Foto: Dinko BažulićFoto: Dinko BažulićAleksandar Hut Kono, autor zbirke pjesama "Nabrajanja": Usudio bih se reći da živimo u zlatno doba poezije, književnosti i zlatno doba čovjeka uopće samo to nipošto ne želimo priznati jer bismo se već idući tren osjećali nedostojnima ove neshvatljive epohe.

Aleksandar Hut Kono nedavno je izdao prvu zbirku pjesama naslovljenu "Nabrajanja", ali ima već velik broj poklonika, čak i fanova. U jedinim dnevnim novinama nedavno je svrstan među mlade autore koji su napisali knjige "čiji je značaj ispred vremena".

Što to vašu poeziju čini tako komunikativnom i čitljivom u vrijeme kad se neprestano ponavlja da poeziju ne čita više nitko?

Čak se i krajnje hermetično djelo mora na nekoj razini obratiti čitatelju. Ako to nije slučaj, riječ je o elokventnoj masturbaciji, a ne o književnosti

Prilično me iznenadilo to što su u nekim medijima moju zbirku nazvali komunikativnom. Moram priznati da o svom pisanju ne razmišljam kao takvom, najviše iz razloga što ako tekst ne komunicira - onda to i nije književnost. Čak se i krajnje hermetično djelo mora na nekoj razini obratiti čitatelju. Ako to nije slučaj, riječ je o elokventnoj masturbaciji, a ne o književnosti. Ono za čim težim dok pišem nije jasnoća na prvu loptu, već izbjegavanje semantičkih provalija ili onih još opasnijih mjesta koja djeluju smisleno, ali iza njih se ne krije ama baš nikakva misao pa čak ni slika.

Što se tiče tvrdnji da poeziju ne čita više nitko, to je već velika besmislica. Primjera suvremenih pjesničkih bestselera je jednostavno previše: zadnja zbirka Wislawe Szymborske Dosta samo je u Poljskoj prodana u šesteroznamenkastoj nakladi. Tu je zatim i Šveđanin Kjell Espmark čija je Mliječna staza, prevedena i u Hrvatskoj, doslovno planula iz knjižara, a nemojmo zaboravljati ni japansku pjesnikinju Tawaru Machi čija je prva zbirka Godišnjica salate, samo na japanskom, tiskana u 2,6 milijuna primjeraka. Ovdje namjerno govorim o utrživosti poezije, premda prodaja ne garantira i čitanost, no to činim zato što kad ljudi kažu da se poezija ne čita onda prije svega hoće reći da je ekonomski bezvrijedna. Problem s tom tvrdnjom je što je ona, globalno gledano, netočna. Sve u svemu, usudio bih se reći da živimo u zlatno doba poezije, književnosti i zlatno doba čovjeka uopće samo to nipošto ne želimo priznati jer bismo se već idući tren osjećali nedostojnima ove neshvatljive epohe. Osim toga, kad bismo priznali da je svijet, barem iz perspektive homo sapiensa, bolji nego ikada, odmah bismo sami snosili odgovornost za vlastitu sreću - a to je već zastrašujuće.

Vaša zbirka dobro funkcionira kao cjelina, no pjesme su prilično raznovrsne, i tematski i formom. Na koji su način bile birane i koje pjesme biste posebno izdvojili?

Dovoljno je pet do deset oduševljenih reakcija na istu pjesmu pa da ova posve potone u mojim očima. S druge strane, tvrdoglavo sam sklon pjesmama koje ne voli nitko i za koje mi se čini da su samo moje

Doista ne znam koju bih izdvojio. Jedino što osjećam je potreba da ne razmišljam o onom već napisanom, a što više pohvala dobijem na račun zbirke, to moja distanca prema ondje objavljenim radovima sve više raste. Nemam pojma zašto je tako i čak bih se usudio reći da me razlozi ne zanimaju. Općenito govoreći, dovoljno je pet do deset oduševljenih reakcija na istu pjesmu pa da ova posve potone u mojim očima. S druge strane, tvrdoglavo sam sklon pjesmama koje ne voli nitko i za koje mi se čini da su samo moje. Zbog svega toga, neke od svojih, možda, najboljih pjesama ne mogu smisliti. Tu prije svega mislim na pjesmu Dotrščina koja se bavi jezivim ustaškim stratištem nadomak centra Zagreba. Jedno vrijeme sam silno zazirao i od pjesme Uvod u delfinistiku koja otvara zbirku, ali stvar se poboljšala nakon što je dvoje, troje ljudi osjetilo potrebu da mi kažu kako im pjesma nije baš nešto. To me navelo da je preispitam i ustanovim da ondje nema ama baš ni jedne greške. Sad sam joj opet sklon kao i one dozlaboga obične noći kad je nastala.

Čini mi se da prilično dobro čitate svoje pjesme i da puno pažnje polažete u nastup pred publikom. Smatrate li to važnim i zašto? Kako se pripremate?

Mnogi pjesnici doista očajno čitaju svoje radove, a nesuvislost izvedbe me, u pravilu, još više zaintrigira za njihove stihove jer u lošem čitanju tu i tamo bljesnu prekrasne vizure koje onda opet zamagli izvedba. Znajući da veći dio književne publike ne dijeli ovu perverznu logiku, prije nekoliko godina sam odlučio poraditi na svojim izvedbenim vještinama uz pomoć dramskih pedagoga odnosno andragoga. Nakon opsežnog treninga i dalje nisam zadovoljan kako čitam, ali barem sam došao do stupnja kad publika čuje svaki izgovoreni stih, što nije bio lak posao.

Općenito govoreći, umorilo me čitanje vlastitih pjesama, zbog toga sam na svojoj promociji u ZKM-u i na nedavnoj Noći knjige u Gradskoj knjižnici u Novom Jelkovcu zamolio talentirane i velikodušne glumice da mi u tome pomognu. Zahvaljujući njihovim izvedbama, vlastite pjesme su me oduševile kao da su nečije tuđe. Gotovo da sam osjetio ljubomoru prema samom sebi. Bilo je krajnje nadrealno. Nakon tog iskustva duboko sam uvjeren da izvođač ponovo piše tekst jer ono što je iz tih pjesama proizašlo u glumačkoj interpretaciji, nadmašilo je ograničenja kalupa koji je pred glumcima bio na papiru.

aleksandar_hut_kono_foto-dinko-bazulic.jpg aleksandar_hut_kono_foto-dinko-bazulic.jpg

U vašoj se poeziji, unatoč apostrofiranjima koja odaju društvenu angažiranost, ako ne i političnost, nakon čitanja, ta ista društvena angažiranost zapravo uopće ne detektira. Unatoč tome, vi ste itekako društveno angažirani. Kako tumačite taj raskorak između apolitičnog pjesnika i politički artikuliranog građanina?

Izgleda da pjesnik i građanin nisu ista osoba. Građaninu je stalo do toga da bude viđen i da utječe, da zapiša teritorij, a pjesnik zapišava sasvim druge sfere i to čini na jedini mogući način, odnosno pronalazeći književna rješenja koja ponekad i funkcioniraju. Te dvije osobe si zapravo idu na živce, s tim da je građanin onaj koji se nervira više. Općenito mi se čini da je teško pisati dobre stihove do dna prožete angažiranošću, to nije uspio čak ni Neruda kojeg pamtimo baš po neangažiranim pjesmama. Većinu onih u kojima rječito grdi klerofašista Franca, kao i one u kojima veliča napore republikanske armije, bez grižnje savjesti preskačemo. Proza je, usudio bih se reći, podesnija za angažiranost. A kako bih obranio tu tvrdnju pozvat ću Wislawu Szymborsku upomoć. U nekoj pjesmi ona kaže:

U prozi može biti svega, čak i poezije,
Ali u poeziji ima mjesta jedino za poeziju.

Angažmanom i svakodnevicom ste vezani za Zagreb, no u pjesmama ga se ne dotičete - kako argumentirate tu kontradiktornost?

Odluka da Zagreb izbacim iz stihova je motivirana eufonijsko-asocijativnim razlozima prije nego samim sadržajem

Ponekad čujem ljude kako govore da je Zagreb ustvari idealan, samo kad bi bilo malo više novca. Zatim, ima i onih koji tvrde da Zagrebu fali samo još nekoliko stotina tisuća stanovnika kako bi postao pravi grad. Isto tako, znam za ljude koji smatraju da Zagrebu treba bolji noćni život, više koncerata klasične muzike ili čak podzemna željeznica. Svi su ti ljudi na svoj način u pravu, no mene više muči nesretno ime ovog grada. Jer čim nešto počinje sa Z, čovjek htio ne htio odmah pomišlja na pripizdinu: Zanzibar, Zambiju, Zakuomu, Zimbabve, Zagreb. Čak i Zurich na papiru izgleda usko i provincijalno zbog tog nesretnog Z. Ovdje ipak nije kraj priče jer nakon zagrebačkog Z dolazi još gori "greb" koji, očito je, podsjeća na grebanje, grebatorstvo, grebene i dijeli se na gr (grozota, groznica, grižnja savjesti) i eb (jebanje, ebola, ebanovina). A sve te krive asocijacije kao i zvučna grubost toponima sprečavaju me u korištenju riječ Zagreb u pjesmama u kojima, ponovimo opet Szymborsku: ima mjesta jedino za poeziju. Dakle, odluka da Zagreb izbacim iz stihova je motivirana eufonijsko-asocijativnim razlozima prije nego samim sadržajem.

A već kad smo kod gradova, ono što me brine još više od imena Zagreba jesu posvojni pridjevi koje tvorimo pomoću imena metropola. Same te riječi, ne znam točno zašto, uvijek snažno podsjećaju na preseravanje. Doista nema gorih riječi od londonski, njujorški ili pariški. Neoprostivo su jalove. "Grofice, pišite mi na moju štokholmsku adresu". Pobjesnio bih da to negdje pročitam!

Slažete li se da je pjesma Rimski car iz vaše zbirke eklatantan primjer raskoraka između politički angažiranog građanina i politički ambivalentnog pjesnika - čak problematično ambivalentnog pjesnika?

Rimski car, odnosno pjesma o izmišljenom papi, je, bez daljnjeg, problematična. Papa je ondje prikazan kao veliki ljubitelj slobode i simpatični ekscentrik, a to je doista odvratno jer pape su direktno zaslužni za genocid u takozvanom Novom svijetu. Zatim, krivi su za baroknu raskoš zlodjela inkvizicije pa i za kolaboraciju s nacistima, a lista se nastavlja u nedogled. Kako god se uzme, Vatikan je bio i ostaje sami epicentar tame. Zbog toga je svaki pokušaj da se njegove krvožedne vođe prikaže na šašav i dopadljiv način, bez daljnjeg, za osudu. Međutim pjesma Rimski car mi je došla u obliku u kojem je došla i silovati stihove samo zato da bi se u njima našlo traga mojim političkim stavovima, činilo se jednostavno glupim.

Svojom tematski šarolikom poezijom dotakli ste se mnogih aktualnih događaja, a pisali ste i po narudžbi. S obzirom da pjesmama ponekad pratite društvena zbivanja, osjećate li ovih dana potrebu pisati o Svjetskom nogometnom prvenstvu?

U čemu je  tajna privlačnosti nogometa? Možda upravo u njegovoj srodnosti s nepobjedivom monotonijom naših života koje ključno oblikuje tek nekoliko trenutaka nad kojima istovremeno imamo i nemamo kontrolu

Nipošto! Nogomet me uopće ne zanima. Samo što se moj pjesnički mozak često ne obazire na interese svog vlasnika pa me ponekad tjera da pišem baš o svačemu. Ne bi me zato začudilo da se odjednom pojavi neka nogometna pjesma ili barem esej.
No već kad govorimo o nogometu, obavezno moram reći da me misterij tog sporta fascinira do krajnjih granica. Radi se, očito je, o dinamičnoj, ali u isti mah monotonoj igri koja se svodi na očekivanje dva, tri, četiri uzbudljiva trenutka. U odbojci i košarci, na primjer, rezultat se mijenja neprestano, neizvjesnost je daleko veća i bilo bi logično očekivati, s obzirom da živimo u navodno površno i ubrzano doba, da sportovi poput dva prije spomenuta više odgovaraju suvremenom gledatelju. U čemu je onda tajna privlačnosti nogometa? Možda upravo u njegovoj srodnosti s nepobjedivom monotonijom naših života koje ključno oblikuje tek nekoliko trenutaka nad kojima istovremeno imamo i nemamo kontrolu. Ili možda u tome što u neprestanim jalovim nastojanjima igrača da zabiju gol čovjek prepoznaje svoj vlastiti život gdje stalno nešto pokušava, ali rezultati dolaze sporadično. S tim da, ako se previše trudi, igrač dolazi u opasnost da si zabije i pokoji životni autogol.

Možda je baš ta troma hirovitost nogometa ono što ga čini neodoljivim i što nama kao promatračima omogućava da u igru lako učitamo izvan sportske, odnosno sudbinske obrasce. Primjer nam je nedavni okršaj silno male, ali samoproglašeno tvrdoglave, nogometne i vjekovne nacije kakva je hrvatska protiv prenapuhane velesile Brazila, a tim srazom onda još i ravna poluslijepi, pristrani, japanski manijak s kojim se nemoguće sporazumjeti - i evo nas u okovima hrvatskog paćeništva par excellence. Narodne mase u takvim trenutcima, bit će, proživljavaju katarzu i pročišćene spremno se vraćaju u svoju neokolonijalnu stvarnost, odnosno u svoju trećesvjetsku potlačenost. Sve u svemu, izgleda da se čovjeku u Hrvatskoj, ali i globalno, lakše poistovjetiti s nogometašima nego s klizačima koji su izgubili olimpijsko zlato zbog nešto manje gracioznog četverostrukog salchowa ili toe loopa. Život većine ljudi, čini se, srodniji je prividno smislenom trčanju po travi, nego neumoljivoj složenosti plesa na ledu.

<
Vezane vijesti