Doista, ima li se uopće zagrebačkim Muzejom suvremene umjetnosti, ili ljušturom koja je od njega preostala, još uvijek smisla baviti samo kako bi oni koji to već nisu, napokon shvatili koliko je, za sve, pa i za same "aktere", sasvim besmislen sav taj igrokaz javnosti, obrazovanja, kulture i sporta koji se u ovom gradu već i predugo izvodi?

Nakon što je pune četiri godine od preseljenja u novozagrebačku zgradu nasuprot šoping centru, unatoč svom (su)vremenskom atributu, životario gotovo kao i pretpotopni Muzej Mimara ili potpuno autistična Moderna galerija, ima li smisla baviti se aktualnim (kvazi)natječajem za izbor ravnatelja MSU-a, kopati po svježoj (financijskoj) prošlosti i pokušavati naslutiti (programsku) budućnost te nekada davno, ne samo u Zagrebu, Hrvatskoj i Jugoslaviji, nego i šire ugledne i poznate, tada doduše galerijske, institucije?

Koliko bi imalo smisla nazivati prijavljene na natječaj (jer, imena su, naravno, "procurila" u javnost), te ih pitati za njihove programe, kada su dvije od tri kandidatkinje dosadašnje najvažnije osobe tog kvazimuzeja, a treća se nikada nije aktivno bavila hrvatskom suvremenom umjetnošću?

Imaju li možda nastojanja da javnost sazna što se u MSU-u (ne) događa smisla zbog tih prohujalih "boljih vremena"; ili pak zbog povremenih dobrih do izvrsnih retrospektiva već dobrano afirmiranih autora, koje bi se mogle održavati i u nekom puno manjem i za porezne obveznike jeftinijem, a nerijetko loše iskorištenom (gradskom) galerijskom prostoru?

Ili se tu ima smisla nešto istraživati zbog stotina milijuna poreznih kuna uloženih u ovoj siromaškoj zemlji u preskupu, lošu i loše izvedenu zgradu u stilu "prijelaza iz 20. u 19. stoljeće"; ili zbog stalno novih i novih milijuna koje se svake godine ulažu u muzej s toliko bezličnim i nesuvremenim stalnim postavom da čak ni najvećim ljubiteljima umjetnosti na koju se muzej poziva ne padne na pamet svojim (inozemnim) prijateljima i poznanicima preporučiti ga kao mjesto upoznavanja s iznimno bogatom domaćom scenom?  

Možda o MSU-u ima smisla pisati zbog nevjerojatne činjenice da o njegovu (budućem) ravnatelju zapravo odlučuje jedan jedini čovjek, utjelovljenje svega suprotnog suvremenosti i umjetnosti ("gradonačelnik" čije ime više ne treba ni spominjati, ali ne zato što bi bilo jako važno, moćno, ili nedajbože "sveto", nego zato što se radi o liku bez osobnosti, koji je Zagreb davno isporučio slijepim silama laži i korupcije)?

lovric_nl.jpg lovric_nl.jpg

Ili, kakvog ima smisla zvati na broj pročelnika tzv. ureda za obrazovanje, kulturu i šport tog "Grada", i vjerovati tajnici kad vam da pročelnikovu mail adresu, s koje onda danima ne dobijate odgovore na jednostavna pitanja, da bi vam netko na gradskom telefonu tko se ne želi predstaviti na koncu rekao kako se taj mail niti ne koristi i kako pitanja trebate poslati glasnogovornici ureda, koja je pak na bolovanju, pa ih zapravo morate slati njezinu zamjeniku?

Ima li smisla uopće nešto pitati ljude toliko neozbiljne da misle kako će se vječno moći izvlačiti, i koji, nakon što i na novu adresu pošaljete isti upit, na pitanje što je s odgovorima važno odgovaraju kako "hodaju okolo po sobama i traže ih, što nije jednostavan posao"?     

Je li besmisleno pitati kandidate za ravnatelje što misle mijenjati, kad je najveća "vrlina" u programu jedne kandidatkinje to što je muzej dovela "na nulu", druge što je ona za sebe uspijevala stjecati "zavidan profesionalni ugled" kao jedna od najutjecajnijih osoba u muzeju dok je on u isto vrijeme ubrzano postajao sve neugledniji, a treću "resi" reputacija kontroverzne po ovdašnjem omiljenom "suvremenom" pitanju četnika i ustaša?

Je li smisleno istrajati u ispitivanju gdje je zapravo objavljen natječaj za ravnatelja MSU-a, kakvi su mu rokovi i slične (ne)važne trice i kučine kad vam naprasno, pred sam kraj radnog vremena odjednom s bolovanja uskrsla "glasnogovornica" ureda pošalje nemušti mail kako biste ubuduće pitanja za pročelnika trebali slati na javnost@zagreb.hr, bez da vam išta odgovori o MSU-u, ravnatelju i sličnome?

Možda nekog smisla ima ideja koja vam padne na pamet nakon što se ta glasnogovornica cijeli naredni dan ne javlja na uredno u mailu napisani broj mobitela - da naprosto zakucate na vrata ureda i provjerite da li svi ti ljudi još uvijek uopće postoje, ili su samo izmišljaj neke već i samoj sebi nerazumljive i nesmislene matrice?

Ili, koliko bi imalo smisla nazivati prijavljene na natječaj (jer, imena su, naravno, "procurila" u javnost), te ih pitati za njihove programe, kada su dvije od tri kandidatkinje dosadašnje najvažnije osobe tog kvazimuzeja, a treća se nikada nije aktivno bavila hrvatskom suvremenom umjetnošću?

Doista, je li besmisleno pitati ih što misle mijenjati, kako i koliko hitno će to učiniti, kad je najveća "vrlina" u programu jedne kandidatkinje za ravnateljicu to što je muzej dovela "na nulu", druge što je ona za sebe uspijevala stjecati "zavidan profesionalni ugled" kao jedna od najutjecajnijih osoba u muzeju dok je on u isto vrijeme ubrzano postajao sve neugledniji, a treću "resi" reputacija kontroverzne po ovdašnjem omiljenom "suvremenom" pitanju četnika i ustaša?

Tko zna bi li imalo smisla nazivati nekoga od članova nekog vijeća muzeja, upravnog ili stručnog, koji kao nešto tu odlučuju, i koji se, već po tradiciji, k'o neka ljubovca u nekom vodvilju, u zadnji tren predomisle i glasaju za ili protiv ovoga ili onoga "kandidata"?

bandic_zg.hr.jpg bandic_zg.hr.jpg

A možda se Muzejom suvremene umjetnosti ima smisla zanimati baš zbog "uzbudljivih" i "iznenadnih" "preokreta" kakav nam se upravo događa dok ovo pišemo - kad nam na mail stiže obavijest spomenutog zamjenika koji nas obavještava kako će nas glasnogovornica nekada ubuduće o nečemu obavijestiti...?

Doista, ima li se uopće zagrebačkim Muzejom suvremene umjetnosti, ili ljušturom koja je od njega preostala, još uvijek smisla baviti samo kako bi oni koji to već nisu, napokon shvatili koliko je, za sve, pa i za same "aktere", sasvim besmislen sav taj igrokaz javnosti, obrazovanja, kulture i sporta koji se u ovom gradu već i predugo izvodi?

Car, naime, već toliko dugo hoda gol (dok većina šuti a "djecu" pokušavaju skloniti), da (bi) se lako mogao i smrznuti.

<
Vezane vijesti