H-Alter
Foto: wikipediaFoto: wikipediaVoljeti državu? Što to točno znači? Osim držanja ruke na lisnici dok svira himna?

"Je li vama draži Tito ili Republika Hrvatska?", upitao je dugovječni gradonačelnik Zagreba u najgledanijem talk showu u nas. Sve je rekao time. Sve o stanju u zemlji u kojoj živimo i o politici koja kreira to stanje. Ništa ni o Titu niti o Republici Hrvatskoj, no to nitko niti ne očekuje od naših političara. Bandić jeste pametni političar, bar sudeći po broju mandata koje obnaša. On zna dobro da ovakvim "trik pitanjem" dobiva bodove istovremeno zatvarajući prostor za ikakav razgovor, pogotovo za dijalog. Stanković je mogao i bolje odgovoriti od "to nije bitno", no moramo priznati da odgovaranje na ovakva pitanja nije lako. Što odgovoriti? Točan je odgovor jasan kao sunčan dan - Republika Hrvatska mi/nam je najdraža.

Pa u čemu je problem? U tome da je izljev ljubavi prema državi u nas kodiran. On je kao lozinka. Reci "volim Hrvatsku!" i možeš (joj) raditi sve najružnije, sve što s ljubavlju nema veze. Lagati joj, krasti od nje, ubijati u njeno ime. Biti danas Republika Hrvatska nije nimalo lako, sudeći po Ljubav prema državi - ipak, budimo iskreni do bola, neka je čudna ljubavtome tko ju sve voli, obožava, u nju se zaklinje, što joj sve rade, kako ju sramote, najbolji iz nje odlaze, najlošiji im mašu i cerekaju im se.

Voljeti državu? Što to točno znači? Osim držanja ruke na lisnici dok svira himna?

Plaćati uredno poreze, poticati zapošljavanje najstručnijih, osujetiti svaki pokušaj mita i korupcije, na izbore izlaziti s najboljima, čuvati svaki metar prelijepog Jadrana od napasti betona, raznih štetočina, kriminalaca, dostupnim ga svima učiniti, šume od požara, a njive od poplava štititi, očuvati svaku kravu i seljaka, zdravu hranu proizvoditi, znanost razvijati, najpametnije strance u znanosti dovoditi da nam djecu uče i za 22. stoljeće pripremaju, ulagati u susjede koji će nas od nevolje sutra štititi i pomagati nam, s neistomišljenicima razgovarati, od drugačijih od sebe učiti i spoznavati. Tako nekako ljubav izgleda.

Ljubav prema državi - ipak, budimo iskreni do bola, neka je čudna ljubav. Volimo ljude, životinje, cvijeće, šume, rodnu grudu, mjesto prve ljubavi, djetinjstva, no to baš i nema veze s ministarstvima, represivnim aparatom, simbolima vlasti, a država ima. Državu se gradi, poboljšava, održava, pazi se na nju da svoju funkciju dobro obavlja, no - voli? Možda, ako ne volimo ljude, možda ima smisla voljeti državu. No tada ju pazimo kao Dokle god tvrdiš i javno deklariraš svoju ljubav prema Hrvatskoj, sve ti je dozvoljeno, ponajprije da ju uništavaš, od nje otimaš, zlo joj radiškap vode na dlanu, ona nam je kao zajedničko domaćinstvo, svatko pospremi iza sebe, redovito se čisti i provjetrava, hrana sprema za sve - za stare, bolesne i djecu prvo.

Ljubav je prije svega osobna, intimna stvar, dobrovoljna, a ako se njom ucjenjuje, uvjetuje, za njen manjak druge optužuje - to nije ljubav. Zna to i gradonačelnik jer mudro pita - "tko je draži?", ali ne isto - "koga više volite?". Pita i provocira - usudi se reći da ne voliš Hrvatsku. Reci javno ako si frajer. Dijagnoza je to stanja Lijepe naše. Nametnuta ljubav vlada i u njeno ime, sve nas se pokornima drži, osiromašuje, sve nas, znači i država sama.

Dokle god tvrdiš i javno deklariraš svoju ljubav prema Hrvatskoj, sve ti je dozvoljeno, ponajprije da ju uništavaš, od nje otimaš, zlo joj radiš. Napraviš li grešku da u pitanje dovedeš ljubav, sve dobro što joj činiš je nevažno. Nije bitno što pomažeš njenim najslabijima, niti što pripremaš njene najpametnije, što čuvaš njenu prirodu, brineš tko crpi njene vode, koliko slobode imaju njena djeca, sve se to ne računa- ako javno svoju ljubav ne ističeš.

A Tito? Kakve on ima veze. Ima i nema, no nije mi to danas tema. Danas na međunarodni Dan nenasilja. Za koji i o kojem 99 posto sugrađana nema pojma. Marko i Matej iz 2f znaju za taj dan. I njihov/a profesor/ica koja im je zadatak dao/la - pripremiti zanimljivo izlaganje na temu Međunarodnog dana nenasilja.

To jeste Hrvatska također. Koja djeluje izvan nametnutog ideološkog balona. Koja zna da će se djeca s mnogim izazovima suočiti, koje mi ne možemo sve niti zamisliti. Ali ih možemo pripremiti, da znaju da postoji alternativa nasilju, da može i bez vrijeđanja, bez udaraca, bez ubijanja, da mora drugačije. Oko za oko - dosljedno - i cijeli je svijet slijep. Poslušajmo drugoga, nepoznatoga, pogotovo ako se ne slažemo s onim što priča - Zašto su oni koji su okusili zlo rata iz prve ruke, a samo da zaštite mir, svoje najmilije, danas politički iskorišteni, kupljeni, ušutkani, u suštu suprotnost borcima za slobodu pretvorenii bit ćemo bogatiji. Makar za saznanje, kako izgleda život, svijet iz drugoga ugla.

Empatija nam treba, u školama, u vrtiću, u svakodnevici svakako. Podsjeća nas na to profesorica Karin Doolan na razgovoru povodom 20 godina Centra za mirovne studije.

Kako ćemo preživjeti ako nemamo osjećaja za druge ljude? Kako ćemo živjeti, bez njega? Ako već mnogima našim sugrađanima znači da vole državu, smijemo li pretpostaviti da vole i ljude u njoj? Voljeti, znači razumjeti potrebe drugih. To je empatija. Može se naučiti. Nametnuta ljubav, čuvari revolucije u i bez šatora, podcjenjivanje empatije, precjenjivanje važnosti koncepta stada i pastira, to sve baš i nema veze s blagostanjem, ispunjenjem, slobodom. Za početak, da ništa drugo nismo napravili, mogli smo poslušati papa Franju i ugostiti jednu obitelj izbjeglica u svakoj župi.

Mogli smo, ali nismo. Možemo naći milijun opravdanja, nijedno nas neće razriješiti osjećaja da smo krivo postupili. I danas dok slušamo kako će nas ako treba i vojska čuvati od najezde ljudi kojima je dom uništen ili im je život lišen svakog dostojanstva tamo odakle dolaze, moramo se zabrinuti. Zašto me veseli slušati da neću, nećemo pomoći ljudima u nevolji? Što se to sa mnom, s nama desilo? Zašto Vukovar nije mjesto gdje Kada ne bude provjere znanja koliko voliš državu tada ćemo znati da smo uspjeli, da je ljubav tu, prisutna, među ljudimaće ljudi hodočastiti za mir, a protiv svakog nasilja, mržnje, rata, rasadnik inspiracije svakoj rasi, svakoj naciji, čovjeku odakle god bio? Zašto naši fakulteti nisu svake godine sve bolji, u zajednicu integrirani, prirodna okupljališta najtalentiranijih, najmudrijih?

Zašto su oni koji su okusili zlo rata iz prve ruke, a samo da zaštite mir, svoje najmilije, danas politički iskorišteni, kupljeni, ušutkani, u suštu suprotnost borcima za slobodu pretvoreni? Kako to da se mladi i sposobni klone rada za opće dobro, politike, a u nju ulaze častohlepni, poslušni, ograničeni i narcisoidni? Pitanja, pitanja, idu na živce, nije li tako? Samo pitanja, a gdje su odgovori? Dok na njih čekamo, odlaze nam susjedi, ne više Srbi, sada odlaze Hrvati, ako je to bitno, ne bi smjelo biti, a jeste. Odlazi 2 posto ljudi svake godine pa računajte. Muče nas pitanja, odgovora niotkuda, što sad?

Dok ima pitanja, ima i nade. Pitanja nikad dovoljno. Problem je dok su tiha, u četiri zida. Odgovore imamo sami, sama nam riječ kaže - odgovornost. Dosta je jamranja, nenasilje nisu (samo) Gandhi i Marin Luther King, postavljanje pitanja je nenasilje. Podržavanje onih koji rade da nam svima bude bolje, onih koji ne taje, koji ne trpaju prvo u svoj džep iz zajedničke kase, koji su tihi i nenametljivi, kojima empatija nije strana. To ima mnogo imena, i izgradnja države je jedno od njih. Poput vrtlarstva, priprema zemlje, sadnja, zalijevanje, njegovanje, cvat, plodovi. Bez laži, bez fige u džepu, država za sve, u kojoj će svima biti dobro, prije svega slabima, drugačijima, nemoćnima, marginalnima, strancima. Oni su naš test, lakmus. Kada ne bude provjere znanja koliko voliš državu tada ćemo znati da smo uspjeli, da je ljubav tu, prisutna, među ljudima. O kojoj je govorio pred dosta godina jedan poseban čovjek iz Nazareta.

<
Vezane vijesti