glina_6_tg_copy54868.jpgU Hrvatskoj ne postoji ministarstvo koje bi se bavilo razvojem stambenih politika.

Potresi na Baniji otkrili su da hrvatska politika nema sustav kriznog zbrinjavanja, a pomoć u najvećoj mjeri pružaju građani. Uz to, otkriven je zločinački poduhvat posljeratne obnove jer su obnovljeni objekti posebno razoreni, a za što se sadašnji župan, a tadašnji pročelnik i glavni inžinjer u Ministarstvu za razvitak i obnovu Ivo Žinićne osjeća odgovornim.

Budući da izostanak politike kriznog zbrinjavanja uključuje i izostanak onog stambenog, razgovarali smo sa sociologinjom Antonijom Komazlić iz Prava na grad o privatizaciji stanovanja i njenom utjecaju na hrvatsko društvo, što uključuje i neorganiziranu reakciju Vlade na potres. Istaknula je kako je u slučaju potresa u Zagrebu manjkavost sustava javnog stanovanja bila jedan od glavnih razloga zašto nije bilo adekvatnog brzog rješenja za pogođene građane. Također, navela je kako smo imali više od 500 praznih stanova u javnom stambenom fondu Grada Izostanak državne regulacije i prepuštanje građevinskog sektora i nekretnina tržištu uzrokovali rast cijena nekretnina, podizanje cijena najamnina do razina koje su neodržive za prosječno hrvatsko kućanstvo te zanemarivanje pravila gradnje pri obnoviZagreba te da nije bilo jasno zašto je oko 500 ljudi mjesecima bilo u Cvjetnom naselju umjesto da im se ustupe ti stanovi.

Pravo na grad već neko vrijeme problematizira način na koji gradska uprava i ministarstva zadužena za stanovanje raspolažu s javnim resursima i financijskim sredstvima koja se tiču stambenog pitanja hrvatskih građana. To je očito iz istraživanja koje je pokazalo da je cijena najma od 2015. do 2019. porasla za 38 posto, a sustavni izostanak socijalno osviještenih stambenih politika očituje se i u katastrofalnoj organizaciji nakon potresa u Zagrebu i  Sisačko-moslavačkoj županiji.

Komazlić je istaknula kako najam u Zagrebu i drugim većim hrvatskim gradovima u posljednjih desetak godina raste između 10 i 20 posto godišnje što se povezuje s porastom gradskog turizma i popularnosti kratkoročnog najma putem Airbnb-a ili nekih drugih platformi. Razlog tome je, kaže, što porezna politika favorizira kratkoročni turistički najam na štetu dugoročnog najma građanima: "Za jedan krevet u kratkoročnom najmu u Zagrebu vlasnici trebaju godišnje platiti paušal od 300 kuna, a najmodavci koji iznajmljuju u dugoročnom trebaju plaćati 12 posto iznosa najamnine, što za najamninu od oko 2000 kuna ispadne oko 200 kuna mjesečno."

Zbog favoriziranja kratkoročnog najma, troškovi kućanstava na stanovanje često prelaze 40 posto ukupnih primanja, a smatra se da potrošnja veća od 30 posto izaziva stambeni stres: "Na razini EU to primjerice znači da 17 posto podstanara troši više od polovice svojih prihoda na stanovanje, a u upitniku Prava na grad o stambenim situacijama podstanara u Hrvatskoj u vrijeme epidemije smo zabilježili da 70 posto od oko 400 sudionika troši više od 40 posto svojih prihoda na stanarinu i režije", navodi Komazlić.

Također, potrebno je spomenuti porast prodajne cijene nekretnina zbog kredita APN-a, subvencioniranih bankovnih kredita koji uzrokuju porast cijena tržišta nekretnina. Budući da su cijene nekretnina povezana s cijenama najma, krediti APN-a su svakako jedan od faktora za rast cijena najma.

Komazlić je istaknula kako nemamo instituciju koja bi se bavila stambenim politikama kao sveobuhvatnim socijalnim pitanjem. "Gradska uprava nema razrađen sustav praćenja postojećih ugovora o najmu. Nemaju konkretne podatke o njihovom broju u specifičnom vremenskom periodu Udio vlasništva u javnom stanovanju u Zagrebu je samo dva posto, dok u Amsterdamu, Beču i Berlinu on iznosi oko 40 postokao ni instrumente kako pratiti kretanje tržišta najma kojeg bi onda naknadno mogli regulirati. Mjestimično evidentiranje stanja na tržištu najma nije tu radi regulacije pristupačnosti stanovanja već isključivo zbog regulacije plaćanja poreza i praćenja tržišta nekretnina."

Osim gradske uprave, stambenim se pitanjem bave Ministarstvo za demografiju i Ministarstvo prostornog uređenja i graditeljstva. Međutim, Ministarstvo prostornog uređenja i graditeljstva je skupa s APN-om nositelj programa subvencioniranja stambenih kredita i nisu zaduženi za socijalni aspekt stanovanja. Država na taj način iz proračuna servisira izgradnju stambenih objekata koje onda u dogovorima s bankama distribuira građanima, umjesto da programima javnog stanovanja puni proračun od najma stanova čiju je izgradnju platila. Dakle, alternativna politika koju predlaže Pravo na grad su programi javnog stanovanja koji su prisutni u mnogim europskim gradovima poput Beča, Berlina i Amsterdama, gdje visoki postotak stanovanja u javnom vlasništvu daje mogućnost priuštivog stanovanja širokom sloju građana i istovremeno može regulirati cijene na tržištu najma.

"Međutim, u Hrvatskoj od devedesetih ne postoji ministarstvo koje bi se bavilo razvojem stambenih politika kao dijelom svobuhvatne socijalne politike, kako to navodi sociologinja Petra Rodik u knjizi Prezadužen iz prošle godine. U Jugoslaviji je pravo na dom bilo jedan od temelja socijalne sigurnosti i preduvjet za društvenu participaciju. Od devedesetih je ono prepušteno tržištu u svim pogledima, kako kupovine, tako i najma stambenih jedinica. Čak i kada država ulaže sredstva to je subvencioniranje i podilaženje bankama koje razvijaju svoje kredite i šire mrežu korisnika. Za bilo kakvu promjenu stambenim politikama bi se trebalo baviti sustavno i cjelovito, na način da se pitanju stanovanja pristupa kao ljudskom pravu, a ne robi na tržištu", izjavila je Komazlić za H-Alter.

Antonija Komazlić <p>(twittter)</p>
Antonija Komazlić 

(twittter)

Komazlić navodi kako je udio vlasništva u javnom stanovanju u Zagrebu samo dva posto te da je slično i u ostalim hrvatskim gradovima, dok u Amsterdamu, Beču i Berlinu ono iznosi oko 40 posto. Sugovornica ističe da u tim sustavima javnog stanovanja novac stanara ulazi u fond kojim se ulaganje u javno stanovanje perpetuira ulaganjem u novu gradnju, a da europski gradovi na taj način istovremeno amortiziraju situaciju kako tržište nekretnina nikad ne bi postalo nepodnošljivo skupo za većinu stanovnika. Komazlić je naglasila kako je u Hrvatskoj agenda potpuno drugačija jer Zagreb od 2012. ima odredbu o prodaji javnih stanova iz svog stambenog fonda, a to čine i neki drugi hrvatski gradovi, primjerice Sisak.

Unatoč nedovoljnom ukupnom broju javnih stanova, sugovornica je navela kako je preko 500 njih bilo prazno za vrijeme zagrebačkog potresa, a umjesto da se donese akt o hitnom stambenom zbrinjavanju svih onih kojima su domovi oštećeni u potresu, gradonačelnik je tek u šestom mjesecu donio kriterij prema kojem samo branitelji i oni koji mogu dokazati da su u iznimno teškom socijalno-zdravstvenom stanju mogu dobiti te stanove. Taj nedostatni odgovor izuzeo je mnoge obitelji prosječnih primanja koje nisu u stanju sanirati štetu od potresa.

Što se kvalitete hrvatskog javnog stanovanja tiče, Komazlić napominje kako ono nerijetko nastaje kada gradovi ne uspiju prodati izgrađene stanove: "Javno stanovanje u Novom Jelkovcu nastaje uglavnom slučajno. Grad je htio te stanove prodavati ljudima u mlađim srednjim godinama, ali zbog izostanka infrastrukture i previsokih cijena zainteresiranost je bila iznimno niska. Radi neuspjeha su osmislili model zagrebačkog najma stana, ali su tamo smjestili ljude bez ikakvog razrađenog plana. Važno je spomenuti i da grad rijetko gradi kapacitete unutar postojećeg gradskog tkiva koje je okruženo infrastrukturom jer to prepušta za fiktivna buduća privatna ulaganja za namjene koje nisu dostupne svima."

Budući da je iz navedenog očito da je stambeno pitanje u Hrvatskoj snažno prepušteno tržištu, ne čudi da je i posljeratna obnova bila lišena bilo kakvih sustavnih provjera kvalitete gradnje. Tomislav Tomašević, Čelnik stranke Zagreb je naš!, na nedavnoj je press konferenciji istaknuo sljedeće: "Očito je da su kuće koje su obnavljanje nakon rata posebno pogođene u potresu jer se nije radilo po važećim pravilima. Radi se o Najam u Zagrebu i drugim većim hrvatskim gradovima u posljednjih desetak godina raste između 10 i 20 posto godišnje, što se povezuje s porastom gradskog turizma i popularnosti kratkoročnog najmasustavnom kriminalu za vrijeme obnove nakon rata. HDZ-ovci se sada prepiru. Trenutni ministar graditeljstva kaže da je bilo nepravilnosti, a Žinić tvrdi da nije odgovoran. DORH je pokrenuo određene izvide za gradnju nakon rata, međutim stručnjaci govore o potencijalnoj zastari tog slučaja. Premijer kaže da će oni istražiti što se tu dogodilo, no to znači da će jedni HDZ-ovci istražiti druge HDZ-ovce. Oni koji su sada na vlasti, one koji su bili tada. Ne vjerujemo u takve istrage... Kao Hrvatski sabor možemo odrediti političku odgovornost i unaprijediti sustav da se ne ponovi ista stvar u obnovi sada nakon potresa na Baniji ili Zagrebu, gdje većina obnove tek treba slijediti. Ne možemo dozvoliti da se ponovno dogodi isto što i nakon rata."

Iz navedenog se očituje da su izostanak državne regulacije i prepuštanje građevinskog sektora i nekretnina tržištu uzrokovali rast cijena nekretnina, podizanje cijena najamnina do razina koje su neodržive za prosječno hrvatsko kućanstvo te zanemarivanje pravila gradnje pri obnovi stambenih jedinica stradalih za vrijeme rata devedesetih.Usprkos pričama medijski vrlo zastupljene protržišne struje koja smatra da je Hrvatska zbog svojeg nasljeđa snažnije socijalistička od uspješnijih europskih država, uočavamo da gradovi poput Amsterdama, Beča i Berlina programima javnog stanovanja reguliraju cijene i najam nekretnina u puno većoj mjeri nego što to radi Zagreb i ostatak Hrvatske, a izostanak državne regulacije pri obnovi kuća nakon potresa, uključujući one koje su sada uništene u Sisku, Petrinji i Glini, također je očita naznaka upliva tržišta jer su zadužene kompanije štedjele gdje god su mogle radi (ratnog) profiterstva, zanemarujući socijalni aspekt stanovanja koji je u Jugoslaviji bio dio zdravog razuma, baš kao što je u Beču, Berlinu ili Amsterdamu danas.

<p class="MsoNormal">Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na
vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj
teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.<o:p></o:p></p>

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Ranjive na vidjelo" sufinanciranog sredstvima Europskog socijalnog fonda. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za nezavisnu medijsku kulturu.

<
Vezane vijesti