ytb-prtscytb-prtscSnježana Koren, autorica knjige "Politika povijesti u Jugoslaviji 1945-1960": Iako je tijekom 45 godina u Jugoslaviji ulagan silan trud u oblikovanje i prenošenje određene verzije povijesti, ta se konstrukcija u devedesetima srušila kao kula od karata. To bi trebali imati na pameti svi oni koji i danas smatraju da imaju pravo ljudima propisivati kako misliti o prošlosti. U Hrvatskoj postoji snažna tradicija poučavanja uniformne povijesti, fokusirane na jednoznačne odgovore i ona tumačenja koja u danom trenutku preferira vladajući poredak.

Dr.sc. Snježana Koren autorica je knjige "Politika povijesti u Jugoslaviji 1945-1960" u kojoj analizira odnos politika moći i povijesnih narativa. Autorica predaje na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a suradnica je na projektu "Stvaranje socijalističkog čovjeka. Hrvatsko društvo i ideologija jugoslavenskog socijalizma" koji se realizira u okviru Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma na Sveučilištu u Puli.

naslovnica_snjezana_koren.jpg

Na koji način politika pristupa ili tretira povijest?

Pojam "politika povijesti" kod nas relativno nov i nepoznat. Politika povijesti znanstvena je disciplina koja u fokusu ima političko-legitimacijske funkcije različitih interpretacija povijesti. Istražuje kako i zašto politika "postupa" s poviješću te koje posljedice iz toga proizlaze. Pritom se ispituje tko su akteri i recipijenti takve politike povijesti te kakav je odnos između njihovih strategija i taktika.

Važno je reći da ovaj koncept ne podrazumijeva samo i isključivo različite vrste zlouporaba i manipulacija poviješću, već i različite druge razloge zbog kojih se povijest upotrebljava u političke svrhe. Hannes Swoboda svojevremeno je rekao da je politiku nemoguće zamisliti bez povijesti. Naš je javni prostor zagađen uporabom povijesti koja je isključiva, zlonamjerna, neargumentirana, gdje se povijest koristi kao oružje za dezavuiranje političkih protivnika ili stvaranje neprijateljskih slika o "drugima"Političarima povijest služi kao legitimna referentna točka, važna je za izgradnju političkog imaginarija, pomaže kako bi se dao okvir određenim politikama i političkim smjernicama. Ukratko, tu se radi o osmišljavanju sadašnjosti upisivanjem značenja u prošlost i projekcijama za budućnost. Problem, naravno, nastaje kada se određena tumačenja i prosudbe, poduprta političkom moći, propisuju zakonima i deklaracijama ili promiču kao jedina "pravilna".

Po čemu je jugoslavenska pozicija u ciljanom razdoblju bila specifična?

U knjizi se analizira kako se politika povijesti u Jugoslaviji iskazivala u prvih petnaest poslijeratnih godina, kroz historiografiju, udžbenike, simboličku dimenziju izraženu u komemoracijama i obilježavanjima državnih praznika te niz svakodnevnih praksi poput strategija poučavanja - uključujući i izbjegavanje određenih tema - odabira tema za stručno usavršavanje nastavnika itd. Fokus knjige je ponajviše na školskom kontekstu gdje su promjene bile puno dinamičnije, gdje se brže i jasnije iskazivao utjecaj vanjskih i unutarnjih čimbenika koji su oblikovali prioritete u državnoj politici povijesti nego u, primjerice, historiografiji.

Sa svoje strane, Jugoslavija je fascinantna tema za istraživače politike povijesti. Prvo, radi se o načinu na koji se povijest neposredno poslije rata koristila kako bi se stvorila legitimacijska osnova novih komunističkih vlasti. Drugo, radi se o načinu na koji se oblikovala slika prošlosti koja je trebala imati integrativnu funkciju za društvo koje je upravo prošlo kroz strašnu ratnu traumu. Ta se slika gradila na predodžbi o istovjetnom povijesnom iskustvu i zajedničkoj povijesnoj sudbini "naših naroda". No, ponajviše se radilo o pokušaju izgradnje identiteta na nadnacionalnim osnovama, na ideji o zajedničkoj borbi svih jugoslavenskih naroda u NOB-u protiv okupatora i njihovih pomagača koja je bila ugrađena u same temelje dominantne ideologije bratstva i jedinstva. Potom se već od kraja 1940-ih ta netom kreirana verzija preoblikovala pod utjecajem sukoba sa SSSR-om, da bi se već od početka 1950-ih, a potom u sve više sljedećim godinama i desetljećima, kroz različita tumačenja prošlosti iskazivale i međunacionalne tenzije.

Tko su bili ključni akteri politike povijesti i da li su i koliko bili različiti paralelni, republički i drugi, službeni narativi?

Ključne aktere jugoslavenske politike povijesti u cijelom istraživanom razdoblju, a posebice u prvih petnaestak poslijeratnih godina, treba tražiti u

tito2.jpg

najužem partijskom vrhu. Politika povijesti kreirala se internim odlukama Politbiroa CK KPJ, u tekstovima Tita, Đilasa, Ziherla, Kardelja i drugih najviših partijskih rukovodilaca, u dokumentima s partijskih kongresa, u materijalima Agitpropa, partijske Komisije za historiju itd. Osnove narativa o NOB-u formulirao je Tito u svojim brojnim tekstovima još iz doba rata, a potom i u svojem referatu na Petom kongresu KPJ 1948. godine. Upravo iz tih tekstova proizlaze temeljni gradivni elementi narativa o NOB-u: npr. kronološki redoslijed ustanaka po republikama, konstrukt o "sedam neprijateljskih ofenziva", ocjene o četnicima, ustašama, HSS-u, kraljevskoj vladi itd. To je svakako jedan od najupečatljivijih primjera, no ima i drugih. U Politbirou CK KPJ donesene su se odluke o prevođenju i potom potkraj 1940-ih o povlačenju sovjetskih udžbenika povijesti, o izradi Historije naroda Jugoslavije, knjige koja je trebala biti model za izradu republičkih udžbenika nacionalne povijesti, a za čiju je izradu smjernice napisao Milovan Đilas. Radovi ključnih partijskih ideologa proučavali su se kao sastavni dio programa za stručno usavršavanje nastavnika, udžbenici povijesti koji su tematizirali razdoblje 20. stoljeća slali su se na verifikaciju Komisiji za historiju CK SKH. I tako dalje.

<span lang="HR">Peti kongres KPJ, 1948. S desna na lijevo: Milovan 
Đilas, Aleksandar Ranković, Moša Pijade, Josip Broz Tito, Edvard 
Kardelj, Franc Leskošek Luka. (Foto: Hrvatski povijesni muzej)</span> Peti kongres KPJ, 1948. S desna na lijevo: Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Moša Pijade, Josip Broz Tito, Edvard Kardelj, Franc Leskošek Luka. (Foto: Hrvatski povijesni muzej)

No, od početka 1960-ih nadalje u definiranju politika povijesti sve značajniju ulogu imale su republičke političke i intelektualne elite, što je omogućilo da se kroz suprotstavljene narative iskažu i međunacionalne tenzije. Takve su se razlike u prikazima povijesnih događaja povremeno iskazivale već u školskim programima pojedinih republika iz 1940-ih. Nakon povlačenja prevedenih sovjetskih udžbenika, početkom 1950-ih krenulo se u objavljivanje domaćih udžbenika povijesti koje je svaka republika izrađivala zasebno. To se odvijalo u vrijeme kada je napušten dotadašnji direktni način rukovođenja kulturom i prosvjetom, kada više nije bilo tijela poput Agitpropa koje bi bdjelo nad sadržajem školskih pro Nažalost, u hrvatskom društvu ne postoji kultura dijaloga o otvorenim pitanjima iz povijesti, osobito novije. Polemike koje se vode u Hrvatskoj često nemaju za cilj poticanje dijaloga o otvorenim pitanjima i kontroverznim temama, već upravo suprotno, zatvaranje rasprava i nametanje ultimativne verzije kojima je cilj okončati legitimne debate o prošlostigrama i udžbenika. To je omogućilo da na površinu ponovo isplivaju narativi u kojima se prikaz povijesti jugoslavenskih naroda nije gradio samo na predodžbi o zajedništvu, već su se u pojedinim slučajevima međunacionalni (prvenstveno hrvatsko-srpski) odnosi prikazivali na izrazito antagonističan način. Kad se usporede prikazi u hrvatskim, srpskim i slovenskim udžbenicima, te su razlike izuzetne, pa čak i frapantne. Na primjer, u srpskim je udžbenicima u prikazima Vojne krajine postojala izrazito negativna slika hrvatskog plemstva, dok se u hrvatskim udžbenicima upadljivo izbjegava spomenuti etnička i konfesionalna pripadnost naseljenika u Vojnoj krajini. U prikazima 19. stoljeća, i u srpskim i u hrvatskim udžbenicima su političke elite drugog naroda prikazane pretežno negativno. U hrvatskim i slovenskim udžbenicima postojala je izrazito negativna slika prve Jugoslavije koja se zasnivala na predodžbi o "velikosrpskoj hegemoniji" i prevlasti "velikosrpske buržoazije"; nasuprot, u narativu srpskih programa i udžbenika ti se problemi svode na klasnu borbu, pa se inzistira na raspodjeli krivnje između triju nacionalnih buržoazija.

djilas.jpg

Od kraja 1950-ih, razlike su se počele iskazivati i u onim temama koje su primarno trebale imati integrativni karakter – povijest NOB-a i KPJ. U historiografiji, te su se rasprave osobito intenzivirale u 1960-ima, kada se raspravljalo o ocjenama nastanka Jugoslavije 1918., o odnosu Partije prema nacionalnom pitanju, o sporazumu Cvetković-Maček te polemiziralo o slomu Jugoslavije u travanjskom ratu, o zaslugama pojedinih naroda za ustanak 1941. ili o broju žrtava koncentracijskog logora Jasenovac. Zbog toga je historiografija postala predmetom bavljenja republičkih partijskih rukovodstava, o njoj se raspravljalo na partijskim kongresima, a Tito je na Osmom kongresu SKJ (1964.) govorio o "nacionalističkim pojavama u historiografiji". Odjeci tih rasprava mogu se iščitati i iz udžbenika. Tako se 1963. po prvi puta javlja podatak o Sisačkom partizanskom odredu kao prvom partizanskom odredu u Jugoslaviji, no samo u hrvatskom udžbeniku. Gimnazijski udžbenik iz 1971., kojemu je recenzent bio Franjo Tuđman, donio je nešto drugačija tumačenja vrućih tema iz novije jugoslavenske povijesti od uvriježenih, da bi već verzija iz 1972. bila temeljito prerađena, a potom su od sredine 1970-ih objavljeni novi udžbenici koji su se u potpunosti vratili na okvir zadan Titovim tekstovima.

Tako su udžbenici i programi povijesti, sa svim svojim razlikama u prikazu pojedinih događaja, pa čak u pojedinim slučajevima izraženim naU deklaracijama o Domovinskom ratu i Oluji na više se mjesta spominje slobodna znanstvena istraživanja, ali ih se istovremeno stavlja u direktnu vezu s obranom "povijesne istine" koja se već unaprijed nekako "zna" i prije bilo kakvih istraživanjacionalnim antagonizmima, jedan od upadljivijih primjera neuspjeha u nastojanju da se razvije zajednički jugoslavenski identitet. Uniformna i strogo kontrolirana verzija povijesti koja nije dopuštala drugačija tumačenja i značenja očito nije korespondirala s osobnim sjećanjima mnogih ljudi. To je istovremeno značilo da je bila opterećena problemom kredibiliteta i da nije mogla ispunjavati onu integrativnu ulogu koju joj je namijenila politika. To svakako otvara pitanje o učinkovitosti takvih strategija. Dobro je prisjetiti se i kako je sve završilo: iako je tijekom 45 godina ulagan silan trud u oblikovanje i prenošenje određene verzije povijesti, ta se konstrukcija u 1990-ima srušila kao kula od karata. Koliko današnjih učenika zna za sedam ofenziva? To bi trebali imati na pameti svi oni koji i danas smatraju da imaju pravo ljudima propisivati kako misliti o prošlosti.

Koji su bili osnovni kontinuiteti, a koje promjene u pristupu nastavi povijesti, odnosno uopće dominantnom povijesnom narativu u društvu?

Kontinuitete treba tražiti u slici povijesti koja se gradila na predodžbi o istovjetnom povijesnom iskustvu i zajedničkoj povijesnoj sudbini "naših naroda", osobito u NOB-u. Njezine ključne ideološke sastavnice bile su bratstvo i jedinstvo, zajednička borba jugoslavenskih naroda u NOB-u i Titov kult, čemu je kasnije pridodan i otpor SSSR-u te samoupravljanje. Naravno, školska povijest trebala je posredovati i dijalektičko-materijalistički pogled na svijet, no on se nije izgrađivao ni brzo ni jednostavno. No, upravo će zajedničkom iskustvu NOB-a Partija pribjegavati u onim trenucima kada je smatrala da je jedinstvo države ugroženo, što je primjerice bilo evidentno kada se u drugoj polovici 1950-ih ponovo otvaraju rasprave o nacionalnom pitanju. Zbog toga se broj sati namijenjen obradi ove teme neprestano povećavao i bio je najveći upravo u 1980-ima.

Neke promjene bile su uvjetovane i vanjskopolitičkim razlozima.

Vanjski prioriteti i promjene koji su utjecali na promjene u poučavanju povijesti najvidljiviji su u razdoblju sukoba sa SSSR-om, od 1948. do 1952. U oba slučaja, jugoslavenskom i hrvatskom, rat se promatra kao utemeljujući događaj u stvaranju države, pa stoga dobiva posebno mjesto u javnom diskursu i poučavanjugodine. Neposredno poslije rata slika SSSR-a bila je izrazito apologetska, što se ponajviše odražavalo u prikazima Oktobarske revolucije, isticanju sovjetske pomoći partizanima tijekom rata i veličanju suvremenih sovjetskih dostignuća. Zanimljivo je da su prikazi SSSR-a u programima bili najapologetskiji u trenutku kad je sukob započeo, dakle u šk. god. 1948/49. Obrat se dogodio tek u programima za 1951/52. kada se SSSR počeo prikazivati kao imperijalistička sila, a Staljinova uloga podvrgnuta je snažnoj kritici. Prestali su se obilježavati sovjetski državni praznici poput osnivanja Crvene armije ili Staljinova rođendana. Sukob sa SSSR-om utjecao je i na promjene u prikazu NOB-a. U pismima Staljina i Molotova Politbirou CK KPJ isticalo se kako je upravo intervencija sovjetske armije spasila partizane kad je pokret bio u dubokoj krizi i tako omogućila dolazak KPJ na vlast. Na to je jugoslavenski partijski vrh odgovorio pojačanim proučavanjem i poučavanjem povijesti NOB-a i KPJ, isticanjem vlastitog ratnog iskustva, kao i autentičnosti i samosvojnosti NOB-a. U to vrijeme pada i izjednačavanje NOB-a sa socijalističkom revolucijom, pa NOB u jugoslavenskom diskursu postaje pandan Oktobarskoj revoluciji i njezin jedini autentični nastavljač.

Jedno od poglavlja knjige posvećeno je i kulturi sjećanja, naročito školskim i drugim obilježavanjima značajnih datuma. Kako se ta praksa mijenjala?

U prijelaznom razdoblju druge polovice 1940-ih paralelno se odvijao proces demontiranja postojećeg simboličkog repertoara i njegova zamjena novim. Još tijekom rata, prije nego što su uspostavljene vlastite tradicije, počeli su se obilježavati datumi koji su se vezivali uz SSSR, npr. proslave godišnjice Oktobarske revolucije i osnivanja Crvene armije, proslave Staljinova rođendana i komemoriranje Lenjinove smrti.

Većina novih praznika imala je izraženu historijsku simboliku jer su evocirali važne događaje iz partizanskog rata i Drugog svjetskog rata općenStvara se obvezujući vokabular kojim se opisuju ratni događaji, prikazi su fokusirani na vojne operacije i portrete ratnih junaka, ne nudi se alternativa ratu kao sredstvu za rješavanje političkih problemaito. Tako su se u prvoj poratnoj godini obilježavale godišnjice svrgavanja vlade Cvetković-Maček, njemačkog napada na SSSR, kapitulacije Njemačke, oslobođenja Beograda i Zagreba, godišnjica Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a. Već od ljeta 1945. svaka je republika obilježavala svoj dan ustanka. U Hrvatskoj je to bio 27. srpnja, iako se među vodećim hrvatskim komunistima od samog početka spominjao 22. lipnja kao svojevrsni kontradatum. Među proslave visokog intenziteta pripadala je i proslava Titova rođendana koji se počeo obilježavati još u vrijeme rata. Ipak, dvije središnje proslave, ujedno i državni praznici FNRJ, bili su 1. svibanj tj. Praznik rada i 29. studeni tj. Dan Republike. Odluka o tome donesena je još 1945. godine, a od 1949. jednodnevne proslave prerasle su u dvodnevne. Od 1947. se, kao državni praznik, obilježavao i Dan JA.

U vrijeme sukoba sa SSSR-om prestali su se obilježavati sovjetski državni praznici poput osnivanja Crvene armije ili Staljinova rođendana, iako su se Staljinove slike nosile još u prvomajskoj povorci 1949. No, to se nije odnosilo na Oktobarsku revoluciju koja se promatrala kao svojina međunarodnog radničkog pokreta. Najveće promjene doživjelo je obilježavanje Dana pobjede, državnog praznika koji se prvobitno, kao i u SSSR-u, obilježavao 9. svibnja, za razliku od zapadne Europe gdje se obilježavao 8. svibnja. No, 1952. je taj praznik pomaknut na 15. svibnja, da bi 1965. bio ponovo vraćen u stari termin, a potom je 1967. status praznika degradiran iz neradnog u radni dan. Od 1951. počeo se u Jugoslaviji obilježavati i Dan UN-a, što se poklapalo s periodom kada je, u vrijeme sukoba sa SSSR-om, Jugoslavija izabrana za dvogodišnju nestalnu članicu Vijeća sigurnosti

Promjene u obilježavanju važnih datuma koje su se dogodile u drugoj polovici 1950-ih imale su drugačija ishodišta: radilo se o zabrinutosti partiPredsjednici pojedinih političkih stranaka zazivaju unificiranje udžbenika kako bi se u njih unijele partijske verzije povijesti. Štoviše, postavlja se pitanje je li za dio onih koji odlučuju o obrazovanju uopće poželjan pristup u kojemu se učenici suočavaju s različitim interpretacijama i perspektivama o prošlosti te uče kritički misliti o prošlosti i sadašnjostijskih ideologa zbog zatvaranja u republičke granice, a s druge strane o pojavi mladih generacija koje nisu imale osobno ratno iskustvo, što je zahtijevalo pojačane napore za održanje sjećanja na rat. Zato su u to vrijeme uvedeni novi državni praznici na saveznoj razini: Dan borca, odnosno Dan ustanka naroda Jugoslavije (1956.) i Dan mladosti (1957.). Sjećanje na rat održavalo se i obilježavanjem velikih obljetnica iz "rata i revolucije", pa su tako od sredine 1950-ih zaredale velike proslave na državnoj razini: 40 godina Oktobarske revolucije (1957.), 15 godina bitke na Sutjeski (1958.), 40 godina KPJ (1959.), petnaestogodišnjica Oslobođenja (1960.) i dvadestogodišnjica ustanka (1961.). U školama se, osim redovitih priredbi, provodile su i cijeli niz dodatnih aktivnosti: natjecanja iz historijata KPJ i NOB-a, susreti s istaknutim borcima iz vlastitog kraja, prikupljanje građe za historiju NOB-a i KPJ, sadnje školskih vrtova i spomen-parkova, ekskurzije na mjesta bitaka, itd. Znakovito je da su sve te aktivnosti bile u znatno većoj mjeri povezane s mjestima velikih bitaka i partizanskih pobjeda, a iznimno rijetko s mjestima masovnih stradanja civilnog stanovništva koja su više podsjećala na međunacionalne sukob i krvavi građanski rat.

Kakva je danas situacija i koje su tendencije u osposobljavanju učenika i studenata da uvide razlike u interpretacijama povijesti?

Recimo da tendencije postoje, ali to ide prilično teško. Nastojanje da se kroz obrazovni sustav potiče shvaćanje o tome da su o svakom prošlom događaju moguće različite interpretacije jedan je od temeljnih postulata nastave povijesti na međunarodnoj razini unazad više godina. Ideja se sastoji u tome da se učenike pouči kako se historiografija ne sastoji samo od neupitnih činjenica, već i različitih interpretacija. Uči ih se da ljudi mogu doći do različitih zaključaka čak i ako rade s istim izvorima, kako procijeniti različite interpretacije prošlosti, i to ne samo u historiografiji, već i na filmu, u književnosti, u muzejskim postavima itd. Od učenika se očekuje da shvate kako sve interpretacije prošlosti nemaju jednaku težinu: one u načelu vrijede onoliko koliko su validni argumenti i dokazi kojima ih se podupire. Cilj takvog poučavanja jest razviti u učenika racionalan i kritički odnos prema napisanom i izgovorenom, pripremiti ih da se konstruktivno nose s različitostima u svakodnevnom životu i da donose uravnotežene i razumne prosudbe tamo gdje su ponuđena kontradiktorna objašnjenja. Upravo suprotno, u Hrvatskoj postoji snažna tradicija poučavanja uniformne povijesti fokusirane na jednoznačne odgovore i ona tumačenja koja u danom trenutku preferira Nastojanje da se kroz obrazovni sustav potiče shvaćanje o tome da su o svakom prošlom događaju moguće različite interpretacije jedan je od temeljnih postulata nastave povijesti na međunarodnoj razini unazad više godinavladajući poredak. Iako se proteklih petnaestak godina stvari pomalo mijenjaju, takav pristup još uvijek prevladava. Sigurno ne pomaže ni to što predsjednici pojedinih političkih stranaka zazivaju unificiranje udžbenika kako bi se u njih unijele partijske verzije povijesti. Štoviše, postavlja se pitanje je li za dio onih koji odlučuju o obrazovanju uopće poželjan pristup u kojemu se učenici suočavaju s različitim interpretacijama i perspektivama o prošlosti te uče kritički misliti o prošlosti i sadašnjosti.

Koje su paralele između razdoblja nakon Drugog svjetskog rata i situacije u Hrvatskoj nakon rata devedesetih?

Neke su paralele između tih razdoblja doista fascinantne. U oba slučaja rat se promatra kao utemeljujući događaj u stvaranju države, pa stoga dobiva posebno mjesto u javnom diskursu i poučavanju. U oba slučaja o ratu se počelo poučavati dok je još trajao: npr., NOB je unesen u program povijesti koji je donio AVNOJ još potkraj 1942., dok je sukob iz 1990-ih unesen već u udžbenike iz 1992. Također, slične su pritužbe da se ne uči dovoljno o ratu, kao i pojačana nastojanja za održanjem sjećanja na rat kroz sve intenzivniju komemoraciju ratnih događaja. Sličnosti postoje i u udžbeničkim narativima: stvara se obvezujući vokabular kojim se opisuju ratni događaji, prikazi su fokusirani na vojne operacije i portrete ratnih junaka te se, u konačnici, ne nudi alternativa ratu kao sredstvu za rješavanje političkih problema. Slična su i nastojanja da se propišu ultimativne interpretacije o ratu. Uzmimo na primjer deklaracije o Domovinskom ratu i Oluji. U njima se na više mjesta spominje slobodna znanstvena istraživanja, ali ih se istovremeno stavlja u direktnu vezu s obranom "povijesne istine" koja se već unaprijed nekako "zna" i prije bilo kakvih istraživanja. Prema tome, moglo bi se zaključiti da istraživanja mogu biti slobodna sve dok ostanu u okviru općih ocjena Deklaracije, odnosno dok se bave prikupljanjem pojedinačnih priča i opisivanjem pojedinih ratnih događaja ne narušavajući njezine opće zaključke. Na sličan se način svojedobno proučavao i U srpskim je udžbenicima u prikazima Vojne krajine postojala izrazito negativna slika hrvatskog plemstva, dok se u hrvatskim udžbenicima upadljivo izbjegava spomenuti etnička i konfesionalna pripadnost naseljenika u Vojnoj krajiniNOB: okvir i ocjene koje je Tito dao u svojim tekstovima historiografija je samo trebala popuniti pričama i potkrijepiti adekvatnim primjerima ne izlazeći iz zadanog okvira.

Kakva je danas "javna upotreba prošlosti"?

Kao što je napisao njemački sociolog Helmut Dubiel, "nitko nije oslobođen povijesti". Neke se povijesne teme doista tiču cijelog društva, pa je izjašnjavanje o njima pitanje vrijednosti koje društvo zastupa. Zato nikoga ne treba lišiti potrebe da o njima razmišlja, bilo da se radi o historiografiji, djelatnosti muzeja, memorijalnih centara, o podizanju spomenika, (pre)imenovanju gradskih ulica, komemoriranju važnih događaja, oblikovanju školskih programa, raznim građanskim inicijativama itd. Nažalost, u hrvatskom društvu ne postoji kultura dijaloga o otvorenim pitanjima iz povijesti, osobito novije. Polemike koje se vode u Hrvatskoj često nemaju za cilj poticanje dijaloga o otvorenim pitanjima i kontroverznim temama, već upravo suprotno, zatvaranje rasprava i nametanje ultimativne verzije kojima je cilj okončati legitimne debate o prošlosti. Naš je javni prostor zagađen uporabom povijesti koja je isključiva, zlonamjerna, neargumentirana, gdje se povijest koristi kao oružje za dezavuiranje političkih protivnika ili stvaranje neprijateljskih slika o "drugima". U takvom okruženju, rasprave o prošlosti često nanose više štete nego koristi.

<
Vezane vijesti