Foto: Aidan Crawley, Epa/Hina<br>Foto: Aidan Crawley, Epa/Hina
Na irski referendum o pravu istospolnih partnera na brak prije se može gledati kao na točku utišavanja revolucionarne borbe prošlog stoljeća, nego kao na njezin vrhunac. Takozvana bračna jednakost u okvirima (neo)liberalnog poretka predstavlja udarac heteronormativnosti tek na površini dok je, strukturalno gledano, širenje dosega i utvrđivanje statusa građanskog braka kao središnje heteronormativne represivne institucije.

Zanimljivo je bilo posljednjih nekoliko dana promatrati reakcije dijela domaće javnosti na rezultate referenduma kojim je Republika Irska postala prva zemlja na svijetu koja je na taj način proširila pravo na brak na istospolne partnere. Taj zanimljivi dio, dakako, nije onaj koji je simpatizirao pobjedničku stranu, budući da su otamo stigle očekivane reakcije u rasponu od pozitivno intoniranih reportaža do oduševljenih čestitki. Nešto inReferendum o braku je utapanje irske anti-kapitalističke borbe u dominantan poredak, nadsvođivanje hegemonijskim vrijednostima liberalizma te podređivanje strukturi koju je do jučer prepoznavala kao izvor problema, a time i odricanje od povezivanja s drugim srodnim borbamatrigantnije su stvari bile na internetskim portalima desnoga spektra, posebno onima koji su aktivnu ulogu odigrali kod hrvatskog antipoda irskog referenduma. Oni su pak fokus stavili na velike strane donacije u kampanji, sugerirajući da je ishod referenduma u potpunosti produkt inozemne režije, a potom apostrofirajući potrebu zaštite razmjerno velike manjine koja je glasala protiv bračne jednakosti (riječ je, nota bene, o portalima koji su se bunili protiv "terora manjine" u hrvatskom slučaju) te nastojeći ublažiti rezultate spekulacijama o "stvarnim" motivima zaokruživanja "da". No prava zanimljivost bile su reakcije šire populacije u komentarima na različitim portalima, forumima i Facebook-stranicama, koji su - uz dozu uobičajenog govora mržnje - odavali potpuno nesnalaženje i zatečenost situacijom.

Hrvatska je široka desna javnost, više nego išta drugo, rezultatima irskog referenduma ostala konsternirana. Ta je potpuna konsternacija u velikoj mjeri suzila prostor čak i standardnim toposima homofobije, teorijama zavjere koje spajaju gay lobi i depopulaciju, vrlo originalnom pozivanju na Adama i Evu ili još originalnijim porukama o deportaciji na Goli otok, "pa nek se tamo razmnožavaju". Šok se do te mjere nije dao obraditi uvriježenim konceptualnim aparatom da se, uz rijetke sugestije izborne prevare, većina komentara svela na apokaliptične žalopojke da svijetu nema spasa, budući da je pao i jedan od posljednjih "katoličkih bedema" Europe.

 Iako valja čestitati Ircima na rezultatima glasovanja, nužno je 
upozoriti kako je riječ o tek ograničenom i upitnom pomaku za zajednicu 
kojoj se on predstavlja kao velika pobjeda. (Foto: Aidan Crawley, Epa/Hina)<br> Iako valja čestitati Ircima na rezultatima glasovanja, nužno je upozoriti kako je riječ o tek ograničenom i upitnom pomaku za zajednicu kojoj se on predstavlja kao velika pobjeda. (Foto: Aidan Crawley, Epa/Hina)

Nije takva situacija nimalo neobična; naprotiv, dobar je primjer toga kako se stvarno stanje u drugim društvima u pravilu rijetko poznaje plastično, već se predodžba gradi u okvirima vlastitog mitološkog sustava, projekcijom na drugog svog odraza - iskrivljenog i s naglašenim manama trebamo li "vjekovne neprijatelje", ili idealiziranog, traži li se "bratski narod". Irci su, dakako, imali ulogu tih potonjih, a sada su je grubo iznevjerili. Nekoliko vrlo općenitih povezivih kulturno-historijskih točaka - katolicizam, borba za nacionalnu emancipaciju, velika emigracija - poslužili su tome da se od Iraca u hrvatskoj (ponajviše desnoj) imaginaciji napravi "druge Hrvate", zanemarujući pritom historijske specifičnosti tih naoko dijeljenih osobina, da ne spominjemo čitav niz kulturno-historijskih razlika. A sada su ti "drugi Hrvati" postupili tako suprotno od onoga što su "pravi Hrvati" očekivali, raspršivši iluziju koja je bila dio samorazumljive stvarnosti.

Pritom se nepoznavanje irske povijesti i političke scene na ovim prostorima najzanimljivije očituje upravo kod suočavanja s nepodudaranjem Nemalo iznenađenja na domaćoj desnici izaziva spoznaja da irski Republikanci, čija je borba za nacionalnu emancipaciju jedna od ključnih točaka imaginativnog poistovjećivanja Iraca i Hrvata, uopće nisu desničari; štoviše, da se deklariraju socijalistimastvarnosti i očekivanja koja su konstruirana spram pojedinih irskih nacionalističkih grupacija, koje ovdašnji nacionalisti doživljavaju sebi identičnima, rijetko se trudeći postaviti pitanja o takvoj slici. No irski nacionalizam, od samih početaka razmjerno specifičan u odnosu na svoje europske pandane, osobito je drukčiju crtu dobio početkom 20. stoljeća te - barem u republikanskom obliku - predstavlja opću sablazan očekivanjima koja pred njega postavlja hrvatska imaginacija.

Nemalo iznenađenja na domaćoj desnici tako izaziva spoznaja da irski Republikanci, čija je borba za nacionalnu emancipaciju jedna od ključnih točaka imaginativnog poistovjećivanja Iraca i Hrvata, uopće nisu desničari; štoviše, da se deklariraju socijalistima. Nemalo bi se prosječni domaći desničar iznenadio i činjenicom da se zadnjih dana Gerry Adams, predsjednik Sinn Féina - republikanske stranke koja u Europarlamentu dijeli grupaciju sa Syrizom, Podemosom i Die Linkeom - hvalio činjenicom da je njegova stranka osiguravala široku potporu LGBTQ-aktivizmu mnogo prije nego je on postao prihvatljiv svim parlamentarnim opcijama. Konačno, vjerojatno bi i više iznenađenja izazvalo to da se pitanje položaja LGBTQ-zajednice, za koji se danas nominalno skrbe sve irske parlamentarne stranke, mnogo ranije postavilo iz redova Irske republikanske armije, čiji je Adams bio pripadnik.

Zanimljivo je stoga skrenuti pozornost na članak koji su prošlih dana prenijela irska republikanska glasila, a koji donosi reprint teksta što ga je u zatvoru 1991., dok je homoseksualnost u Irskoj još bila kriminalizirana, napisao Brendí McClenaghan, zarobljeni pripadnik IRA-e. U tekstu Nekoliko vrlo općenitih povezivih kulturno-historijskih točaka - katolicizam, borba za nacionalnu emancipaciju, velika emigracija - poslužili su tome da se od Iraca u hrvatskoj (ponajviše desnoj) imaginaciji napravi "druge Hrvate"naslovljenom Nevidljivi drugovi - Gayevi i lezbijke u borbi on naglašava problem represivnog odnosa prema seksualnosti, a osobito homoseksualnosti u irskom društvu, zbog čega su pripadnici te zajednice u njemu potpuno nevidljivi. Opisujući probleme s kojima se homoseksualne osobe susreću, McClenaghan ističe kako republikanski pokret mora shvatiti da takvo isključivanje ima zajedničke strukturalne temelje kao i patrijarhalno isključivanje žena - koje je tada već prepoznato kao problem protiv kojeg se republikanski pokret bori - te da anti-imperijalistička borba protiv ekonomske i društvene opresije, a za nacionalno oslobođenje, mora podrazumijevati i oslobađanje te zajednice, a ne ga promatrati kao usputnu distrakciju.

Slični glasovi čuli su se i prije. Primjerice, desetljeće ranije, za vrijeme čuvenog štrajka glađu koji je 1981. predvodio republikanski borac Bobby Sands, kada su pripadnici LGBTQ-zajednice eksplicitno istupili transparentima u prosvjedima podrške štrajkašima, izborivši se s jedne strane za svoju političku vidljivost, a s druge se ujedinjujući u borbu protiv drugih vrsta opresije. Tada je nasuprot njima stajala zloglasna Margaret Thatcher, koja će sličnu solidarizaciju (radničke i LGBTQ-borbe) potaknuti i u Engleskoj 1984., za vrijeme rudarskog štrajka, o čemu je prošle godine snimljen uspješan film Pride.

No sve to korisno je istaknuti ne samo zbog konsterniranih irskim referendumom (teško da bi zbog njih vrijedilo ovo pisati), nego i zbog onih koji njegove rezultate slave. Naime, ograđujući se ovdje u potpunosti od vrednovanja IRA-e i irskog republikanskog pokreta, činjenica koju se mora naglasiti jest da je borba za prava LGBTQ-zajednice u irsko društvo u 20. stoljeću ušla na krilima političkog radikalizma, u prosvjedima i revolucionarnoj borbi, da bi se njezina navodna kruna dogodila plebiscitarnom potvrdom parlamentarnog konsenzusa u liberalnoj demokraciji. Takav se razvoj događaja, osobito zbog njegove brzine (od kasne dekriminalizacije 1993.), u liberalnim krugovima prikazuje kao svijetli primjer za sva ostala društva, no opravdano je zapitati se je li to u potpunosti tako.

Nije mi namjera tvrditi da irski referendum nije važan, osobito za irsku LGBTQ-zajednicu, niti sugerirati da je on po sebi loša stvar, no istovremeno je teško oteti se dojmu da ga se prije može gledati kao točku utišavanja revolucionarne borbe prošlog stoljeća, nego kao njezin vrhunac. A Hrvatska je široka desna javnost rezultatima irskog referenduma ostala konsternirana. Ta je potpuna konsternacija u velikoj mjeri suzila prostor čak i standardnim toposima homofobije, teorijama zavjere koje spajaju gay lobi i depopulaciju, vrlo originalnom pozivanju na Adama i Evu ili još originalnijim porukama o deportaciji na Goli otok to - namjerno ili ne - danas propuštaju primijetiti i irski Republikanci koji se na njezino nasljeđe pozivaju. Naime, McClenaghanov tekst prepoznaje opresiju LGBTQ-zajednice kao strukturalni problem, a borbu za njezina prava prije svega kao borbu za političku vidljivost, te kao dio borbe protiv vladajućeg poretka, koju se može okarakterizirati anti-šovinističkom, anti-imperijalističkom i anti-kapitalističkom. Nasuprot tome, nedavni referendum jest utapanje te borbe u dominantan poredak, nadsvođivanje hegemonijskim vrijednostima liberalizma te podređivanje strukturi koju je do jučer prepoznavala kao izvor problema, a time i odricanje od povezivanja s drugim srodnim borbama. Takozvana bračna jednakost u okvirima (neo)liberalnog poretka - čiji je arhitekt bila i spominjana Thatcher - predstavlja udarac heteronormativnosti tek na površini, dok je strukturalno gledano širenje dosega i utvrđivanje statusa građanskog braka kao središnje heteronormativne represivne institucije. To je pak dodatan, neophodan korak prema univerzalizaciji modela građanske obitelji kao bogom dane, a u kojoj je već Friedrich Engels prepoznao jednu od osnovnih gradivnih ćelija kapitalističkog društva. Ukratko, iako valja čestitati Ircima na rezultatima glasovanja, nužno je upozoriti kako je riječ o tek ograničenom i upitnom pomaku za zajednicu kojoj se on predstavlja kao velika pobjeda, a o nuždi za sistem koji tim prividnim ustupkom omogućava daljnju nesmetanu reprodukciju i nova isključivanja.

Stoga je dobro podsjetiti na poznate riječi irskog republikanca, marksista i revolucionara Jamesa Connollya, koji je svoje sunarodnjake upozorio da se, ne istaknu li i crvenu zastavu, protjerivanjem britanske vojske i isticanjem samo zelene zastave na Dablinskom dvorcu neće riješiti britanske dominacije, jer će Britanija i dalje vladati zemljom svojim kapitalom i izgrađenom mrežom institucija. Čini se da i u ovoj situaciji valja parafrazirati Connollya pitajući se može li isticanje zastava duginih boja po Dublinu doista riješiti problem isključivanja i opresije ako netaknutim ostavlja čitavu mrežu postojećih državnih aparata i diskurzivnih mehanizama.

Ključne riječi: LGBTIQ, irski referendum, Irska
<
Vezane vijesti