnak

Nedvojbeno su snaga, forma, tolerancija i raznolikost prijašnjeg (socijalističkog) civilnog društva utjecale na to hoće li prelazak u višestranačku demokraciju i na tržišni odnosno kapitalistički društvenoekonomski sistem biti tvrđi ili mekši. U tom smislu tendencija da komunistička vlast politizira civilno društvo, da ga brojnim mehanizmima ugrađuje u svoje strategije (Mastnak 1992, 160, Kovačič 2000), koja je bila tako jako prisutna u Sloveniji, nije bila baš posve negativna. Uključivanje diskursa civilnog društva u diskurs vlasti odmah je značilo također i legitimiziranje, a ujedno i priznavanje moći, čime je ono pripomoglo rahljenju i pluralizaciji komunističke vlasti, što je omogućilo nenasilan prelazak i ne suviše revolucionaran skok u drugi društvenoekonomski sustav.

VAŽNOST CIVILNOG DRUŠTVA KAO ČIMBENIKA DEMOKRATIZACIJE U SLOVENIJI I U OSTALIM JUGOSLAVENSKIM REPUBLIKAMA

Za Sloveniju je moguće tvrditi - kao i za velik dio Istočne Europe - da je u njoj diskurs civilnog društva imao znatan mobilizacijski i transformacijski potencijal18, i da je ujedno djelovao u praksi. Izražavanje u kategorijama civilnoga društva predstavljalo je, i još uvijek predstavlja, mjesto političkih sukoba19 za politički utjecaj i društvenu moć, a s druge strane za historijsku interpretaciju i značenje političkih aktivnosti izvedenih krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, i postupaka po ostvarenju međunarodno priznate državnosti. Zanimljivo je da je i tu civilno društvo nastupalo ujedno kroz brojne historijske formacije - kao paralelno (antipolitičko) društvo nasuprot države iz Konradove Antipolitike ili kao ne-militarističko društvo, kao sastojak novih društvenih pokreta, kao gramscijevska hegemonija itd. Premda su osamdesetih godina u urbanim centrima poput Zagreba i Beograda nastajale slične inicijative, koje su uglavnom nosile pečat novih društvenih pokreta i s njima povezane nove senzibilnosti, ipak je unutar Jugoslavije krajem osamdesetih sama kategorija civilnog društva prije svega u Sloveniji predstavljala poseban mobilizacijski potencijal, uspjevši se etablirati čak i unutar struktura tada jedine stranke.

Svarun Svarun

Zagrebački Svarun na prosvjedima nakon nesreće u Černobilu koje je u Ljubljani 1986. godine organizirao slovenski ekološki pokret: "Ne Kijev u Zagrebu!"

Danas se govori o civilnom društvu prije svega kao o garantu demokracije. Brojni autori, poput J. Benderly i E. Krafta, koji su objavili knjigu o nezavisnoj Sloveniji, zastupaju stav da će uspješnije i demokratičnije biti one države u kojima je prije baršunastih revolucija bilo jače razvijeno civilno društvo (Benderly, Kraft 1994.), i da to prvenstveno vrijedi za Sloveniju. Ukoliko se u takvim uvjetima razvija refleksija i kritički potencijal koji može imati demokratsko civilno društvo, takav stav je bez sumnje opravdan. Mada je razvijenost civilnog društva teško mjeriti, pa nam recimo velik broj nevladinih organizacija malo govori o samoj prirodi i potencijalu civilnog društva, a takvo mjerilo može dovesti i do okoštalosti samoga pojma i percepcije civilnog društva (prim. Stubbs 1996, 20). Jedna od značajki svih postsocijalističkih sustava je da smo u svim državama prelaskom u pluralistički višestranački sustav suočeni s iznenadnim deficitom nestranačkog opozicijskog djelovanja i s gubitkom snage civilnog društva. Dijelom je to bio rezultat čisto personalnog pomaka, prelaska brojnih oporbenjaka u strukture vlasti, što je za sobom ostavilo svojevrstan vakuum. Dijelom je tome pogodovala također i općenita antipolitičnost, kao posljedica uvođenja demokracije, koja je očekivala institucionalizirana rješenja za sve i prije svega manje politike, ili manje potrebe za političkom aktivnošću, što ukazuje na mitološku predodžbu o demokraciji kao perpetuum mobile. No kako stoje stvari s civilnom društvom danas u Sloveniji, i kako u ostalim novonastalim ili preostalim jugoslavenskim državama?

Evan Kraft Evan Kraft

Čimbenik meke tranzicije

U Sloveniji je u osamdesetima postojalo relativno snažno i prije svega pluralizirano civilno društvo, u početku kao paralelni fenomen, kasnije i kao čimbenik koji je pridonosio takozvanom mekšoj tranziciji, bez velikih lomova. Usprkos snažnoj nacionalnoj homogenizaciji, koja se dovršila kroz proces protiv Janše & Co. i pohodu civilnog društva na vlast, u usporedbi s ostalim republikama socijalističke Jugoslavije održao se pretežan pluralistički potencijal. Pored toga, ili upravo zbog toga, civilno je društvo u devedesetima najviše oslabilo: to ustvari ukazuje na karakteristiku svih istočnoevropskih postsocijalističkih država. Na primjeru Slovenije to je još jače izražen detalj, posebno s obzirom na činjenicu da u Sloveniji tada nije nastala nijedna veća grupacija nevladinih organizacija, što se dogodilo u brojnim drugim postsocijalističkim državama. To se dijelom pripisuje općenito manjoj zainteresiranosti stranoga kapitala za Sloveniju, pa tako i međunarodnih fondacija koje podupiru neprofitne djelatnosti, mada nikad bez izrazitog političkog ili ekonomskog interesa. Međunarodne filantropske fondacije očito nisu bile tako zainteresirane za Sloveniju. Drugačiji je bio primjer Soroseve fondacije, koja je razvila regionalnu mrežu po cijeloj istočnoj i jugoistočnoj Europi. O razlozima nezainteresiranosti stranih fondacija mogli bismo naširoko razmišljati, ali ovdje za to nemamo prostora. S druge strane, razlog za nastali vakuum u civilnom društvu treba tražiti u samoj strukturi nove države i njezinoj relativnoj kohezivnosti.

Janez Janša Janez Janša

Janez Janša i i drugovi nakon puštanja iz pritvora 1988. godine

Novoustanovljena država koja nije nastala na potpunom diskontinuitetu i koja nije na brzinu porušila sve mostove radikalnim antikomunističkim potezima, već se gradila na temeljima staroga, predstavljala je stabilniju građevinu u kojoj različite inicijative ili nevladine organizacije, koje bi pokušale nadomjestiti državu i neke njezine funkcije, nisu mogle baš cvjetati. K tome, u Sloveniji se nije dogodila tako radikalna razgradnja srednjega sloja kao ponegdje drugdje, gdje je angažiranost u nevladinim organizacijama postala jedna od osnovnih strategija preživljavanja srednjega sloja. Brojne političke ili pretežno politizirane inicijative koje su imale osnovu u idejama novih društvenih pokreta nakon ljeta 1991. godine uglavnom su usahnule: zbog rata se najprije ugasio mirovni pokret, koji se očito snažno temeljio na nacionalnoj osnovi. Ujedno - oblikovanjem zelene stranke - također se ugasio i ekološki pokret (mada se u drugoj polovici devedesetih na drugim temeljima opet uspostavljaju brojne nevladine ekološke organizacije, koje su pritom najviše NGO-izirane i profesionalizirane).

Antinacionalistički i proturatni potencijal

Pokrete su dijelom usisale stranke, a dijelom nisu našli fokus djelovanja unutar novih uvjeta. Ono što je preostalo, bile su različite alternativne kulturne inicijative, dio feminističkih grupa i neke novoinstitucionalizirane nevladine organizacije, koje su imale karakter društava ili zavoda. Usprkos tome, u ljeto 1991. nastalo je nekoliko novih organizacija civilnog društva koje su imale drugačiji karakter od prethodnog civilnog društva. Najviše ih je bilo - zbog rata u ostalim dijelovima Jugoslavije - humanitarnih, neke - mada rijetke - počele su se baviti ljudskim pravima. Kao zanimljivost treba spomenuti da je prvi zakon o političkom udruživanju omogućavao registraciju i nestranačkih udruženja kao političkih. Kasnije se političnost reducirala samo na političke stranke pa su se neke grupe koje su po tom zakonu bile registrirane trebale ukinuti (recimo Ženska inicijativa Koper ili Žene za politiku u Ljubljani). Razlog je dakako bila relativna konsolidacija stranačkoga prostora, u smislu da je većina etabliranih stranaka prestala igrati ulogu saveza ili pokreta i da su prihvatile faktičku ulogu političkih stranaka i definirale vlastiti politički prostor.

Gyorgy Konrad Gyorgy Konrad

Općenito, za postsocijalistička društva mogli bismo reći da njihova nova tranzicijska civilna društva imaju veći broj tipičnih značajki. Oblikuju se prije svega kao nevladin sektor, koji još uvijek ima relativno neuređen status i predstavlja s jedne strane slobodno lovište, što s druge strane znači jako nerazrađen položaj i ograničen utjecaj na političku pozornicu (prim. Strojan, Šporar, Bien 2000). Većinom su nepovezana, neprofesionalizirana ili slabo profesionalizirana, u financijskim su i kadrovskom teškoćama i izuzev rijetkih iznimaka krhka - tako da nemaju snagu ni približnu onoj koju imaju slične organizacije na Zapadu. Ujedno se na strani tih nevladinih organizacija posebno postavlja problem sudjelovanja s nevladinom i vladinom sferom, koje je s jedne strane nedostatno, s druge se strane prečesto odvija na liniji nejasno razlučenih kompetencija. Nevladine organizacije često obavljaju dio posla koji bi ustvari trebao pripadati vladinim institucijama (prije svega na socijalnom području), ili bi ga bar okvirno trebala regulirati država, ukoliko želi pružati jednake mogućnosti. Država se spram njih ponaša po nepreglednom sistemu podijeli, pa vladaj. Dodatan problem s kojim se suočavaju je da je na tradiciji sustava, koji je razvijao obvezan odnos prema radu, vrlo teško izgraditi kulturu dobrovoljnog rada za zajednicu i kulturu političkog angažmana. Ujedno postoji snažna tendencija da se civilno društvo razumije prije svega kao socijalno-humanitarno djelovanje i zastupanje nekakvih grupnih interesa (prim. zbornik Bohinc, Černetič 1999), a ne kao politički aktivizam20. Usprkos tome, jedna od značajki postsocijalističkih civilnih društava svakako je i činjenica da u njima dominiraju žene, koje iz svoje strukturne društvene i političke pozicije upravo tu pronalaze mjesto svojega djelovanja: s jedne strane institucionalna im je politika teže dostupna, s druge strane tu pronalaze prostore veće slobode, autonomije i kreativnosti. U bivšim jugoslavenskim republikama (u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini) upravo su ženske i feminističke grupe predstavljale su antinacionalistički i proturatni civilnodruštveni potencijal (prim. Kašić 1997.).

 


 

13 Poznato je recimo Havelovo čuđenje i zgražanje nad feminizmom, premda su, zanimljivo, zapadne feminističke autorice bile izuzetno naklonjene njegovu opusu jer su u njemu vidjele mogućnost prostora jednakosti i za žene.

14 Civilno društvo bilo je predvorje nacionalno-demokratskih revolucija (Kuzmanić 1996).

15 Jacques Rupnik kaže da je povratak demokracije godine 1989. neodvojivo povezan s povratkom nacije (Rupnik 1999, 61) i u tom je smislu političko tijelo ponegdje bilo izjednačeno s nacionalno-etničkim korpusom.

16 Homogenizacija je mogla proizvesti također i rat, što je u cijelosti i bio jugoslavenski slučaj. Mogla je biti izvedena također i na osnovi obećanja o inkluzivnosti novih sistema kao što je bio slučaj Slovenije, gdje je velik broj stanovnika koji nisu bili identificirani kao etnički Slovenci, na osnovi obećanja o liberalnoj dodjeli državljanstva, na plebiscitu glasao za samostalnu slovensku državu.

17 S pokušajima zabrane ili teže dostupnosti pobačaja bili smo suočeni u većini postsocijalističkih država. To je bio jedan od njihovih zajedničkih poteza, koji ukazuje na spolnu dimenziju isključivanja i na činjenicu da su demokratske promjene u velikoj mjeri bile pokušaj ponovnoga uspostavljanja tradicionalnih odnosa između privatnog i javnog, kao da se u tim odnosima u pola stoljeća ništa nije promijenilo.

18 Nemam ovdje namjeru posebno se upuštati u sve izvore i utjecaje koji su omogućili da se glavna politička borba u Sloveniji u osamdesetima u velikoj mjeri odvija u kategorijama civilnog društva. Tu bih spomenula i intelektualne utjecaje Johna Keana, Chantal Mouff i Ernesta Laclaua, zapadnoevropskih intelektualaca kao što su Michnik, Konrad i Havel (Knjiga o socijalističkom civilnom društvu). U vezi s tim, prim. Kuzmanić (1996), Mastnak (1992), Stubbs (1996 i 2000), Keane (2000) i Rizman (1999).

19 Danas postoje grupe koje teže političkom utjecaju prije svega na političkoj desnici, a rado se nazivaju civilnom društvom - recimo Civilno društvo za granicu u Istri, ili civilna inicijativa Šiški, koja je zahtijevala preseljenje azilantskog doma početkom 2001. To pokazuje koliko su akteri svjesni normativnog značenja kategorije civilnog društva i činjenice da sama upotreba tog pojma može inicijativi dodati prizvuk demokratičnosti.

20 Na to je u Sloveniji upozorila nedavna eskalacija neprijateljstva prema strancima u javnim raspravama o izbjegličkoj problematici. Pojava grupe koja nije imala karakter organizirane humanitarne ili socijalno usmjerene nevladine organizacije, Urada za intervencije, koja je organizirala demonstracije protiv netrpeljivosti, u javnosti i kod vladinih političkih struktura potaknula je nelagodu i dileme jer su imali posla s neprihvatljivom, ne-nevladinom organizacijom, koju nisu mogli uvrstiti među poželjne nevladine aktere civilnog društva.

Ključne riječi: civilno društvo, slovenija, Jugoslavija
<
Vezane vijesti