Treći nastavak teksta Vlaste Jalušič: U skoro čitavoj Jugoslaviji postojali su različiti oblici civilnodruštvenih pokreta. Oni su danas u velikoj mjeri potisnuti u amneziju, jer bi rušili različite nacionalne interpretacije razbijanja i raspada Jugoslavije i njima pripadajuća herojstva. Amnezija u vezi s političkim aktivizmom i izvorom baršunastih revolucija pripada sklopu interpretacija političkih promjena oko godine 1989. kao djela nacionalnih političkih i drugih elita. U Hrvatskoj je, recimo, služila brisanju svakog povijesnog kontinuiteta i osudi jugonostalgičara od strane Tuđmanova režima

NESINKRONIZIRANOST CIVILNIH DRUŠTAVA/ UDRUŽIVANJA U JUGOSLAVIJI

Kao u cijeloj Istočnoj Europi, i u Jugoslaviji je vladala nesinkroniziranost na različitim područjima društvenog, političkog i ekonomskog djelovanja. Što se civilnog društva tiče, moguće je u nekom bazičnom smislu tvrditi da je Jugoslavija s vremenom, a posebno nakon decentralizacije koju je donio Ustav iz 1974. godine, u svojem sustavu imala već razvijene korporativističke nastavke svojevrsnog i dijelom odozgo uspostavljenog civilnog društva, u vidu samoupravljanja (čemu su u najvećoj mjeri pripadale brojne mjesne zajednice, a također i brojna društva i samoupravni OOUR-i koji su u Sloveniji s ustanovljenjem Odbora za zaštitu ljudskih prava, igrali važnu ulogu brojnoga članstva lokalnih samoupravnih organizacija). Potencijal tog civilnog društva bio je raznovrstan, što su pokazali i raznovrsni rezultati lokalnih i republičkih pokreta. Republička teritorijalna raspodijeljenost takvih struktura najviše je omogućavala nastanak kasnijih nacionalnih civilnodruštvenih pokreta, tako da su - u konačnoj instanci nacionalni entiteti na različite načine zaigrali ulogu nacionalnih civilnih društava.

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih skoro u čitavoj državi postojali takvi ili drugačiji oblici civilnodruštvenih pokreta u smislu otvaranja novih tema u javnosti, a prije svega započinjanja debate o postojećem političkom sistemu, državi, civilnom društvu i novim društvenim pokretima21. Oni su postojali u obliku različitih teorijskih koncepata22 i solidarnosnih akcija između intelektualaca, prije svega u primjerima kršenja slobode tiska i izražavanja, ili kroz sudjelovanje različitih skupina. Ti trendovi i pokreti u kasnim su osamdesetima krenuli različitim putovoma. Njihov raspon predstavljao je čitavu paletu stajališta: od ideje socijalističkog civilnog društva23, preko kritike postojećeg civilnog društva kao totalitarizma odozdo - sukoba između demokratskog i nedemokratskog civilnog duštva24, do zauzimanja za nacionalnu suverenu državu i civilno društvo u tom okviru25. Ipak ostaje dojam da su u Jugoslaviji postojali nekakvi slični intelektualni pokreti i teorijske debate, da su u Ljubljani isto kao i u Zagrebu i Beogradu postojali mediji koji su imali slične funkcije (Polet, Studentski list, Mladina, Student, Radio 101, Radio Študent), da su postojale intelektualne debate o značenju tzv. novih društvenih pokreta kao novih političkih subjekata, da su postojale, recimo, feminističke grupe (koje su krajem sedamdesetih nastale u Zagrebu i Beogradu, kasnije, u osamdesetima, također i u Ljubljani), u Ljubljani i Zagrebu također i mirovne (Gibanje za kulturo miru in nenasilja, Svarun) i ekološke grupe (Ekološka skupina pri UK ZSMS Ljubljana, Zelena akcija u Zagrebu). Da o glazbenim povezivanjima i povezivanjima među inicijativama tzv. alternativnih kultura i njihovim međuutjecajima i ne govorimo.

slovenskipunkeri.jpg

Punkeri na antičernobilskim demonstracijama u Ljubljani

Kolektivna amnezija

Radi se o pojavama koje su danas u velikoj mjeri potisnute u amneziju, jer bi rušile različite nacionalne interpretacije razbijanja i raspada Jugoslavije, oblikovanja novih političkih cjelina i njima pripadajuća herojstva. Zato je problematičan stav, koji se često može čuti, da je, izuzev Slovenije - ostatak Jugoslavije u osamdesetima u pogledu civilnog društva bio tabula rasa26. Kod takvih tvrdnji radi se o specifičnoj amneziji, koja ima različite uzroke. Amnezija u vezi s političkim aktivizmom i izvorom baršunastih revolucija općenito je tipična za cijelu postsocijalističku Evropu - pripada sklopu interpretacija političkih promjena oko godine 1989. kao djela nacionalnih političkih i drugih elita (Jalušič 2001.). Ipak ima svoje specifične podvarijante. U Hrvatskoj je, recimo, služila brisanju svakog povijesnog kontinuiteta i osudi jugonostalgičara od strane Tuđmanova režima (Stubbs, 2000.). U Sloveniji taj zaborav pripada svojevrsnoj samodovoljnosti nacionalnih intelektualaca, koji veliku demokratsku specifičnost u odnosu na ostale dijelove bivše jugoslavenske federacije vide u ulijevanju civilnog društva u tzv. slovensko proljeće - da ne bi reflektirali nacionalizam i ksenofobiju koji su se stvorili kroz takvo oblikovanje civilnog društva27. To također omogućava interpretaciju demokratskih promjena, koja ispušta iz refleksije nenacionalistički i državljanski aspekt civilnog društva, koji je bio povezujući, i koji je pridonosio izgradnji demokratskih mehanizama unutar jedinstvene Jugoslavije, za razliku od modela Pučnikovog nacionalnog civilnog društva. Takav zaborav također omogućava da se u vezi sa civilnim društvom u devedesetima etablira stajalište da je civilno društvo u svim oblicima i posvuda bilo prije svega borba za nacionalnu samostalnost. Ciril Zlobec je u vezi s tim rekao: Bez obzira na to što su tendencije civilnog društva bile različite, svima je bilo zajedničko da za svoj nacionalni prostor žele što veću samostalnost. Po toj interpretaciji u Sloveniji je civilno društvo djelovalo unutar političkog sistema... tako što je pokretalo zajednička programska jedra u školstvu (Zlobec, 2000.). Ta unatrag zatvorena interpretacija također vidi samo nacionalno civilno društvo, koje je samo dijelom bilo rezultat demokratskih borbi na teritoriju bivše Jugoslavije.

paul_stubbs.jpg

Različiti ishodi, uključuujući i ratove, bili su povezani sa karakterom transformacije već postojećih civilnih društava, također i u smislu sposobnosti unutarnje međusobne koegzistencije i međukulturalnosti. Ponekad je to dovodilo i do transformacije i homogenizacije društvenoga u nacionalizam, drugdje je dovodilo do raslojavanja, fragmentacije, pa i do raspada. Raspad kohezivnosti, koji nije mogla nadomjestiti nikakva politička opcija, značio je rat, koji se najjače rasplamsao upravo na mikronivoima, i tako potpuno uništio najelementarniju kohezivnost.

FEMINIZAM KAO SIMPTOM

Feministički pokreti i grupe primjer su postojanja različitih civilnodruštvenih grupa u više centara bivše Jugoslavije u osamdesetima, njihova intenzivnoga sudjelovanja i međusobnih utjecaja. Radilo se o pokretima koji nisu imali osobito velik neposredan utjecaj na političke vlasti, ali su usprkos tome predstavljali važnu inovaciju, u smislu trasformacije političkog prostora, te kao novost unutar socijalističke opozicije i civilnodruštvenih inicijativa. Moguće je čak reći da je feminizam predstavljao svojevrstan simptom civilnog društva, njegove inkluzivnosti, ekskluzivnosti, njegova kontingentnog karaktera i prelaska u nacionalizam.

Novi feministički pokret u Sloveniji i Jugoslaviji ima svoje zametke u sedamdesetima. Proizašao je prije svega iz sljedećih elemenata: s jedne strane iz otpora prema jednopartijskoj vladavini i paternalističko-socijalističkm tretiranju takozvanog ženskog pitanja; s duge strane, iz otpora prema nastajućim etnonacionalizmima u Jugoslaviji, posebno nakon Titove smrti, koji su od početka osamdesetih pa nadalje izrazito instrumentalizirali pitanja koja neposredno zadiru u intimnost žena. K tome, to se događalo pod utjecajem zapadnoga feminizma, koji je izrazito naglašavao seksualne i reproduktivne slobode moderne žene kao osnovu za osobnu i političku emancipaciju. Time je pokret izmicao izvan opsega etničkih strategija, koje su dio civilnog društva, pa tako i ženske pokrete, vukle u naručje etnonacionalizma (različite uravnotežene demografske politike, pa tako i javni događaji kao što su recimo bile demonstracije Srpkinja i Crnogorki na Kosovu 1987). Pokret se ujedno usredotočio na sadržaje koji proizvode bitan pomak, kakav je novi feminizam ostvario na Zapadu: na oblikovanje specifičnog socijalnog i političkog prostora, kojega više nije bilo moguće usporediti s tradicionalnim nacionalnim političkim prostorom. U tom smislu je feminizam već na početku osamdesetih unio svojevrsnu postmodernu notu u političke borbe i aktivnosti u Sloveniji i Jugoslaviji, koja se podudara sa raspravama o rušenju tradicionalnog političkog subjekta: s ostvarivanjem drugačijeg, paralelnog političkog prostora za različite inicijative, pa također i ženske inicijative, za koje nije bilo prostora ni u socijalističkom ni u nacionalnom diskursu, i koje su ozbiljno otvarale postsocijalističko demokratsko pitanje u cijeloj Jugoslaviji.

zlobecciril_20kopija.jpg

Kao što je napisala zagrebačka feministica Lydia Sklevicky, koja je umrla 1991. godine, nova feministička inicijativa je izrasla iz generacije bez vlastite tradicije organiziranog ženskog pokreta (Sklevicky, 1987., 5), ali također i bez drugih političkih tradicija. Kod kritičarki sustava postojala je jaka potreba za druženjem, novom socijalizacijom i politizacijom posttradicionalnih ženskih identiteta, koji su se znatno razlikovali od prijašnje generacije. Nove grupe su zahtijevale aktivniji pristup pitanjima kao što su obiteljsko nasilje nad ženama i djecom, niže plaće za žene (usprkos formalnoj jednakosti, žene su prosječno imale 20 posto niže plaće nego muškarci), politička marginalizacija žena usprkos relativno visokoj formalnoj zastupljenosti u socijalističkoj skupštini (25 posto) i opća pravna jednakost bez obzira na spolne identitete ili usmjerenost.

Najmanje dobrodošao dio pokreta

Na prelasku iz sedamdesete u osamdesete u Jugoslaviji se pojavilo nekoliko grupa koje su problematizirale takve sadržaje, prije svega u urbanim središtima poput Beograda, Zagreba i Ljubljane. U Sloveniji su se feminističke inicijative kao samostalni politički pokreti pojavile usporedno s takozvanim novim društvenim pokretima, koji su, zbog nemogućnosti drugačijega organiziranja, bili aktivni pod kišobranom socijalističke omladinske organizacije. U određenom smislu ih je moguće shvatiti kao dio takozvanog civilnodruštvenog pokreta, koji se razvio i bio artikuliran pod utjecajem zapadnoevropskih mirovnih, ekoloških i feminističkih pokreta, a također i pod utjecajem istočnoevropskih ideja o antipolitici i civilnom društvu kao protudržavnom i antitotalitarnom paralelnom opozicijskom obliku organizacije. Usprkos tome feminističke inicijative bile su odvojene od tog pokreta, dijelom vlastitim izborom, a dijelom zato što su, zajedno sa homoseksualnim inicijativama, također i u krugovima civilnog društva bile najmanje dobrodošao dio novoga (prim. Mastnak, 1992.). Zbog svoje izrazite protunacionalističke orijentacije, prije svega su bile odvojene (i shodno tome neuvažavane) od takozvane nacionalne opozicije iz krugova nacionalnih intelektualaca.

terselic2.jpg

Vesna Teršelič govori ispred Svaruna na prosvjedima zbog Černobila 1986. u Ljubljani

To su samo neki razlozi zašto nove feminističke grupe ne možemo smatrati podfenomenom ili samo elementom slovenskog civilnog društva. Grupe koje su nastale u osamdesetim godinama nisu bile osobito mnogočlane, ali je moguće tvrditi da su obilježavale čitavu generaciju žena... Pokušale su prije svega organizirati poseban prostor, kao odgovarajuću atmosferu za grupno djelovanje, socijalizaciju i solidarnost među ženama. Usprkos tome, zauzimale su se za repolitizaciju ženskoga pitanja, što god je to bilo, i shvaćale pravo na jednakost usprkos razlikama kao jedan od najvažnijih uvjeta demokratskog sistema. Pritom su bile više ili manje uspješne i u određenoj su mjeri ostale više ili manje samodovoljne. Otvarale su neke nove-prešućene teme, kao što su lezbijstvo, nasilje nad ženama u privatnosti itd., i time postavljale zahtjeve za prestrukturiranjem tradicionalnog odnosa između privatnoga i javnoga. Gledano iz današnje perspektive, usprkos tome što nisu imale veliki broj članica, a članstvo ionako nije bilo formalizirano, skrenule su na sebe veliku medijsku pažnju, premda nešto manje u Sloveniji no drugdje. Članci i intervjui o njihovim aktivnostima bili su objavljeni u časopisima iz drugih dijelova Jugoslavije, poput Mladosti, NON-a, Starta, Danasa itd. Pored nekih simpatija i solidarnosti, dočekivalo ih je znatno nerazumijevanje. Doživljavane su bile kao separatistička nastojanja na civilnodruštvenoj sceni.

Priprema za rat

Grupe su organizirale veći broj akcija, poput široke kampanje protiv obavezne vojne obuke za žene 1986. godine, i masovne demonstracije protiv uporabe nuklearne energije godine 1987. na prvu godišnjicu Černobila, na kojima su se također skupljali i potpisi za moratorij na gradnju nuklearnih elektrana. Ujedno su imale stalne veze sa ostatkom Jugoslavije, suorganizirale su četiri feministička jugoslavenska susreta, od kojih su dva - prvo i zadnje - bila održana u Ljubljani (prvo godine 1987., zadnje u proljeće 1991., kada se komunikacija u Jugoslaviji kako među intelektualcima tako i među drugim akterima, uglavnom svodila na pasmater...).

Grupe koje su se bavile takvim sadržajima postojale su i u Zagrebu i Beogradu, povremeno su se pojedine inicijative pojavljivale također u Makedoniji i u Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj je, recimo, iz grupe Žena i društvo (1978.) izrastao veći broj novih, među njima inicijativa Svarun, a godine 1988. je nastao i SOS telefon za žene žrtve nasilja. Takav telefon je iste godine bio ustanovljen i u Beogradu, a godine 1989. i u Ljubljani. Paradoks se sastojao u činjenici da je bavljenje problematikom nasilja na neki način pripremilo te grupe na rat koji je slijedio, tako da su bile sposobne baviti se onim što je proizvodio rasizam i nacionalizam nacionalnih elita, ustoličenih u novim suverenim državama ili u ostacima stare, koje su vodile etnička čišćenja. Raspad Jugoslavije i rat feminističke su i civilnodruštvene grupe doveli na različite putove. Dok se feministička aktivnost u Sloveniji usmjerila na snažnu i uspješnu bitku za očuvanje reproduktivnih prava žena 1991. godine, a kasnije je iz različitih razloga ta aktivnost postala manje prisutna, rat u preostalim dijelovima Jugoslavije proizveo je drugačije rezultate. U Hrvatskoj i u Srbiji razvio se snažan feministički pokret, a nešto slično se dogodilo u Bosni i Hercegovini.

 

21 Od Praxis debate u sedamdesetima, koja je u Srbiji u osamdesetima završila u nacionalizmu (Stubbs 200, 2), do nastanka civilnog društva u osamdesetima, koji su označavale rasprave o postmarksizmu i o novim društvenim pokretima. Broj 3/4 1985. hrvatske Revije za sociologiju bio je u cijelosti posvećen novim društvenim pokretima. U Beogradu u isto su vrijeme izašle knjige Alaina Touraina Sociologija društvenih pokreta (1983) i André Gorza Ekologija i politika (1982).

22 Među autorima Socioloških rasprava (Družboslovnih razprav) iz godine 1987. na temu civilnog društva nalazimo recimo Kostu Čavoškog, Zorana činđića, Nebojšu Popova, Jožu Pučnika, Gregora Tomca, Tonča Kuzmanića, Leva Krefta, Vesnu Pusić, Pavla Gantara itd. - dakle brojne postjugoslovenske političke ili znanstvene radnike iz različitih nekadašnjih republika.

23 Recimo Laszlo Sekelj, Družboslovne razprave 1987, 163–166.

24 Tomaž Mastnak, isto, 96.

25 Jože Pučnik recimo, u spomenutom zborniku kao Slovenac govori o uvođenju civilnog društva u Sloveniji i o suverenoj slovenskoj državi - zbornik, str. 135.

26 O tom stavu, koji se od 1991. godine pa nadalje reproducirao u dokumentima, na susretima i u raspravama u brojnim međunarodnim institucijama govori Paul Stubbs, u jednom od svojih odličnih tekstova o civilnom društvu u Hrvatskoj, na koji ću u nastavku više puta referirati (Stubbs 2000, 2).

27 Da je to tako, dokazuje činjenica da je za kritičke analize toga razdoblja do nedavno trebalo posegnuti za literaturom koja je (čak i ako su u pitanju slovenski autori) objavljena izvan Slovenije: tako, recimo, Independent Slovenia Evana Krafta i Jill Benderly (1994) uključuje analize civilnog društva i nacionalizma, štrajkačkog pokreta i feminističkog pokreta. Isto vrijedi i za brojne druge autore koji se bave pitanjima odnosa u nekadašnjoj Jugoslaviji (Thompson 1992 ili Ramet 1999). Analize civilnog društva koje su bile objavljene u Sloveniji (osim Mastnak, 1992, Kuzmanić, 1999), ne uključuju kritičke analize, ili je o njima prije moguće govoriti kao o apologijama. Takva je također i velika većina tekstova u zborniku Civilna družba v Sloveniji in Evropi (Bohinc, Černetič 1999, prim. kritiku kod Dragoš 1999).

 


Ključne riječi: civilno društvo, Jugoslavija
<
Vezane vijesti