Fotografije: Splitsko ljeto<br>Fotografije: Splitsko ljeto
Vrlo dobra baletna predstava kojoj "na putu" do odlične stoji jedino izbor glazbe. Što predstava više odmiče, to se dojam monotonije više pojačava, a da pritom ni koreografska inventivnost ni izvedbeni žar tome ne daju nikakvog povoda.

Najnovija plesna predstava Igora Kirova Na putu premijerno je izvedena 4. kolovoza na splitskom Sustipanu, kao jedina - time dragocjenija i iščekivanija - baletna premijera ovogodišnjega Splitskog ljeta. Autor ju je zamislio kao priču o nesanici, tankoj liniji između sna i jave, koju kao univerzalno ljudsko iskustvo obilježava potraga za vlastitim snom: "Krenuli smo... A gdje? A zašto? ... Idemo tamo kamo nas put nosi, gdje nas tišina nepoznatog zove... da osjetimo drugi miris, da dodirnemo neko drugo tijelo, da otkrijemo neki drugi zvuk... i da opet putujemo. Uzimamo sa sobom svoj dom i toplinu. Sanjamo da bi jednog dana opet mogli SPAVATI... i maštati... Ali nemir u nama sve je VEĆI i JAČI. Proganja nas i ni trenutka nam ne dopušta da sklopimo oči i stignemo tamo kamo bismo htjeli... tamo gdje je miris drugačiji, gdje postoji SAN!"

naputu_5_hnk_split.jpg

Kirov je ovu priču o potrazi za vlastitim mirom, kako bi se iz nesanice izašlo, oblikovao vrlo nemirno, kroz 32 plesne slike. Izvedbeno ih nosi 17 plesača (Ekaterina Kuznjecova, Matea Milas, Gabriela Mede, Eva Karpilovska, Hazuki Tanase, Tina Hatlak, Lejla Bajramović, Ajla Kadrić, Artjom Žusov, Ivan Boiko, Aleksandar Korjakovski, Remus Dimache, Romulus Dimache, Uroš Škaper, Aštabek Yusupuhanov, Yevhen Baranovski i Francesco Bruni), čije su potrage za svojim snom ispričane na neoklasičnom baletnom jeziku, vrlo zahtjevnom i napornom, ne samo tjelesno, već i mentalno. No plesači su se ovom izazovu pokazali apsolutno doraslima, svladavši ga maksimalno energično, sinkronizirano i do kraja koncentrirano. Također, više ili manje ekspresivno, s obzirom da je na nekim nositeljima solističkih rola bilo vidljivo kako njihov plesački habitus sa zadanim naprosto nije bio u stanju do kraja srasti.

Spomenuto je možda bilo najuočljivije kod Hazuki Tanase i Eve Karpilovske, koje su tehnički svoje zadatke otplesale korektno, ali bez neke izražajne osobitosti koja bi ih u očima promatrača za te uloge učinila nezamjenjivima. Za razliku od njih, Ekaterini Kuznjecovoj uspjelo je baš to: ostaviti dojam da onako suvereno njezinu dionicu ne bi mogao otplesati nitko drugi. Klasična tehnika na stupnju je koji joj omogućuje da o zahtjevnijim elementima ne treba sa zebnjom razmišljati - hoće li joj uspjeti ili ju u ključnom trenutku iznevjeriti - zbog čega se može u potpunosti predati karakterno-izražajnim aspektima uloge. Njih je pak donijela vrlo sugestivno, prigušeno emocionalno i izuzetno muzikalno (što je doduše kvaliteta koja bi se kod plesača trebala podrazumijevati, no u stvarnosti je - barem hrvatskoj - više iznimka nego pravilo).

naputu_7_hnk_split.jpg

Između dojmljivih slika polaganog tempa na otvaranju i zatvaranju predstave, preostale su uglavnom vrlo dinamičnog i neumornog ritma, a koji opet u gledatelja ne uzrokuje osjećaj pukog bombardiranja slikama, jer je Kirov majstorski dozirao solističke, grupne i ansambl dionice, čineći ih istovremeno u svojoj vlastitosti domišljenima i zaokruženima, a međusobno smisleno povezanima. Pritom je zadržao svoj karakterističan koreografski potpis, ali mu i dodao dovoljno novoga, zahvaljujući čemu je postigao upravo ono najteže kada je posrijedi kontinuitet autorske prisutnosti: iznenađenje, divljenje, pa i oduševljenje.

Njegova darovitost, autentičnost i refleksija omogućuju mu da ne posrne tamo gdje mnogi njegovi kolege u pravilu to čine; prije svega, u nejasnoj korelaciji vlastitih intencija iskazanih u programskoj knjižici s modusom koji ih oživotvoruje na pozornici. Povrh toga, ono što bi se u većini suvremenih predstava činilo kao tek bezbroj puta viđeno, u Kirovljevoj dobiva začuđujući, originalan i raritetan štih: od stolica kao jedinih scenskih rekvizita, preko crno-bijelih kostima kao nositelja idejnog sadržaja (izvrstan rad Aleksandra Noshpala), pa do upotrebe klasične glazbe u suvremenom plesnom komadu (Bachove Goldberg varijacije).

Međutim, upravo glazba se, pomalo iznenađujuće, pokazala onim segmentom predstave koji joj nije dopustio zaživjeti u svojem punom potencijalu. Izbor je dakako legitiman, na prvi pogled i odgovarajući, a usto i simboličan. Bach kao odabir u potpunosti odgovara bezvremenosti teme, a tehnička zahtjevnost, proporcionalnost i simetričnost njegove glazbe također se odlično podudaraju sa Kirovljevima geometrijskim, promišljeno strukturiranim i kompleksnima koreografskim postavkama. Naziv djela pak, prema legendi, potječe od Johanna Gottliega Goldberga, koji ga je kao mladi štićenik svirao grofu Hermanu Carlu Reichsgrafu von Keyserlingku, u noćima dok bi ovaj bio željan glazbe "blagog i veselog karaktera", jer je patio od nesanice, čime se logično nametnula kao prvi izbor za plesnu priču koja u svojem fokusu ima identično stanje.

na_putu_1_hnk_split.jpg

Međutim, iako im se tema konstantno kontrapuntski preobražava, Goldberg varijacije ipak su donekle preblage, odnosno nedostatno konstrukcijski snažne za ono što ih paralelno - uglavnom silovito - dočarava na sceni. Mada su originalno skladane za čembalo, Kirov se odlučio za transkripciju koja uključuje klavir, harfu i orkestar, no ni takva, osjetno jača ilustrativnost, nije bila dovoljna da bi mogla parirati zbivanjima na pozornici, za koje se Bachov ritam i tempo pokazao suviše meditativan ili, grublje rečeno, zamoran. Što predstava više odmiče, to se dojam monotonije više pojačava, a da pritom ni koreografska inventivnost ni izvedbeni žar tome ne daju nikakvog povoda. Da se autor umjesto za isključivo Goldberg varijacije, opredijelio za kombinaciju istih i nekih drugih Bachovih djela, prizori bi bili dinamičniji, a kontrast između njih izraženiji, te bi se ovakav dojam vjerojatno izbjegao.

Uz pokoje druge zamjerke plesačima (od viška kilograma kod jednih do nekamufliranih tetovaža ili tragova kupaćih kostima kod drugih), sveukupni dojam nakon odgledanoga možda nije na tragu transcedentnoga, ali zato na rubu pitoreskno imanentnoga, gdje insomnija ne predstavlja težinu problema već avanturu rješenja, svakako jest.

Ključne riječi: balet
<
Vezane vijesti