H-Alter
Foto: hnk-zajc.hrFoto: hnk-zajc.hrKritika baleta Hero is Tired / Heroj je umoran Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci.

Treća ovosezonska riječka baletna premijera Hero is Tired / Heroj je umoran nastala je u koprodukciji Hrvatskoga narodnoga kazališta Ivana pl. Plesači Emanuele Amuchástegui, Marta Kanazir, Andrei Köteles, Ksenija Krutova, Nika Lilek, Cristina Lukanec, Laura Orlić, Michele Pastorini, Tilman Patzak, Hugo Rodrigues, Daniele Romeo, Tea Rušin, Ali Tabbouch, Marta Voinea Čavrak, Anca Zgurić i Svebor Zgurić svojom su tehnikom, sinkroniziranošću i osjećajem za specifičan stil i vokabular izvrsno odgovorili na koreografove zahtjeve, predstavivši se još jednom u novom i privlačnom svjetluZajca i Muzičkog biennalea Zagreb, na kojem je i praizvedena, 13. travnja, a tri dana kasnije izvedena je i u Rijeci.

Balet je povjeren mladom talijanskom koreografu Giuseppeu Spoti (1983.), čiju su plesačku karijeru obilježili nastupi u cijenjenim kompanijama Aterballett i Gauthier Dance Company Theaterhaus Stuttgart, za vrijeme kojih se o njemu u kritičarskim krugovima časopisa Dance for You, Dance Europe i Dance Dance pisalo kao o plesaču sa zadivljujućim fizičkim sposobnostima, talentom koji omogućuje kombinaciju duha i tijela u sintezi apsolutne poezije, odnosno kao o odličnom plesaču najnovije generacije, te jednim od vodećih muških plesača suvremenog plesa.

Nakon svršetka plesačke karijere u potpunosti se posvećuje koreografiji, surađujući s plesnim trupama Aterballett, Staatstheater Mainz, Hessisches Staatstheater Wiesbaden, Gauthier Dance Theater, Nationaltheater Mannheim, Theater Regensburg i Theater Ulm, a od prošle je sezone i na funkciji umjetničkog voditelja plesne kompanije MIR Gelsenkirchen u Njemačkoj.

Foto: hnk-zajc.hr Foto: hnk-zajc.hr

Da iza impresivnih referenci stoji uistinu vrlo talentiran autor, koji svakako ima čime doprinijeti ionako već kvalitetnom i uglavnom suvremeno orijentiranom riječkom repertoaru, pokazala je i najnovija predstava, u čijoj je idejnoj podlozi promišljanje identiteta kao nečega što se razvija i prilagođava novim generacijama i novom načinu življenja:Plesači su uglavnom predstavljeni kao dio ili cjelina svojevrsnog mehanizma, čiji neumoran rad tek povremeno prekidaju ili mu mijenjaju ritam zamrznute slike, odnosno (polu)horizontale na parteru kao drukčija forma istog sadržaja života grupe

Devedesetih godina prošloga stoljeća svi su pokušavali pronaći vlastiti identitet, a mi danas neprestano oponašamo najbolje prototipove onoga koga se trenutno drži predvodnikom. Baš svake minute netko može doseći vrh i postati ''taj'' jednostavno time što će na internetu objaviti ono što mu padne na pamet. Toliko smo okupirani nastojanjem da dosegnemo trenutnu slavu da ne uspijevamo pronaći naše stvarne identitete. U svijetu prepunom usamljenih identiteta, hoćemo li se pretvoriti u mnoštvo ispraznih osobnosti ili ćemo postati kopije kopija nekoga drugog?

Glazbeni aspekt djela Spota je povjerio Frani Đuroviću, koji se idealno uklopio u autorove zamisli, kreiravši elektroakustičku glazbu baziranu na različitim pristupima i skladateljskim tehnikama, a koja je uglavnom bez pamtljive melodije, ritma i boje – mehanička, jednolična i hladna (tek manjim dijelom ritmička i plesna).

Kao takva uspješno zrcali osnovne sadržajno-tematske komponente – izgubljenost, otuđenost i usamljenost pripadnika instagram generacije, koji traže izvanjske stvari da bi popunili te praznine, snimaju selfije, stavljaju ih na društvene mreže, misle da je broj lajkova mjerilo vrijednosti.Da iza impresivnih referenci stoji uistinu vrlo talentiran autor, koji svakako ima čime doprinijeti ionako već kvalitetnom i uglavnom suvremeno orijentiranom riječkom repertoaru, pokazala je i najnovija predstava, u čijoj je idejnoj podlozi promišljanje identiteta kao nečega što se razvija i prilagođava novim generacijama i novom načinu življenja

Osvjetljenje Nuna Salsinha uglavnom je neupadljivo, prigušeno i tamno, čemu su kontrast kostimi Petre Pavičić, koji su živih boja – bijeli, crveni i srebrni – dok scenografiju, koju je osmislila također Pavičić, čini hrpa pravokutnih tijela različitih veličina, koja mijenjaju pozadinsku sliku u svakoj od tri podcjeline.

Koreografija je i mentalno i tjelesno vrlo zahtjevna, premda je uglavnom bez konvencionalnih konstitutivnih elemenata – skokova, vrteški i slično – koji bi bili u funkciji demonstriranja velikih izvođačkih mogućnosti. Pojedinac je prvenstveno pripadnik grupe – gotovo kotačić u stroju – pa tek onda individuum.

U skladu s tim, sola i dueti su rijetki, no vremenski i dramaturški značajni, s obzirom da unose generalno slabo zastupljene elemente ljudskosti i povezanosti (glazbeno podcrtane zvukom klavira).

Veći dio koreografije čine kretanja u grupi, s uglavnom jednom ili dvjema većim skupinama plesača, kojima povremeno jedan ili nekoliko pojedinaca unutar ili izvan skupine daje impuls za novi način i smjer ulančavanja. Kolektivno izražavanje uglavnom je mehaničko, s najčešće uglatim i pravocrtnim gestama i načinom kretanja, a kada od toga i odstupa, tada plastičnosti opet nedostaje istinske mekoće; kao što i u međusobnim kontaktima nedostaje stvarnog odnosa.Kao takva uspješno zrcali osnovne sadržajno-tematske komponente – izgubljenost, otuđenost i usamljenost pripadnika instagram generacije, koji traže izvanjske stvari da bi popunili te praznine, snimaju selfije, stavljaju ih na društvene mreže, misle da je broj lajkova mjerilo vrijednosti

Plesači su uglavnom predstavljeni kao dio ili cjelina svojevrsnog mehanizma, čiji neumoran rad tek povremeno prekidaju ili mu mijenjaju ritam zamrznute slike, odnosno (polu)horizontale na parteru kao drukčija forma istog sadržaja života grupe. Od takvog obrasca odstupa se jedino polovinom predstave, kada disco glazba donosi novu dinamiku kretnje i novi način grupiranja, koji postaju opušteniji, slobodniji i specifičniji.

Ovu koncepcijski detaljno razrađenu, duboko dojmljivu i slojevitu cjelinu, u koju je u svakom pogledu uložen veliki trud, dostojno naposljetku zaokružuje i sugestivan kraj.

Plesači Emanuele Amuchástegui, Marta Kanazir, Andrei Köteles, Ksenija Krutova, Nika Lilek, Cristina Lukanec, Laura Orlić, Michele Pastorini, Tilman Patzak, Hugo Rodrigues, Daniele Romeo, Tea Rušin, Ali Tabbouch, Marta Voinea Čavrak, Anca Zgurić i Svebor Zgurić svojom su tehnikom, sinkroniziranošću i osjećajem za specifičan stil i vokabular izvrsno odgovorili na koreografove zahtjeve, predstavivši se još jednom u novom i privlačnom svjetlu.

Kao, uostalom, i sâmo Kazalište, čiji je Balet Maša Kolar već tijekom prve sezone svojeg ravnanja dignula iz pepela, da bi ga u ovoj etablirala kao repertoarno i izvođački prepoznatljivu kompaniju – možda nešto užeg, ali zato besprijekornog profila.

Ključne riječi: umjetnost, kultura, balet, hnk rijeka, instagram
<
Vezane vijesti