Foto: Srb 2016. (Mladen Volarić, Hina)<br>Foto: Srb 2016. (Mladen Volarić, Hina)
Rasprave o prošlosti su samo proxy za rasprave o sadašnjosti. Kada se raspravlja o Drugom svjetskom ratu, stvar uopće nije u tome da netko iz ljubavi prema historiografiji i povijesnim izvorima raspravlja o tome kako je točno izgledala koja bitka, kakva je bila atmosfera u Zagrebu 1943. ili tko je pobio koliko ljudi. Raspravljajući tobože o povijesti, mi zapravo raspravljamo o sadašnjosti (pa onda i budućnosti), samo prividno izmještajući trenutne probleme u povijest.

Riječ ideologija je, paradoksalno, jedan od najslabije shvaćenih ideologema u općoj javnosti. Pa se tako redovito ideologija rastavlja od ekonomije - ideologija su npr. partizani i ustaše ili pitanje pobačaja, dok je ekonomija navodno nešto posve drugo. Naravno, ekonomska su pitanja par excellence ideološka pitanja - u njima nema niti može biti išta neideološko. Hoće li se npr. povećati porezi siromašnima ili bogatima, hoće li se subvencije davati za socijalu i javne bolnice ili krupnom kapitalu, hoće li se smanjivati prava krupnog kapitala ili radništva - to su sve Riječ je o esencijalnoj raspravi o tome kakvo društvo hoćemo - društvo koje će biti koliko-toliko egalitarno i socijalno pravedno ili društvo koje će biti autoritarno i izrazito nejednakoitekako ideološka pitanja, koliko se god neki pravili da nisu. Inzistiranje na tome da ekonomska pitanja nisu ideološka nije slučajno - to se radi upravo zato da bi se naglasilo da u ekonomiji "nema alternative". Postoje samo (prokapitalističke) "reforme", fleksibilizacija (smanjenje radničkih prava), deregulacija (olakšavanje poslovanja kapitalu, često na štetu rada i okoliša), privatizacija (prebacivanje javnog u privatno vlasništvo), mjere štednje… Takva je ekonomska politika, u korist kapitala, jedina moguća, a sve ostalo je nezamislivo (ili bar anakrono) - i baš zato je tobože neideološko. Izmicanje ekonomije iz sfere ideologije se izvršava upravo zato da bi se iz te sfere isključila bilo kakva rasprava i da je jedino što ostaje čisto tehnokratsko-realpolitičko razmatranje kako navedene "prijeko potrebne reforme" provesti - kojom brzinom i na koji način.

Slično tome, političke opcije koje glume da su "neideološke", zapravo samo kriju svoju privrženost već spomenutoj dominantnoj ideologiji. Ono što je sigurno jest da, kad god se kaže da negdje nema ideologije, možemo biti sigurni da je upravo tada sve prepuno ideologije. Da parafraziramo jednu fundamentalističku uzrečicu, najveći je uspjeh ideologije to što nas je uspjela uvjeriti da je nema. NajusPrizna li se da je sve bilo uzaludno, da su toliki poginuli za ovo što danas imamo, tj. nemamo - time se sve ruši. Stoga ni pitanje "di si bio '91?" nije tek besmisleno putovanje u prošlostpjelija je ona ideologija koja počinje funkcionirati kao "zdravorazumski" pogled na svijet i postaje potpuno nevidljiva. A od ideologije zapravo bijega nema - svak ima nekakav stav o nečemu (od ekonomije preko seksualne orijentacije pa do svega ostaloga). Čak i ako nemamo stava, i to je opet stav - stav nesukobljavanja sa status-om quo, koji samim time legitimiziramo. Kako je rekao Howard Zinn - nema neutralnosti na vlaku koji vozi.

Najprošireniji vid rasprave o onome što se popularno zove ideologijom su rasprave o povijesti - ponajprije o Drugom svjetskom ratu, a onda i SFRJ te postjugoslavenskim ratovima. Takve se rasprave često - i s desnice i s "ljevice" - skoro pa ritualno, osuđuju kao "nebitne", "kočničarske", rasprave koje nas "nepotrebno dijele" itd. No, kao što je ekonomija neizostavan pa i najvažniji dio ideologije, tako ni rasprave o povijesti nisu tek slučajno laprdanje ljudî koji nemaju pametnijeg posla. Naime, rasprave o prošlosti su samo proxy za rasprave o sadašnjosti. Kada se raspravlja o Drugom svjetskom ratu, stvar uopće nije u tome da netko iz ljubavi prema historiografiji i povijesnim izvorima raspravlja o tome kako je točno izgledala koja bitka, kakva je bila atmosfera u Zagrebu 1943. ili tko je pobio koliko ljudî. Raspravljajući tobože o povijesti, mi zaJugoslavenski je socijalistički projekt, i Drugi svjetski rat koji je do njega doveo, nezaobilazna ideološka točka u percepciji ne samo prošlosti nego i sadašnjosti - bez odnosa prema njemu očito nema ni rasprave o tome kakvo društvo želimo u budućnostipravo raspravljamo o sadašnjosti (pa onda i budućnosti), samo prividno izmještajući trenutne probleme u povijest.

Jedna je od standardnih ideoloških strategija desnice ocrnjivanje Jugoslavije i njezinog realsocijalističkog sistema. No razlog tome nije samo u tome što je desnica, kod nas i drugdje, povijesno bila suprotstavljenja različitim socijalističkim projektima. Razlog je tu sve samo ne čisto povijesni. Cilj ocrnjivanja Jugoslavije i njezinog političko-ekonomskog sistema ima itekako konkretne posljedice po sadašnjost, bili toga pojedini nosioci antijugoslavenske ideologije svjesni ili ne. Pitanje jugoslavenskog/socijalističkog sistema (a onda i NOB-a koji je do njega doveo) nije samo pitanje toga što mislimo o prošlosti, nego i pitanje toga kakvo društvo želimo u budućnosti. Osim što se u liku "komunistâ" i "Jugoslavenâ" (koji su realno uglavnom to samo pod navodnicima) traži onaj Drugi, koji konzervativcima uvijek treba u obrani statusa quo, napadom na SFRJ i njezino nasljeđe napada se na sve pozitivne tekovine toga sistema. Neke su od tih tekovina (poput javnog zdravstva, javnog školstva ili radničkih prava) opstale, premda u poprilično smanjenom obujmu, no oko njih se još uvijek vodi velika ideološka bitka - i napad na povijesni realsocijalizam je jedan od važnih načina za borbu desnice protiv spomenutih tekovina (koliko god mnogi ideološki neosviješteni desničari ne bili svjesni toga da njihov antikomunizam itekako ima veze s npr. javnim zdravstvom, protiv kojega zapravo nisu).

U slučaju socijalističkih tekovina koje su potpuno eliminirane (kao što su samoupravljanje/ekonomska demokracija, društveno vlasništvo nad ekonomijom ili društvena stanogradnja), cilj je sličan - napadom na jugoslavenski realsocijalizam osigurava se da se prošlost u potpunosti ocrni U slučaju socijalističkih tekovina koje su potpuno eliminirane (kao što su samoupravljanje/ekonomska demokracija, društveno vlasništvo nad ekonomijom ili društvena stanogradnja), cilj je - napadom na jugoslavenski realsocijalizam osigurava se da se prošlost u potpunosti ocrni kako nikome ne bi palo na pamet da opet tako nešto počne zagovaratikako nikome ne bi palo na pamet da opet tako nešto počne zagovarati. Napad na prošlost je tu neka vrsta preventivne obrane od moguće budućnosti (i nekog potencijalnog budućeg i drugačijeg socijalizma, koliko god on u ovome trenutku izgledao potpuno utopijski) - a toga je nužno sve više što se sve više pokazuje da se kapitalizam u kojem živimo potpuno propao projekt (tipična ilustracija kojega je podatak da su, prema analizi Josipa Tice s EFZG-a, realne plaće po kupovnoj moći u 2015. bile za 27% niže od onih 1978. - i to ne uzimajući u obzir tadašnju puno manju nejednakost i ravnomjernije plaće, društvene stanove, radnička odmarališta, puno "javnije" zdravstvo i školstvo itd.). Stoga je posve besmisleno čuđenje onih kojima nije jasno kako to da, iako je od rušenja Jugoslavije proteklo već četvrt stoljeća, mi i dalje i sve više raspravljamo ne samo o Jugoslaviji nego i o Drugom svjetskom ratu. Upravo nam situacija u sadašnjosti - ogromna nejednakost, nezaposlenost, beznađe, iseljavanje i siromaštvo - garantira da će se sve više raspravljati o prošlosti. Jer je upravo rasprava o prošlosti - bilo da je riječ o jugonostalgiji slijeva ili antikomunizmu zdesna - zapravo način rasprave o sadašnjosti, a onda i budućnosti. Jugoslavenski je socijalistički projekt, i Drugi svjetski rat koji je do njega doveo, nezaobilazna ideološka točka u percepciji ne samo prošlosti nego i sadašnjosti - bez odnosa prema njemu očito nema ni rasprave o tome kakvo društvo želimo u budućnosti.

Slično je i s ratom u Hrvatskoj 1991-5. Ono što je NOB bio za prošli socijalistički sistem, to je "Domovinski rat" u simboličkom smislu za ovaj kapitalistički. Izuzme li se dio srednjeg sloja, dio nižih klijentelističkih struktura te naravno novostvorene kapitalističke i političke elite - očito je da san o "Hrvatskoj kao novoj Švicarskoj" nije ostvaren, a da perspektiva za tako nešto u budućnosti, unatoč samozavaravanju, nije preblistava. To je mnogima, pogotovo onima koji su za rata duboko internalizirali nacionalističku ideologiju, još uvijek jako teško probaviti - tim više ako su u ratu izravno sudjelovali ili su njime bili izravno pogođeni. Stoga i nije teško razumjeti odakle sakralizacija rata 1991-5. i to da se mnogi još uvijek drže one "ako treba, i travu ćemo pasti". Prizna li se da je Neke su od tekovina SFRJ (poput javnog zdravstva, javnog školstva ili radničkih prava) opstale, premda u poprilično smanjenom obujmu, no oko njih se još uvijek vodi velika ideološka bitka - i napad na povijesni realsocijalizam je jedan od važnih načina za borbu desnice protiv spomenutih tekovinasve bilo uzaludno, da su toliki poginuli za ovo što danas imamo, tj. nemamo - time se sve ruši. Stoga ni pitanje "di si bio '91?" nije tek besmisleno putovanje u prošlost, nego očajničko držanje za mitski oslonac u prošlosti, koji služi za legitimitizaciju sadašnjosti - ako smo za Hrvatsku ginuli u rovovima, onda treba braniti i ovo što sada imamo, makar to bilo samo ime, zastava i nogometna reprezentacija.

Bjesomučni antikomunizam i sanktificirano "domoljublje", koji se počesto ogledaju upravo u raspravama o povijesti, naravno, nisu nešto što nastaje čisto spontano. Te se ideologije itekako aktivno grade odozgo - tko ne zna kako, neka pogleda par satî trenutnog programa HRT-a ili prolista bilo koji školski udžbenik. U osnovi, sve se te rasprave o povijesti, bilo da se raspravlja o 1941. ili 1991. zapravo svode na raspravu o ključnim pitanjima sadašnjosti. Bez ikakve idealizacije bilo kojeg povijesnog razdoblja, riječ je o esencijalnoj raspravi o tome kakvo društvo hoćemo - društvo koje će biti koliko-toliko egalitarno i socijalno pravedno ili društvo koje će biti autoritarno i izrazito nejednako (ali uz utješni nacionalističko-religijski premaz). S tim da to što se te rasprave često vode kroz vizuru prošlosti ne znači da se tu nužno zagovara ponavljanje gotovih recepata iz povijesti - bilo slijeva bilo zdesna - primjeri iz prošlosti su ponajprije simbolički i metaforički.

Ne postoje rasprave o prošlosti. Sve su rasprave o prošlosti zapravo rasprave o sadašnjosti, i još više - rasprave o budućnosti.

<
Vezane vijesti