H-Alter
levar_2.jpgDanas ulazimo u dvadesetu godišnjicu "ustrajnih nastojanja" policije i državnog odvjetništva da otkriju tko je u Gospiću 28. kolovoza 2000. godine paklenom napravom ubio Milana Levara, oficira HV-a, beskompromisnog ljudsko-pravnog aktivista i informatora Haaškog suda, čovjeka čiji su osjećaj dužnosti i poimanje ratnog prava bitno odstupali od onih koji su bili i ostali najdublje uvriježeni u Hrvatskoj vojsci, politici i policiji. Levarova sudbina usporediva je s onom Josipa Reihl-Kira. Kir je želio spriječiti zlo, a Levar ga je želio liječiti. Obojica su bili ljudi u hrvatskim uniformama, obojica su se suprotstavili dominantnoj politici, obojica su ubijeni.

Ubojstvo je bilo popraćeno izjavom za javnost tadašnje tužiteljice Haaškog tribunala Carle Del Ponte, koja je netom bila stupila na dužnost. Tužiteljstvo je, navodi se, 1997. i 1998. razgovaralo s Levarom, a predmet razgovora bila su masovna ubojstva srpskih civila u Gospiću i oko njega koja su počinjena od strane pripadnika hrvatskih naoružanih jedinica 1991. i 1992. godine. Norac je postao predmet obožavanja tijekom prve masovne identifikacije hrvratske javnosti s pretpostavljenim počiniteljima ratnog zločina (kakva identifikacija je kasnije kulminirala u proizvedenoj histeriji oko Gotovine), koja se odvijala pod šifrom "Svi smo mi Mirko Norac"

No Levar je još godinu dana prije kontakata s haaškim istražiteljima učinio svoju priču dostupnom najširoj hrvatskoj javnosti, razgovorom objavljenim u Feral Tribuneu. Njezin sukus jest da je 1991. godine nakon prvih oružanih sukoba u Lici i uspješne obrane Gospića od strane lokalnih jedinica, zlo u Liku bilo izvezeno iz Zagreba.

U jesen 1991. godine odande su u ovu hrvatsku pokrajinu upućeni svi čelni ljudi civilne i vojne vlasti, konkretno predsjednik Kriznog štaba Ante Karić, njegov tajnik Tihomir Orešković, Vladin povjerenik Dražen Jurković, vojni zapovjednik Mirko Norac, njegov životni pratilac Miro Laco i još nekoliko ljudi.

U sudskom postupku koji je uslijedio dobro desetljeće potom, utvrđeno je da su Orešković i Norac bili neposredno krivi za ubojstva civila, pretežno Srba koji su tijekom rata ostali živjeti u Gospiću ili su se u njega vratili na poziv hrvatskih vlasti.

Stvari su se odvijale tako da je listopada iste godine, po nalogu novopridošlih lokalnih vlasti, policija sastavila popis uglednijih Srba, navodno kako bi kontrolirala njihovo eventualno neprijateljsko djelovanje. Pripadnici Operativnog štaba, pod neformalnom kontrolom Tihomira Oreškovića, započeli su s njihovim uhićenjima, bez ikakva neposrednog povoda, da bi ih pedesetak bilo odvedeno u obližnji Perušić.Obojica su se suprotstavili dominantnoj politici: Kir zato što je svoju ulogu šefa osječke policije protumačio kao dužnost smirivanja međuetničkih napetosti, uspostave povjerenja i izbjegavanja rata, a Levar jer je suočavanje javnosti sa zločinima počinjenim u njezino ime protumačio svojom vojničkom i građanskom dužnošću. Kir je želio spriječiti zlo, a Levar ga je želio liječiti

Odlučeno je da ih likvidiraju, što je obavljeno u naredna dva dana, u drugoj polovici listopada, na lokalitetima Pazarište i Lipova Glavica. Pored ova dva masovna smaknuća, u Gospiću i okolici zbilo se do kraja 1991. godine više pojedinačnih ubojstava srpskih civila, tako da se ukupan broj ubijenih kreće oko stotinu.

Ovi zločini ne samo da su ostali neprocesuirani kroz čitavo razdoblje Tuđmanove vladavine, već je njihovim glavnim sudionicima, Oreškoviću i Norcu, tih godina slijedila značajna socijalna promocija. Orešković je sredinom devedesetih bio izabran za načelnika općine Perušić, iste one u kojoj je pet godina ranije zapovijedao ubijanjima civila.

Norac je kao zapovjednik prošao kroz sve najvažnije hrvatske ofenzive na tom području, od Medačkog džepa do Oluje, avansiravši do čina generala, a na sportsko-rekreativnom planu do titule vojvode Sinjske alke. Predsjednik Mesić ga je 2000. godine zajedno s grupom visokih oficira otpustio iz vojne službe zbog nedopuštenog političkog djelovanja.

Postao je predmet obožavanja tijekom prve masovne identifikacije hrvratske javnosti s pretpostavljenim počiniteljima ratnog zločina (kakva identifikacija je kasnije kulminirala u proizvedenoj histeriji oko Gotovine), koja se odvijala pod šifrom "Svi smo mi Mirko Norac".

Upravo povratak Oreškovića na mjesto zločina u obličju općinskog načelnika toga mjesta bio je, izgleda, detonator koji je Milana Levara potakao da, prvo javno, a potom pred istražiteljima haaške tužiteljice Louise Arbour, progovori o zločinima s početka rata.U sudskom postupku koji je uslijedio dobro desetljeće potom, utvrđeno je da su Orešković i Norac bili neposredno krivi za ubojstva civila, pretežno Srba koji su tijekom rata ostali živjeti u Gospiću ili su se u njega vratili na poziv hrvatskih vlasti

To je tada smatrano činom prvorazredne veleizdaje, kao što bi bilo smatrano i danas, jer govorio je o onom za što se kontinuirano podrazumijeva najvišim nacionalnim interesom da bude obavijeno kodeksom omerte. Levar je morao znati da mu je sigurnost ugrožena. U Haagu su mu preporučili da se javno ne izlaže, "međutim, on je umjesto toga odlučio razgovarati s medijima i iznositi detalje o svojoj suradnji i razgovorima sa Sudom", stoji u gore citiranoj izjavi Carle Del Ponte.

Svejedno, zatražio je od tužiteljice da hrvatskim vlastima podnese zahtjev za osobnu zaštitu: "Tužiteljica se 1. travnja 1998. obratila hrvatskoj vladi i od nje zatražila zaštitu g. Levara, potencijalnog svjedoka Međunarodnog suda. Hrvatska vlada je 15. travnja potvrdila da će prihvatiti tu odgovornost".

O tome kako je obećana Vladina zaštita izgledala, nakon ubojstva s razumljivom je gorčinom svjedočila Levarova supruga Vesna: "U jednom trenutku netko se sjetio da bi nas bilo dobro zaštititi, pa smo dobili inspektora koji bi to, kao, trebao odraditi. Došao je i rekao da ne mislimo slučajno da će nam sjediti uz juhu za stolom, nego da će on to diskretno. Više ga nikad nismo vidjeli."

Levarova sudbina usporediva je s onom Josipa Reihl-Kiraubijenog u Tenji kraj Osijeka 1. srpnja 1991. godine. Obojica su bili ljudi u hrvatskim uniformama, Levar kao vojnik, Kir kao policajac. Obojica su se suprotstavili dominantnoj politici: Kir zato što je svoju ulogu šefa osječke policije protumačio kao dužnost smirivanja međuetničkih napetosti, uspostave povjerenja i izbjegavanja rata, a Levar jer je suočavanje javnosti sa zločinima počinjenim u njezino ime protumačio svojom vojničkom i građanskom dužnošću. Kir je želio spriječiti zlo, a Levar ga je želio liječiti. To je tada smatrano činom prvorazredne veleizdaje, kao što bi bilo smatrano i danas, jer govorio je o onom za što se kontinuirano podrazumijeva najvišim nacionalnim interesom da bude obavijeno kodeksom omerte. Levar je morao znati da mu je sigurnost ugrožena

Nad obojicom je odmazda izvršena na isti način, ubojstvom iz mraka. Sistem je omogućio Kirovom ubojici, Antunu Gudelju, da mirno napusti mjesto zločina i da nekoliko dana potom otputuje iz Hrvatske. Potom je bio osuđen u odsustvu, da bi godinama nakon zlodjela bio uhapšen u Njemačkoj i izručen natrag Tuđmanovoj vlasti. Farsa se bila nastavila na Vrhovnom sudu, prethodno kadrovski temeljito "osvježenom" prema tadašnjim političkim potrebama, koji ga je 1997. oslobodio kaznene odgovornosti temeljem Zakona o amnestiji.

Konačno je bio osuđen tek 2009. godine, zahvaljujući upornosti Kirove supruge, a možda i potrebe da se, u postupku pristupanja EU-u, demonstrira stanoviti napredak Hrvatske na planu prvosuđa – ali njegovi nalogodavci ostali su do danas obavijeni mrakom.

Rekonstrukcija događaja oko Levarova ubojstva dočarava nam atmosferu u Gospiću devedesetih godina, obilježenu spregom ljudi iz vojske, specijalne policije, obavještajnih službi, političkog polusvijeta i podzemlja. UOvi zločini ne samo da su ostali neprocesuirani kroz čitavo razdoblje Tuđmanove vladavine, već je njihovim glavnim sudionicima, Oreškoviću i Norcu, tih godina slijedila značajna socijalna promocija. Orešković je sredinom devedesetih bio izabran za načelnika općine Perušić, iste one u kojoj je pet godina ranije zapovijedao ubijanjima civila početku se javnom tajnom smatralo da ga je ubio stanoviti Ivica Rožić.

On je ranih devedesetih sudjelovao u Oreškovićevim i Norčevim progonima srpskih civila, a prema vlastitom priznanju policiji, nakon rata nastavio se baviti sličnim poslom postavljajući paklene naprave u dvorišta njihovih kuća. Njegov je "hobi" naišao na stanovito protivljenje službenog Zagreba tek nakon kolovoza 1996. godine, kad je u eksploziji podmetnute bombe u dvorištu kuće u selu Vrapci ubijen 75-godišnji general JNA Milorad Miščević, navodno prijatelj tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u njegovu prethodnom životu.

Lokalna policija je 2001. godine podnijela DORH-u kaznenu prijavu protiv Rožića u kojoj se navodi da je između 1996. i 2000. "minama iznenađenja" ubio šestero srpskih civila, a sedam ih je teško ranio. Premda se radilo o klasičnom terorizmu s ciljem zastrašivanja i etničkog čišćenja gospićkih Srba, policija mu je na teret stavila tek "općeopasnu radnju sa smrtonosnim posljedicama" "Kao da je riječ o slučajnim žrtvama automobilske nesreće u prebrzoj vožnji", komentirala je kvalifikaciju djela novinarka Jasna Babić.

Rekonstrukciju događaja upotpunjuje i nekoliko policijskih dokumenata zaštićenih oznakom tajnosti, koji su početkom 2000.-ih procurili u javnost. Jedan, pod nazivom "Operativno izvješće", iz 1999. godine, sadrži Rožićevo priznanje "da je u zadnje vrijeme intenzivno razmišljao kako bi ubio Milana Levara, pa je spominjao da je razmišljao sačekati ga negdje van grada, zaustaviti mu auto, potom ga odvesti negdje i ubiti".

Drugi dokument vodi se pod nazivom "Službena zabilješka", sačinio ga je policijski Odjel za suzbijanje terorizma, kao zabilješku Rožićeva saslušanja iz rujna 1999. godine.

Foto: Službena zabilješka Foto: Službena zabilješka

"U strahu da ne bi otišao u Haag navodi da je u više navrata planirao kako bi izvršio ubojstvo Milana Levara koji je išao kao svjedok u Haag. Razmišljao je kako bi ga otrovao nekim jakim otrovom tako što bi mu na njivi zatrovao krumpire ili bi ga jednostavno negdje sačekao i ubio a onda tijelo bacio u neku od jama na Velebitu... Međutim, navodi, da za Levarovu likvidaciju još nema 'zeleno svjetlo'."U vezi s Rožićem vrtjelo se ime još jedne latentne političke zvijezde, a to je Miro Laco, aktualni pročelnik ureda zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, član njegove Stranke rada i solidarnosti, dapače tajnik njezina Domovinskog braniteljskog zbora

"Službena zabilješka" sadrži i informacije koje upotpunjuju znanje o kontekstu zbivanja na širem gospićkom devedesetih godina: "(Rožić) spominje kako je prije akcije Medački džep u Gospić došao pokojni ministar Gojko Šušak i rekao im da bi bilo dobro da na tom prostoru ima što manje Srba, što je on shvatio kao da ih treba ili pobiti ili protjerati, pa dodaje, 'što se Sačić pravi lud i on je bio tu i njemu je sve poznato što se radilo ovdje i zbog čega'. Neke stvari je 'odrađivao' Rožić, neke su neki drugi, a neke stvari su 'odrađivali i specijalci i to je svima poznato'".

Spomenuti Sačić je, naravno, Željko Sačić, u vrijeme počinjenja gospićkih zločina zamjenik zapovjednika specijalne policije, ujedno zapovjednik Antiterorističke jedinice Lučko, čiji su pripadnici u proslavljenoj vojno-redarstvanoj akciji 1995. godine počinili ratni zločin u dalmatinskim Gruborima pobivši šestero civila starije životne dobi i spalivši čitavo selo. Pojedini svjedoci kasnije su ga pred Tribunalom optuživali za zataškavanje zločina u Gruborima i falsificiranje izvještaja.

Nakon rata Tuđman ga je unaprijedio u položaj pomoćnika ministra unutrašnjih poslova, ni više ni manje nego za područje kriminalističke policije. Danas je istaknuti član Suverenističke alijanse Ruže Tomašić.

Sačić i Tomašić, Foto: Hrvatski suverenisti Sačić i Tomašić, Foto: Hrvatski suverenisti

U vezi s Rožićem vrtjelo se ime još jedne latentne političke zvijezde, a to je Miro Lacoaktualni pročelnik ureda zagrebačkog gradonačelnika Spomenuti Sačić je, naravno, Željko Sačić, u vrijeme počinjenja gospićkih zločina zamjenik zapovjednika specijalne policije, ujedno zapovjednik Antiterorističke jedinice Lučko, čiji su pripadnici u proslavljenoj vojno-redarstvanoj akciji 1995. godine počinili ratni zločin u dalmatinskim Gruborima Milana Bandića, član njegove Stranke rada i solidarnosti, dapače tajnik njezina Domovinskog braniteljskog zbora. U jesen 1991. s Oreškovićem i ostalima sudjelovao je u organiziranju obrane Gospića. U odbacivanju Norčeve žalbe na presudu za ratne zločine iz 2004. godine Vrhovni sud je utvrdio da Norac "na izvjestan način prebacuje krivnju na niže zapovjednike" pri čemu spominje Ivicu Rožića, Ivicu Čačića, Mira Lacu i desetak drugih. 

Za ovim pukovnikom vojne obavještajne službe (SIS) i potpredsjednikom nekadašnje Demokratske stranke Mate Granića, zatim privremenim članom SDP-a, vuku se repovi različitih ratnih i mirnodopskih poduhvata: od onoga da je u zagrebačkom naselju Središće ratne 1993. oslobodio u vlastitu korist relativno raskošni stan u kojem je dotad živjela obitelj oficira JNA, ušavši u njega u pratnji dvanaestak uniformiranih osoba i sa službenim nalogom za deložaciju u rukama,  pa, recimo, do onoga da je mirnodopske 2008. prijetio novinarki Jutarnjeg lista da će, zbog novinarskog rada, skončati u Savi.

Kako god bilo, Sačićevi kolege iz krim-policije, Lacini iz obavještajnih službi, i ostali, uz sav trud godinama nakon Levarova ubojstva nikako nisu uspijevali ući u trag ubojici i nalogodavcima toga akta političkog terorizma. Farsa je dovedena do vrhunca krajem 2014. kada je, u vrijeme SDP-ove vlasti, policija raspisala nagradu od 100 tisuća kuna za informaciju koja bi joj pomogla u rasvjetljavanju zlodjela.Na premlaćivanja građana srpske etničke pripadnosti AD 2019. u Uzdolju, Đevrskama, Viškovu, Supetru, Splitu, Kastvu... nad kojima ovih dana sa suzama u očima zdvajaju Plenković, Jandroković, biskup Škvorčević i ostali, treba gledati kao na logični nastavak gore opisanih događaja iz devedesetih godina, u novim historijskim koordinatama

Naime, bitne informacije rekao im je još u rujnu 2000. godine Rožić, što je vidljivo iz tadašnje "Službene zabilješke": "Rekao je da bi trebalo provjeriti komu je Levar nosio dokumentaciju zadnjih dana prije nego što je ubijen, komu je od osoba u Gospiću najviše 'voda došla do grla' i s kim se ta osoba druži. Kad su ga policajci upitali misli li pritom na Tihomira Oreškovića, Rožić je potvrdno kimnuo glavom." Suđenje Oreškoviću i Norcu započelo je malo više od godinu dana potom, pa se moglo razabrati kome je u trenutku Rožićeva saslušanja voda bila "najviše došla do grla".

"Pomislila sam da bi meni ta svota mogla dobro doći, jer sam im ionako rekla tko je ubojica moga muža", jetko je raspisivanje nagrade prokomentirala Vesna Levar. Ne treba ni napominjati da se ni nakon raspisivanja nije dogodilo ništa, naime ono je služilo samo predizbornom face-liftingu Milanovićeva SDP-a i SDP-ova kandidata na predstojećim predsjedničkim izborima, Ive Josipovića.Sačićevi kolege iz krim-policije, Lacini iz obavještajnih službi, i ostali, uz sav trud godinama nakon Levarova ubojstva nikako nisu uspijevali ući u trag ubojici i nalogodavcima toga akta političkog terorizma. Farsa je dovedena do vrhunca krajem 2014. kada je, u vrijeme SDP-ove vlasti, policija raspisala nagradu od 100 tisuća kuna

Na premlaćivanja građana srpske etničke pripadnosti AD 2019. u Uzdolju, Đevrskama, Viškovu, Supetru, Splitu, Kastvu... nad kojima ovih dana sa suzama u očima zdvajaju Plenković, Jandrokovićbiskup Škvorčević i ostali, treba gledati kao na logični nastavak gore opisanih događaja iz devedesetih godina, u novim historijskim koordinatama. 

Kao što se radi i o kontinuitetu tadašnje vladajuće politike, njezinih ciljeva, retorike i ukupne medijske prezentacije. "Nije potrebno širiti defetizam i strah, ali treba otvoreno reći da ovo društvo nije cijepljeno od ludila", prokomentirao je Levarovo ubojstvo Vladimir Primorac, bivši sudac Vrhovnog suda i predsjednik njegova Kaznenog odjela, u svojoj kolumni objavljenoj u Feral Tribuneu pet dana nakon zlodjela, 2. rujna 2000. godine. "To ludilo u nas ima osobine naslijeđene bolesti, koja se ne liječi, nego njeguje."

Primorac je bio jedan od članova Vrhovnog suda koji su sredinom devedesetih godina, Tuđmanovom voljom, iz te ustanove izbačeni u gore spomenutoj akciji njezina kadrovskog osvježenja. Mogli bismo ove dvije rečenice nazvati i javnom oporukom ovoga pravnika, intelektualca i ljudsko-pravnog aktivista, jer bile su zadnje koje je napisao, a umro je od bolesti pet dana po objavljivanju kolumne. Ali u zemlji i dalje nema na vidiku tog advokatskog ureda koji bi njegov testament provodio u djelo.

 

rsz_1rsz_1rekom_cso_activism_for_reconsiliation_mne_copy45502.jpg
Ovaj je tekst objavljen u sklopu projekta "Razgovarajmo o ratu da bismo živjeli u miru" koji je dio projekta "Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije - podrška REKOM-u" sufinanciranog sredstvima Europske unije.
<
Vezane vijesti