Foto: Japantimes.co.jp.Foto: Japantimes.co.jp.Fundamentalistička demonstracija japanskog premijera: Današnja likovanja baštinama u globalno osvježenim shvaćanjima vrijednosti imaju sastojak kakav obećava više od njemačke romantičarske refleksije francuske ideje građanina. To je potrošač.

U pokušajima razumijevanja kaše naše svagdašnje ponekad pomaže obično prepoznati kao neobično, defamilijalizirati ga do razine egzotičnoga. Kroz proteklu godinu poučan pogled na vlastito lice u neočekivano dalekom zrcalu ponudio nam je jedan takav događaj s druge strane svijeta. Zrcalo u pitanju slovi kao najvrjedniji predmet u Japanu, šamanističko ogledalo pred kojim silazak božanstva smije zazvati sam Car. Budući kako je zrcalo po svojem potomku na zemlju poslala sama boginja, njime se legitimira božansko podrijetlo carske loze i potvrđuje mit o nastanku svijeta u kojem je boginja upravo ovim predmetom bila izmamljena obasjati svijet svjetlošću Sunca. Da bi ovakva božanska potvrda japanskog podrijetla ljudskog roda ostala neoskvrnuta propadanjem i smrću, čitava se drvena arhitektura oko ovog ogledala u 20-godišnjem ciklusu iznova gradi, a ogledalo prenosi u novoizgrađeno svetište istovjetno starome.

abe_stasiareport.com.jpg abe_stasiareport.com.jpg

Iako su većina ministara japanske vlade članovi pokreta potpore svetištu Yasukuni, predstojnik premijerovog kabineta je spremno pojasnio kako se posjet zbiva u svojstvu privatne osobe i bez kršenja ustavne razdvojenosti religije od države

Kada se japanski premijer sa suradnicima 2. listopada priključio mističnoj noćnoj povorci šintoističkih duhovnika predvođenih carskom svećenicom koja je u prostranom šumskom kompleksu Ise iz starog u novo svetište prenijela zastrto ogledalo, učinio je protuustavni presedan čak većih implikacija od posjećivanja tokijskog svetišta Yasukuni u kojem se štuju uspomene na pale japanske vojnike skupa s najvećim osuđenim ratnim zločincima. Dok je Yasukuni mjesto u kojem je modernizatorski Car 1862. godine monopolizirao lokalna šamanistička štovanja palih ratnika da bi svakom poginulom vojniku u seansi prizivanja duhova iskazao zahvalnost (što je do skandala s otkrićem uvrštenih ratnih zločinaca 1975. i zamjene carskih posjeta izaslanikom bila najveća čast kakvoj se mogao nadati građanin moderne nacije), Ise je mjesto u kojem se sudjelovanjem svjetovnih dužnosnika stopljenost doba bogova i doba ljudi u neprekinutoj mitohistoriji potvrđuje kao ispravna. Iako su većina ministara japanske vlade članovi pokreta potpore svetištu Yasukuni, predstojnik premijerovog kabineta je spremno pojasnio kako se posjet zbiva u svojstvu privatne osobe i bez kršenja ustavne razdvojenosti religije od države. U četiri poslijeratne periodične obnove svetišta otkako postoji pacifistički japanski ustav, ovo je prvi premijerov dolazak na obred prijenosa "Božanskog tijela".

Da nije dvije europske okolnosti, ovakva bi se fundamentalistička demonstracija japanskog premijera mogla ticati samo Dalekog Istoka. Ponajprije se svetišta Ise može prisjetiti kao mjesta gdje je pokleknulo europocentrično shvaćanje kulture kao civilizacijskog stremljenja kakvom su u vršku renesansne palače ili gotičke katedrale. Kad je Japan u Popis svjetske baštine prijavio Ise UNESCO-ov se test autentičnosti nije mogao primijeniti jer je podrazumijevao materijalni integritet i starost zgrade, bez obzira  na to što se radi o arhitektonskom umijeću konzervatorski obzirno prenošenom praktično od japanske pretpovijesti. S ocjenjivanjem prijave se nije moglo otezati jer je Japan zbog svoje diplomatske ofenzive i privremenog istupanja SAD postao najvećim donatorom UNESCO-a. Prešućivanjem Ise kao mjesta koje je svojim respektiranim postojanjem od svakog Japanca zahtijevalo i ultimativnu ratnu žrtvu i odriješivalo od svake ratne odgovornosti, to je rudimentarno svetište svojom poslijeratnom re-estetizacijom ambijenta iskonske elegancije uspio potaknuti globalno redefiniranje pojma autentičnosti i preispitivanje shvaćanja kulture uopće.

Da nije dvije europske okolnosti, ovakva bi se fundamentalistička demonstracija japanskog premijera mogla ticati samo Dalekog Istoka

Važnija je okolnost jedne posve europske zebnje pred premijerovim noćnim koracima pod gorostasnim čempresima svetišta Ise vezana zapravo za europsko postanje ove japanske idolatrije. U XIX stoljeću Japanci su obnovom neposredne carske vlasti nastojali objediniti nacionalne snage ne bi li izmaknuli kolonizacijskim sudbinama svojih civilizacijskih uzora, budističke Indije i konfucijanske Kine. Integracijski uzor u koji su se ugledali bila je pobjednička Prusija, čiji je kralj tih godina osvanuo kao njemački car. U paketu s obrascem pruskog ustava stigla je i pruska ideologija, točno u vrijeme kad su se prevratničke manifestacije romantizma podržavile kao kult nacije. Ono što je u Njemačkoj bila podrazumijevana patriotska lojalnost građana kadra premostiti konfesionalne granice državica pred ujedinjenjem, u žustroj je japanskoj transformaciji postala "nereligijska religija" podržavljenog šintoizma u kojem su izumljena štovanja Cara kakva šintoizam dotad nije poznavao. Nova je lojalnost tražena i od japanskih budista ili kršćana, kao građanski katekizam nominalno ne kršeći zapadni standard razdvojenosti religije od države koji je, zajedno s parlamentarizmom, nakon pobjede u Rusko-japanskom ratu i savezništva s Velikom Britanijom jamčio prilagodbe prijašnjih diktiranih trgovačkih sporazuma i pristup u red velikih svjetskih sila kakve si smiju priuštiti vlastita kolonijalna osvajanja.

Sudjelovanjem u najvažnijem obredu svetišta Ise adorira se držanje svoje nacije korijenom i predestiniranim gospodarom ljudskog roda, a ignoriranje neizrecivih patnji susjeda i vlastitog naroda što ih je polučio državni šintoizam s Ise kao dokazom istinitosti manji je politički uteg na domaćoj političkoj sceni od dobitka demonstracijom nepokolebljive nacionalne pravovjernosti

Nevolje u kakvima se zbog domaćih političkih nadmetanja zatječu japanski premijeri kad u posjetima šintoističkim svetištima umjesto dva pljeskanja dlanovima što znače prizivanje duhova plješću jednom ne bi li na takav način naizgled sekularizirali svoj posjet, to se pak već doima posve europskom temom. U takvoj politici simbola nema posve zadovoljnih, jer su svećenstvo i ultranacionalisti zgranuti što se već ušavši ne sudjeluje kako dolikuje. Politička alkemija nije izolirani lokalni proces, pa se prvi japanski premijer koji se pri posjetu svetištu Yasukuni 1983. godine potpisao kao takav vjerojatno ne bi usudio 1985. godine u posjet dovesti i čitavu vladu da tri mjeseca prije s njemačkim kancelarom pijetet na vojnom groblju u Bitburgu (uključivo s grobovima pripadnika zločinačke organizacije Waffen-SS) nije iskazao i američki predsjednik. Sudjelovanjem u najvažnijem obredu svetišta Ise adorira se držanje svoje nacije korijenom i predestiniranim gospodarom ljudskog roda, a ignoriranje neizrecivih patnji kako susjeda tako i vlastitog naroda što ih je polučio državni šintoizam s Ise kao dokazom istinitosti manji je politički uteg na domaćoj političkoj sceni od dobitka demonstracijom nepokolebljive nacionalne pravovjernosti. Od takve hegemonijske igre, pak, nema ničega europsko-atlantskijega.

Na Svjetskim izložbama XIX stoljeća države su se, odmah uz nove mašine, hvalile autentičnim kulturama kakve su svojim drevnostima svoje nacije dokazivale istovrijednima s klasičnim uzorima. Današnja likovanja baštinama u globalno osvježenim shvaćanjima vrijednosti, ipak, imaju sastojak kakav obećava više od njemačke romantičarske refleksije francuske ideje građanina. To je potrošač. Antropologizirano shvaćanje kulture pravnici znaju prevoditi kao pridržavanje kolektivnog intelektualnog vlasništva. Poput japanske priče, i novo tržišno značenje kulture pripada u kolonizatorsku historiju s dekoloniziranim državama koje su još od 1960-tih krenule uspostavljati kontrolu nad trženjem svojih ustanovljenih egzotičnosti. U europskim državama čija su društva stvorena snagom parnog stroja, nacionalna kultura je bila crowdsourcing-projekt masa emancipiranih pristupom tržištu i glasačkoj kutiji, dok je današnja emancipacija globalizacijska. Procesi i njihove posljedice su daleko od jednoznačnih, pa je hladnoratovska ugroza opstanku svijeta dovela do današnjih internetskih sprava u svačijem stanu ili ruci, a globalizacija može značiti kako uništenja tako i afirmacije potlačenih.

Nema mnogo dovoljno snažnih figura kakve se mogu nositi s "nereligijsko-religioznim" zanosom građanina nacionalne države, no razorni put načet u Ise nenamjerno je poveo i u takvom smjeru graditelja kulture kroz potrošnju. Kad se na artiklima s dućanskih polica danas čitaju deklaracije pijeteta održivim proizvodnjama i očitovanja respekta ili potpore kolektivima čija se dobra, ideje ili reputacije koriste, kultura se pojedinačno troši da bi se u samoj potrošnji iznova kolektivno stvarala. Svim žrtvama ideologije opravdavane značenjem božanskog zrcala iz obnavljanog svetišta Ise čijim se potomcima nije nikada ispričalo, poput nankinških, to može biti djelić utjehe. Nama ostalima odgojenima na europskom nasljeđu to može biti i djelić optimizma.

Ključne riječi: klerikalizam, Japan
<
Vezane vijesti