H-Alter
poeta.pngAndrijana Kos-Lajtman: "Riječ je, dakako, o glasovitoj Adornovoj rečenici – koja se nerijetko pogrešno interpretira – da je poslije Auschwitza nemoguće pisati poeziju. Nije mi bila namjera polemizirati s Adornom, prije, možda, s tim olakim i doslovnim tumačenjima. Ne mislim da poezija (ili umjetnost uopće) išta treba, osim biti autentična i osviještena. Pod autentičnošću mislim na autentičan, istinski poriv iz kojega niče, a pod osviještenoću na svijest o materijalu od kojega nastaje."

Andrijana Kos-Lajtman (Čakovec, 1978.) izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je nositeljica različitih kolegija iz područja hrvatske i svjetske književnosti. Znanstvenim je interesima najviše usmjerena suvremenoj književnosti. Objavila je četrdesetak znanstvenih radova u domaćim i stranim publikacijama te dvije znanstvene studije: Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, 2011.) i Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze (Naklada Ljevak, 2016.). Autorica je pjesničkih zbirki Jutarnji laureat (Insula, 2008.), Lunule (Disput, 2012., nagrada Dobriša Cesarić) i Teleidoskop (HDP, 2018.).

I to pitanje o Auschwitzu i poeziji je krivo pitanje, kao i
ono o nebu.
Krtičnjaci bijelih krtova procvali u vrtu, obrastaju nam
koljena (krto, probušeno nebo?).
A pitanje glasi: kako je moguće, nakon Auschwitza, ne
pisati poeziju?

Vaša nova knjiga Teleidoskop zbirka je u kojoj se prepliću rečenica i stih, žive u skladnom suglasju zapisa koji su odlično naslovljeni jer prizivaju rasute momente za koje nam se na tren čini da su možda i dnevnički zapisi, koliko su i poezija. Što je bila motivacija za pisanje ove zbirke? Kako ste se odlučili za takvu formu?

Forma knjige nametnula se sama. Prva dva poglavlja nastala su gotovo slučajno, bez ikakve pretenzije da od toga bude knjiga. Jednostavno su me neki događaji, kao i vlastita promišljanja i dojmovi, ponukali da ih zabilježim. Kada se preda mnom počeo oblikovati tekst koji je bio nalik proznom mnogo više nego pjesničkom, to me začudilo, ali i obradovalo. Nikada prije (osim jedne davne, nagrađene priče u gimnaziji), nisam pisala prozu. Bio je to svojevrstan "aha-efekt" – čuđenje, i neka radosna potvrda da mogu i tako, drugačije nego do sada (prije toga, naime, objavila sam dvije pjesničke zbirke – 2008. i 2012. godine). Nastavila sam pisati, a forma – neobična i drugačija od ičega što sam do tada pisala, ali i čitala, nametala se kao jedina ispravna.Književnost je prije svega prostor slobode, a ne prostor omeđivanja, dijeljenja i ukalupljavanja. Osobito danas, u vremenu koje je definitivno post-postmoderno po brojnim svojim karakteristikama, tradicionalni kalupi ne bi smjeli biti norma koju je potrebno slijediti

Bio je to tekst u kojem sam tematizira sve što me doticalo, mentalno i emotivno – od potresnih događanja kojima sam svjedočila, preko situacija i dojmova o knjigama koje sam čitala, različitih vrsta vlastitoga sjećanja (od sjećanja na djetinjstvo, do sjećanja na neke druge trenutke), do lirskih slika koje su me okupirale i zanosile tipkovnicu u drugom, lirskom smjeru. Ponekad me ulomak iz neke knjige, tuđa misao ili rečenica, toliko okupira da je danima nosim u sebi. Pomislila sam tada, zašto ih jednostavno ne bih prenijela u tekst.

Kako je izgledao čitav taj proces, put prema Teleidoskopu?

Tekst je tako u sebe usisavao sve o čemu je moj mozak mislio tih dana, ono čime sam se bavila, teme o kojima sam čitala i istraživala, prenosio je isprekidane i višestruke putove mojih misli i osjećanja, dojmova i slika. Ubrzo sam shvatila da se tome ne treba opirati. Štoviše, da je to i inače način kako zapažamo, mislimo i funkcioniramo – višestruko i simultano, kroz različite tematske obzore i iskazne kodove. Kao djetetu, najdraža igračka bila mi je kaleidoskop. Čarolija slika koje nastaju pred našim očima svaki put iznova, neponovljive i nove, ostala je pohranjena u meni kao trajna fascinacija.

Kasnije, u odrasloj dobi, posebno me oduševila specifična vrsta kaleidoskopa koja se naziva teleidoskop. Prije nekoliko godina, igrom slučaja, kupila sam ih nekolicinu (neke i podijelila prijateljima), od jednog mađarskog trgovca starim igračkama. Za razliku od kaleidoskopa u kojem slika nastaje odrazom zrnaca ili perlica koje se nalaze u cijevi kaleidoskopa, teleidoskop nema zrnaca. Na svome vrhu on ima tek leću koja se uperi u neki predmet iz naše okoline koji želimo gledati. Slika toga predmeta tada se lomi (u cijevi teleidoskopa nalaze se ogledala postavljena pod određenim kutem) i odražava začudne, nerijetko fascinantne slike različitih boja i oblika – ovisno o motivu koji gledamo kroz leću, o jačini svjetlosti, brzini kojom okrećemo teleidoskop, kutu pod kojim gledamo.Bol je, nažalost, u korijenu svijeta, i o njoj je potrebno govoriti. Govorom svijet rastvaramo, pounutrujemo, ali i prenosimo drugima

Mislim da smo kao ljudska bića upravo to – hodajući, krhki i nesavršeni teleidoskopi koji gledaju svijet oko sebe koji se u nama lomi na ovaj ili onaj način. Nekim smo stvarima i pojavama skloniji pa ih promatramo kontinuirano i precizno, neke dotaknemo tek ovlaš i rubno, mnoge preskačemo jer nas ne zanimaju, ili ih nismo svjesni. Ipak, samo gledajući, bivamo uronjeni u svijet koji nas uvjetuje i kojega smo dio, i taj dodir jest nužna pretpostavka da bismo oblikovali svoje mišljenje, ili barem dojam o njemu. Nesvjesno mi se nametnula forma teleidoskopa –  tekst se granao pred mojim očima, izrastao u višestruke oblike nerijetko međusobno vrlo različite (primjerice, od stihova do znanstvenih ulomaka; od čistih dokumentarnih iskaza do imaginativnih fantazmi), meandrirao i okrošnjavao poput stabla nekom svojom imanentnom poetskom logikom koju sam, prije svega, kodirala tematski – svako poglavlje određeno je ključnim motivom/temom oko kojega izrastaju tekstualni oblici, slijede jedni druge u nepravilnom nizu, neki se ponovno vraćaju.

Usporedila bih to s filigranom, vezenjem, ili srodnim vrstama aktivnosti u kojima je svaka očica ili detalj bitan u konačnom pletivu. Neki motivi, ubrzo sam shvatila, prizivaju jedni druge poput rijeka ponornica, neki se lajtmotivski vraćaju, neki svoj puni efekt dobivaju tek u svojoj Za razliku od kaleidoskopa u kojem slika nastaje odrazom zrnaca ili perlica koje se nalaze u cijevi kaleidoskopa, teleidoskop nema zrnaca. Na svome vrhu on ima tek leću koja se uperi u neki predmet iz naše okoline koji želimo gledatiopozicionalnosti, različitosti od fragmenta koji mu je prethodio. Upravo takvi rezovi, oštri rubovi tekstualnog tkiva, bili su mi vrlo intrigantni – tek čitajući tekst glasno, poglavlje po poglavlje kako je nastajalo, mogla sam uočiti efektnost tekstualnog odsječka u punoj mjeri, načina na koji se uklapa u mrežu globalnoga teksta. Ova zbirka, po mome mišljenju, doista i jest teleidoskop – komadići svijeta ulovljeni lećom jezika od kojih sam pokušala konstruirati oblik, ali i značenja.

U citatu koji sam navela na početku kao da se izravno obraćate pjesnicima tražeći da se strahota treba prevoditi u poeziju. Naišla sam i na puno angažiranih stihova u vašoj poezji. Mislite li da je poezija danas mora biti ipak i kritičar, da mora obuhvatiti društvo, da se mora angažirati? I može li pri tom angažmanu biti relevantna kao sredstvo borbe?

Riječ je, dakako, o glasovitoj Adornovoj rečenici – koja se nerijetko pogrešno interpretira – da je poslije Auschwitza nemoguće pisati poeziju. Nije mi bila namjera polemizirati s Adornom, prije, možda, s tim olakim i doslovnim tumačenjima. Dakako da je moguće i potrebno govoriti o svemu, osobito o temama poput Auschwitza i holokausta, i uopće, fenomenima tamnih strana čovjeka koje ga nerijetko pretvaraju u onoga koji ruši i ubija, ili na drugi način nanosi bol. Bol je, nažalost, u korijenu svijeta, i o njoj je potrebno govoriti. Govorom svijet rastvaramo, pounutrujemo, ali i prenosimo drugima. Što se tiče pitanja o obraćanju pjesnicima, ne, nisam imala namjeru bilo kakvoga izravnoga obraćanja pjesnicima, a kamoli pretenziju zahtjeva! Nelagodno mi je, ujedno mislim i da je sasvim pogrešno, uz poeziju stavljati glagole poput "morati" ili "trebati".Mislim da smo kao ljudska bića upravo to – hodajući, krhki i nesavršeni teleidoskopi koji gledaju svijet oko sebe koji se u nama lomi na ovaj ili onaj način. Nekim smo stvarima i pojavama skloniji pa ih promatramo kontinuirano i precizno, neke dotaknemo tek ovlaš i rubno, mnoge preskačemo jer nas ne zanimaju, ili ih nismo svjesni

Ne mislim da poezija (ili umjetnost uopće) išta treba, osim biti autentična i osviještena. Pod autentičnošću mislim na autentičan, istinski poriv iz kojega niče, a pod osviještenoću mislim na svijest o materijalu od kojega nastaje. Kod poezije gradbeni element je jezik, mislim da je nemoguće biti dobar pjesnik, ili pisac uopće, bez poznavanja i osjećanja jezika, bez razmišljanja o njemu i propitivanja – ponekad, dakako, i igranja, popravljanja, lomljenja jezika, da bismo ga prilagodili onome što želimo reći. Poezija zasigurno ne može mijenjati svijet u nekim globalnim i kolektivnim relacijama, ali može mijenjati nas, a to nije malo. Hoće li biti angažirana ili ne, više ili manje društveno kritična, ovisi, prije svega, o pojedincu, o načinu kako doživljava svijet i svoju putanju u njemu.

Ne mislim da možemo postojati kao apsolutne individue, u zrakopraznom prostoru – uvijek smo više ili manje društveno uvjetovani. Odvojiti sebe od svijeta, sebe od drugih, u apsolutnom je smislu nemoguće. Stoga sve što pišemo, na neki je već način angažirano. Pisati o ženi koja se skupa sa svojim sinom svjesno odvezla u rijeku, o emigrantima čija tijela plutaju europskim morima ili o vlastitoj baki koju si gledao kako nestaje u viru Alzheimera dio je istog doticanja s oštrim rubovima svijeta. Ne treba ih prešućivati nikako. Iako, dakako, ima i toliko drugih tema o kojima vrijedi pisati, pa i onih koje ponekad posve neprimjetno egzistiraju uz nas.

Znanstvenica ste, također i profesorica. Na koji način ti aspekti vašeg života utječu na poeziju?

Kao što sam malo prije spomenula – da ne možemo dokraja odijeliti sebe od svijeta (okoline) – isto tako ne možemo odijeliti sebe od sebe. Imamo više uloga u kojima jesmo, baš kao što imamo i sjećanje o onome što smo bili, i što je bilo (inače, upravo je tematika zaborava među ključnim motivima Teleidoskopa). Sve to paralelno supostoji u nama, uvjetuje naše mišljenje i djelovanje, ali i pisanje. Mislim da imam sreću, privilegiju, baviti se književnošću iz raznih rakursa i s različitim ciljevima – kako znanstveno, tako i nastavno i praktično. Dakako da mi znanja i iskustva koja imam o književnosti i uz književnost pomažu u vlastitom pisanju, ako ništa drugo sviješću o tome o kakvom se nepreglednom i složenom fenomenu radi, koji u konačnici, ipak, izmiče čak i jednoznačnom definiranju, a kamoli bilo kakvim formulama i receptima. Prije svega, poeziju osjećam kao intiman čin i prostor, govor iz svojih perceptivnih jezgri čak i onda kada ne govorimo o sebi. Ona je čin stvaranja, a stvaranje je uvijek uzbudljivo

Teleidoskop je zapravo jako intimna knjiga, kao što sam već spomenula, na trenutak nam se učini da se radi i o dnevničkim zapisima. Čak i je Miroslav Kirin primijetio: "No jedno je sigurno, i neporecivo: autobiografsko pisanje. Autobiografija kao jedini mogući model totalnog pisanja. Uz koje ide i čitanje, jer u čitanju uvijek tražimo krhotine sebe, tojest, načine kako o tim krhotinama govore drugi." Mislite li da je autobiografsko pisanje nužno kako bi poezija bila ono što možda i treba biti, udarac u pleksus?

Teleidoskop je u brojnim svojim fragmentima i motivima autobiografska knjiga. No nikako ne mislim da je autobiografsko pisanje nužno da bi poezija bila uvjerljiva, performativna, efektna, baš kao što ne mislim da su autobiografski dijelovi Teleidoskopa bolji od onih drugih. Kao što sam već rekla, ne mislim da postoje univerzalni recepti – poezija koja bi se sviđala svima, bila dobra svima, nalazila čitatelje posvuda. Umjetnost je vrlo individualan i intiman čin, kako u svojoj kreaciji, tako i u recepciji. Mislim da tako treba i biti, na tome inzistirati. Omasovljavanje obično znači banalizaciju, a banalizacija bilo čega, a pogotovo intelekta, osjećaja i jezika, nije dobra. Dobra poezija nalazi put do pravog čitatelja, bila ona autobiografska, intimna, iskustvena ili pak okrenuta jeziku, igri, postupku. Jedno, dakako, ne isključuje drugo, dapače, volim poeziju koja to objedinjuje.

slika_13.jpg

Što je za vas poezija? Imate li neke "recepte" ili ste skloni eksperimentu? Što možemo očekivati od iduće zbirke?

Nemam jednoznačan odgovor na pitanje što je za mene poezija, osim što znam da mi je nešto izrazito vrijedno i posebno, nezamjenjivo drugim vrstama izražavanja. Prije svega, poeziju osjećam kao intiman čin i prostor, govor iz svojih perceptivnih jezgri čak i onda kada ne govorimo o sebi. Ona je čin stvaranja, a stvaranje je uvijek uzbudljivo. Također, ona je i čin u kojem mjerimo sebe, svoju konciznost, sažetost, britkost. Ne mislim da poezija (ili umjetnost uopće) išta treba, osim biti autentična i osviještena. Pod autentičnošću mislim na autentičan, istinski poriv iz kojega niče, a pod osviještenoću mislim na svijest o materijalu od kojega nastaje. Kod poezije gradbeni element je jezik, mislim da je nemoguće biti dobar pjesnik, ili pisac uopće, bez poznavanja i osjećanja jezika, bez razmišljanja o njemu i propitivanja – ponekad, dakako, i igranja, popravljanja, lomljenja jezikaProstor u kojem dozvoljavamo očima da vide onako kako u svakodnevnom životu nemaju uvijek vremena vidjeti. I ono najvažnije, ona je sloboda da kažemo ono što nam govorne konvencije inače onemogućuju, ili nedovoljno omogućuju. Poezija je naš pogled na svijet, razlomljen kroz rešetku jezika. Sklona sam eksperimentu najviše u sferi jezika, jer je to donosi nove uvide, ali i radost, kao i svaka pojedinačnost i autentičnost. Uživam u jeziku kada ga osjetim na jeziku – da se tako, šaljivo, izrazim. Volim čuti i izgovarati poeziju, osjetiti njezinu materijalnost, površinu glasova.

Iduća zbirka, Stepenice za Stojanku K., izlazi tijekom ove godine, u izdanju izdavačke kuće V. B. Z., pod uredništvom Drage Glamuzine. Reći ću tek da je formalno potpuno drugačija od Teleidoskopa, ali i od mojih ranijih zbirki. Mislim da je u strogom poetskom smislu najčišća i najkonciznija.

Kako u zbirci postoje i prozni trenuci, mada je teško govoriti o definicijama, zanima li vas i proza kao područje budućeg stvaranja? Jesu li razlike proze i poezije zapravo i mekanije nego nam se ponekad čini?

U okolnostima u kojima trenutno jesam, s vrlo mnogo znanstvenog i nastavnoga angažmana, nemam dovoljno vremena baviti se prozom u klasičnom smislu (romanima, zbirkama priča), a takva vrsta pisanja, prema mojem mišljenju, upravo to zahtijeva – studiozan i posvećen rad u vremenskom kontinuitetu. No nisam, zapravo, nikada ni stigla do točke da o tome ozbiljnije razmišljam. Poezija je primarno područje mojega izražavanja, tako osjećam, a to je sukladno i nekoj mojoj najdubljoj prirodi (iako prozu, kvalitetnu i slojevitu, obožavam čitati te se njome i znanstveno najviše bavim). Suštinski, u potpunosti ste u pravu – granice poezije i proze, u okvirima kako ih uvriježeno doživljavamo, prije svega su formalne granice.

Esencijalno, njihova se lica ispremrežuju i povezuju, kao što se u našim životima povezuju različiti ljudi, krajolici ili godišnja doba. Bezbroj je odličnih romana koji imaju lirske dionice, ili čak i generalno, lirsku prirodu i stil. Također, bezbroj je odličnih pjesama narativne strukture te, u uvriježenom smislu, ‘prozaičnih’ tema. Imam veliki otpor prema slijepom slijeđenju konvencija u bilo čemu, a kamoli u pisanju ili umjetnosti općenito. Književnost je prije svega prostor slobode, a ne prostor omeđivanja, dijeljenja i ukalupljavanja. Osobito danas, u vremenu koje je definitivno post-postmoderno po brojnim svojim karakteristikama, tradicionalni kalupi ne bi smjeli biti norma koju je potrebno slijediti. Mogu biti orjentir i poticaj, no suvremena književnost, prema mojem dubokom uvjerenju, treba biti široka, ‘tolerantna’ i hererogena, osobito kada su u pitanju opsežnije forme, poput one romaneskne. U njoj se mogu naći i lirska pjesma i esej, i post s društvene mreže, i osobni dnevnik, i izvještaj iz crne kronike. Štoviše, neki od meni najinspirativnijih suvremenih tekstova, upravo su takve naravi.

Kako gledate na aktualnu književnu scenu i pomladak?

Po uvidu koji imam, aktualna scena je vrlo živa, osobito kada je poezija u pitanju. Javila se generacija vrlo mladih autora koji pišu odličnu, osviještenu poeziju (uz Vašu poeziju, koju moram izdvojiti jer je osebujnošću doista opravdala nagrade kojima je ovjenčana, spomenula bih Kao što sam malo prije spomenula – da ne možemo dokraja odijeliti sebe od svijeta (okoline) – isto tako ne možemo odijeliti sebe od sebe. Imamo više uloga u kojima jesmo, baš kao što imamo i sjećanje o onome što smo bili, i što je bilosvakako i intrigantnu, gustu poeziju Marije Dejanović iz dviju netom objavljenih zbirki, ili pak suptilnu poeziju Gorana Čolakhodžića). Tu je, dakako, i srednja generacija pjesnika, sada već ‘klasika’ hrvatskoga pjesništva poput Miroslava Kirina, Darije Žilić, Drage Glamuzine, Branka Čegeca, Dorte Jagić, da o pravim klasicima čijim sam se stihovima napajala još u vrijeme svoga studija književnost, poput Anke Žagar, i ne govorim.

Koliko stignem, pratim i poeziju iz regije gdje također uočavam mnoštvo sjajnih pjesnika, a neki od njih toliko su me zaintrigirali da sam ih i znanstveno tematizirala – mislim tu, prije svega, na izvrsnu poeziju Darka Cvijetića. Dakako, puno je drugih imena koja zaslužuju pažnju i, nažalost, uglavnom nedostaje vremena da bi se pratilo sve ono što pažnju zaslužuje. Društvene mreže, srećom, to pomalo olakšavaju, pa se danas izvrsna poezija može naći na Facebooku, ima autora koji tamo redovito objavljuju i koji su, upravo tako, stekli vidljivost (primjerice, Mladen Blažević, prošlogodišnji dobitnik nagrade za književnost na društvenim mrežama).

Volim i pratim i prozne autore, poput nevjerojatnog Kristiana Novaka, Slađane Bukovac koja sve što napiše, precizno napiše (pisala roman ili post na Facebooku) ili inspirativnog u jednostavnosti Semezdina Mehmedinovića. Da i ne spominjem jednog Tvrtka Kulenovića s Istorijom bolesti, inovativnog Damira Ovčinu ili začuđujućeg u eksperimentu Vladimira Vukomanovića. Sjetila sam se sada i Mihaele Gašpar i njezina romana Spori odron koji me vrlo pozitivno iznenadio, kao i romana Nikole Leskovara Tijelo od soli koji sam čitala ljetos. Eto, bolje da tu stanem… Ima puno dobre književnosti oko nas, samo ju je potrebno usredotočeno i u miru čitati.

Ključne riječi: umjetnost, kultura, poezija
<
Vezane vijesti