Foto: FrakturaFoto: FrakturaČini se kako je i mladi pjesnik Marko Pavlovski pronašao inspiraciju u sudbinama "malih" ljudi, uvučenih u pakao antisemitizma. Autor nam u svojoj zbirci Izlet u Dachau, objavljenoj ove godine u nakladi Frakture tako iznosi u dva dijela intimne kontemplacije "poniženih i uvrijeđenih", zanijemjelih usta zahvaćenih u monomanijakalnom deliriju u kojemu ti demoni uju Abrahama zakopali su živog/ u dobi od pet godina (pjesma Forever young), koji su umjesto smilja/ brali Židove (pjesma Pariška ulica) i koji su autorova pradjeda dehumanizirali preimenovanjem u samo broj.

Trauma Drugog svjetskog rata nešto je s čime čovječanstvo neće tako lako izaći na kraj. Barem ne Zapadni svijet, na čijem je dvorištu počinjen zločin teško objašnjiv civiliziranom pojedincu, građaninu današnje ujedinjene Europe, i u dobu kada se ratna razaranja i patnja povezuju s "barbarskim trećim svijetom", što je, nota bene, nova razina preispitivanja moralnih normativa i općenito stanja duha nas, "kulturnih Zapadnjaka", tako ponosnih na tekovine prosvjetiteljstva i naslijeđenog mira u kojemu živimo danas; a ipak, okruženi ratnom strahotom na susjednom kontinentu i vječitim zveckanjem nuklearnog arsenala. Davne tridesete i četrdesete godine prošlog stoljeća i više su nego jasno upozorenje kako masovno ludilo i iživljavanje na nevinima, drugačijima, onima koje je dopala ta odvratna etiketa "nepoželjnih", nije nešto što nam je toliko strano, koliko bismo možda to htjeli misliti.

Plamen je 1933. opasno zahvatio stari kontinent i vrlo skoro utisnuo simboličku pukotinu, "posvećeni prostor" kao heterotopiju iz koje se granaju dvije sablasti; jedna kao vječita opomena i sramota svima koji su na bilo koji način (aktivno i pasivno) omogućili taj pakao, te druga, opletena u cjelokupnoj svijesti nas ostalih, kao sablast nepravedno ubijenih, nestalih, istrijebljenih naših prijatelja, rodbine, susjeda. "Ima li poezije nakon Auschwitza?" - upitao se Adorno. Taj transgeneracijski fantom, ta trauma koja metastazira iz psihičke nijeme zone jednih, stvarajući enklave rascjepkanog ega,  i težnje drugih za razumijevanjem i proradom te traume, i susretanje s time stranim, nečuvenim, tom drugošću koja im je nasilno utisnuta u divljačkom barbarstvu Drugog svjetskog rata.

Nije li poezija jedan od najneposrednijih onda načina za uspostavu te simboličke komunikacije s fantomom i možda najvažniji medij preko kojega ta heterotopija zrcali drugost nas samih? Dežulović na Adornovo pitanje odgovara: "Ne znam za Adorna, ali mene baš krenulo", a čini se kako je i mladi pjesnik Marko Pavlovski pronašao inspiraciju u sudbinama "malih" ljudi, uvučenih u pakao antisemitizma. Autor nam u svojoj zbirci Izlet u Dachau, objavljenoj ove godine u nakladi Frakture tako iznosi u dva dijela intimne kontemplacije "poniženih i uvrijeđenih", zanijemjelih usta zahvaćenih u monomanijakalnom deliriju u kojemu ti demoni uju Abrahama zakopali su živog/ u dobi od pet godina (pjesma Forever young), koji su umjesto smilja/ brali Židove (pjesma Pariška ulica) i koji su autorova pradjeda dehumanizirali preimenovanjem u samo broj.

Zbirka kao da nas navodi da dođemo i sjednemo na ostatke logora, ulica, kuća, polja, i pridružimo se autorovom pozivu da zakoračimo u to "razglobljeno vrijeme" i stavimo uho na te kripte u našemu biću i nakratko osluhnemo svoje prerano umrle, nevine susjede, prijatelje, braću, rodbinu. To mjesto, to je prostor na kojemu prestaje pjesma./ Ovo je svijet kojeg nema ali postoji./ Ovo je planina bez vrha,/ mora nez noći,/ pijetao bez kreste./ Ovdje je tako tiho (pjesma Risiera). Naravno, autor nas ne poziva da zakoračimo u Dachau, ne, autor nas poziva da pođemo s njim u Via Ghegu i da zasviramo s njegovim nećakom - zasviramo, kako više nikada ne bi bilo tiho; poziva nas da spoznamo fantoma kako bi se vrata pakla (bezrazumlja!) zauvijek zatvorila.

<
Vezane vijesti