H-Alter
Foto: ytb-prtscFoto: ytb-prtscVeć tjednima traju antirežimski prosvjedi diljem Irana. Raste broj ozlijeđenih, ubijenih i uhićenih. S jedne strane, govori se o vanjskom pokušaju destabilizacije Irana. S druge su prosvjedi izraz nezadovoljstva ekonomskom situacijom i pitanjima životnog standarda. Arang Keshavarzian, profesor za bliskoistočnu politiku, NYU: "Fokus analitičara na Teheran nastoji suziti spektar politike na pitanja izbora, frakcijskog suparništva i međunarodne odnose. Ne obraća se pozornost na pitanja radne snage, okoliša i socijalne skrbi, koja su posljednjih desetljeća endemična u provincijskim gradovima."

Zlatko Dizdarević, pišući za Novi list o novom valu prosvjeda, s pravom zadržava skepsu, primarno prema reakcijama na međunarodnoj političkoj sceni, i pozivima za poduzimanje "proaktivnih mjera kako bi se pomoglo ljudima Irana u protuvladinim prosvjedima".

Proaktivne mjere već su brojnim zemljama oduzele samo tkivo života, sve osim onoga na geografskim mapama. Znamo koliko su takve mjere sljubljene uz industriju rata, jedinu koju se vječno napaja. Jasno je kako Izrael i SAD ne podržavaju ove prosvjede zato što im je na umu dobrobit građana Irana. Njima je, u konačnici, u interesu dolijevati ulje na vatru u kojoj bi se značajno mogla opeći iranska politička elita.Keshavarzian zamjećuje kako je trenutni krik za društvenom pravdom u jednakoj mjeri produkt uspjeha revolucije i ranih post-revolucionarnih godina - kao i njenih neuspjeha

Međutim, pitanje međunarodnih reakcija na prosvjede jedan je par rukava, a realnost, kompleksnost i motivacija iza samih prosvjeda drugi. Bilo bi kranje patronizirajuće i posve u duhu orijentalizma (koji bi u 21. stoljeću zbilja trebali odbaciti za vijeke vjekova), prosvjede u Iranu analizirati samo kroz prizmu utjecaja i igara međunarodnih sila – postoji u njima zasigurno nešto od izraza volje, incijative, promišljanja, angažmana i životnog realiteta milijuna stanovnika ove raznolike zemlje.

Sam Dizadarević piše kako se radi o sve očiglednijem sudaru dvije postojeće stvarnosti – "one stare koju određuje teokratski sistem institucionaliziran, moćan i do nedavno neupitan, izrastao na temeljima Homeinijeve revolucije i otpora prethodno bezdušnoj zapadnoj eksploataciji Irana. Mnogo se toga od tada, uz pozivanja na revoluciju, transformisalo u dekadenciju poznatu u postrevolucionarnim periodima. Paralelna, a zapravo vodeća teokratska vlast izgradila je svoje institucije, strukture, moć sve bliže ekskluzivno vlastitim interesima, a sve dalje od interesa naroda".

O trenutnim prosvjedima u Iranu razgovaramo s Arangom Keshavarzianom, profesorom na Odsjeku za bliskoistočne i islamske studije na Sveučilištu u New Yorku (NYU). Keshavarzian je i u uredničkom odboru Middle East Reporta, te je autor knjige Bazaar and State in Iran: Politics of the Tehran Marketplace (Cambridge: Cambridge University Press, 2007).Prosvjedi i razni kontinuirani oblici građanskog neposluha makar su prisilili političke elite da zauzmu poziciju prema nizu pitanja vezanih uz neoliberalizam i odveć centraliziranu prirodu vladanja

"Većina analitičara iranske politike i novinara koji se bave Iranom pretjerano je fokusirana na Teheran kao najveći i politički glavni grad Irana. Zbog toga su skloni manje obraćati pažnju na socioekonomske nejednakosti i političke odgovore na pitanja radne snage, okoliša i socijalne skrbi koja su u posljednja dva desetljeća bila endemična u provincijskim gradovima. Štoviše, fokus na Teheran nastoji suziti spektar politike na pitanja izbora, frakcijskog suparništva i međunarodne odnose. Sve to unatoč činjenici da Iran, poput mnogih drugih dijelova svijeta, uživa oblike popularnih borbi - štrajkova, skupova i sit-inova koji u svojoj borbi targetiraju razne tvrtke, lokalne vlasti i pravosudni sustav. Industrijski radnici, učitelji, medicinske sestre, poljoprivredni radnici, umirovljenici i ostali uključuju se u ove vrste političkog angažmana na sve većoj razini. Čak i ako netko ne napusti glavni grad ili posjeti Iran uopće, ipak se može doći do ovakvih vijesti. Neki su tek se sada počeli vraćati i informirati o tome", govori nam Keshavarzian.Keshavarzian: "Ako Vlada želi da ljudi ne izlaze na ulice i štrajkaju, onda moraju priznati i uvažiti, a ne kriminalizirati sindikate i udruge te omogućiti skupinama i inicijativama poput onih za zaštitu okoliša i radnih prava, da rastu i razviju organizacije na nacionalnoj razini"

Iran je zemlja od osamdeset milijuna ljudi, s raznolikim i aktivnim društvenim i političkim scenama. Prosvjednici kao glavne zahtjeve postavljaju veće plaće, smanjenje poreza i obuzdavanje inflacije, ali i odmak od financijski iscrpljujućeg sudjelovanja u sukobima diljem Bliskog istoka. Međunarodni pritisci i sankcije pod kojima se Iran nalazi posljednjih godina, primarno zbog značajne uloge u ratovima u regiji, neizostavno su rezultirali paletom ekonomskih problema u zemlji.

Ipak, valja upozoriti kako u provinciji koja se budi, ekonomski značajno ugušenoj, postoje i neke druge sile. Kako piše Dizdarević: "Jedan od centara moći konzervativnih klerika svakako je Mašhad, grad u kojem su izbile 'spontane demonstracije iz ekonomskih razloga' protiv predsjednika Rouhanija, sjedište ogromne 'Vakufske zadužbine', vjerske institucije, čija se vrijednost imovine u bankama, fabrikama i raznim posjedima mjeri desetinama milijardi dolara. Jedna 'revolucionarna' vertikala potpuno institucionalizirane vjerske provenijencije očigledno na mnogim frontovima, posebno poslovnom, političkom i bezbjednosnom pokušava preuzeti moć u svoje ruke".

Iako Keshavarzian prosvjede vidi primarno kao dio borbe i zahtjeva za društvenom pravdom, kaže da valja biti oprezan sa preuranjenim zaključcima.

"Ovi zahtjevi, čini se, pretežno dolaze od niza ljudi koje možemo smatrati nižom srednjom te radničkom klasom. Prosvjedi industrijskih radnika u pojedinim sektorima i industrijskim gradovima redovita su pojava u Iranu. Međutim, moramo biti oprezni da ne pretpostavljamo da su prosvjednici koji su izišli na ulice krajem prosinca i početkom siječnja bili ograničeni na ili čak uključeni u industrijsku radničku klasu. Specifična mjesta protesta i slogani upućuju na to da su oni koji su prosvjedovali dolaze iz raznovrsnije pozadine te da su manje organizirani od radničke klase", govori.

Arang Keshavarzian, Foto: ytb-prtsc Arang Keshavarzian, Foto: ytb-prtsc

Keshavarzian zamjećuje kako je trenutni krik za društvenom pravdom u jednakoj mjeri produkt uspjeha revolucije i ranih post-revolucionarnih godina - kao i njenih neuspjeha.Bilo bi kranje patronizirajuće i posve u duhu orijentalizma (koji bi u 21. stoljeću zbilja trebali odbaciti za vijeke vjekova), prosvjede u Iranu analizirati samo kroz prizmu utjecaja i igara međunarodnih sila – postoji u njima zasigurno nešto od volje, incijative, promišljanja, angažmana i životnog realiteta milijuna stanovnika ove raznolike zemlje

"To je zato što su poslije 1979. godine stvoreni novi putevi za mobilnost prema gore, posebno za ljude iz provincije, a budući da postoji veći pristup obrazovanju i temeljnom blagostanju, danas imate veliki segment iranskog društva koji je svjestan da ne može živjeti živote onako kako bi htjeli i očekuju. Naravno, kreatori odluka mogu i trebaju biti okrivljeni zbog neučinkovitog stvaranja novih radnih mjesta, odstupanja od principa socijalne skrbi, stambenog tržišta koje ne osigurava povoljnu kupnju doma te lošeg upravljanja i korupcije koja je dovela do nejednakosti, degradacije okoliša i neučinkovitog upravljanja", objašnjava.

Keshavarzian ne misli kako se radi o posljednjim od ovakvih vrsta prosvjeda. Pitanje reakcija, što međunarodnih sila, što same vlade Irana, ipak ostaje otvoreno.

"Ne vidim da vlada poduzima radikalne korake za stvaranje novih kanala komunikacije, sudjelovanja i osnaživanja građana. Mogli bismo dobiti neke promjene u proračunu da se riješe pritužbe vezane uz smanjenje subvencija, pa čak i neke nove programe malih razmjera. Neki slučajevi korupcije mogli bi postati javni. Međutim, ako vlada želi da ljudi ne izlaze na ulice i štrajkaju, onda moraju priznati i uvažiti, a ne kriminalizirati sindikate i udruge te omogućiti skupinama i inicijativama poput onih za zaštitu okoliša i radnih prava, da rastu i razviju organizacije na nacionalnoj razini. Politički establišment nije tolerirao ovakvo neovisno organiziranje i, ako to učini, radikalno će transformirati svoj monopol nad državom", zaključuje.Prosvjednici kao glavne zahtjeve postavljaju veće plaće, smanjenje poreza i obuzdavanje inflacije, ali i odmak od financijski iscrpljujućeg sudjelovanja u sukobima diljem Bliskog istoka

Prosvjedi i razni kontinuirani oblici građanskog neposluha makar su prisilili političke elite da zauzmu poziciju prema nizu pitanja vezanih uz neoliberalizam i odveć centraliziranu prirodu vladanja. Činjenica je da se radi o izazovima koje su iranski političari izbjegavali predugo. Pitanje je, naravno, što je još sve umotano u ovaj prosvjedni paket i kako će se i na kojim sve razinama, u konačnici, odmotati.

 

aem_copy96428.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti