H-Alter
Foto: PixabayFoto: PixabayIz nametnute dinamike diskursa hrabrosti i kukavičluka proizilazi da su dezerteri, u vrijeme nacije, krajnje izdajice i kukavice. Za nacionalizme, veće izdaje nema, niti postoje izgovori za ovakav čin. Zaboravljamo pritom 'neugodnosti' - da je Prvi svjetski rat završio pobunama na ulicama, a ne na frontu. Zaboravljamo mornare u Kielu koji odbijaju naredbu za samoubilački napad na britanske brodove i marširaju kroz grad uz štrajkujuće lučke radnike. A zaboravljamo i Vladimira Živkovića, koji okreće tenk s hrvatske granice, i vozi ga nazad u Beograd, gdje se parkira pred Skupštinu.
"Većina onoga što nazivamo istorijom sveta se sastoji od beskrajnih priča o hrabrim ljudima koji su činili užasne stvari"
David Graeber

Svakog 21. septembra svijet slavi dan mira. Ove godine, dan mira smo dočekali s pet ratova koji su do danas odnijeli izmedju 3,600 i 16,200 života, desetine drugih sa manjim opsegom. Dok međunarodna zajednica (tj. NATO i društvo) javno pokušava da spriječi neke bez mnogo sreće, druge aktivno naoružava (Jemen).Graeber opravdano navodi kao najciničniji primjer komandante Vojske Republike Srpske, koji su se upuštali u istrebljenje samo muškaraca između petnaest i pedeset pet godina, računajući da bi time mogli izbjeći optužbe za genocid

Sve što humanitarne organizacije mogu uraditi jest ukazivati na zločine, ali idalje je teško naći rat koji, kada jednom počne, ovakve organizacije mogu zaustaviti. Ako živimo u svijetu u kome međunarodna zajednica, UN, i ostale humanitarne strukture nisu sposobne da zaustave ratove, možda je vrijeme da razmislimo o drugom pristupu.

Možda da prihvatimo da jedan način da se ratovi spriječe, ili zaustave, jest putem čina jednako starog kao i rat: dezertiranjem.

David Graeber, u svom kratkom eseju Bully's Pulpit - O elementarnoj strukturi dominacije, analizira tenziju diskursa o dezerterima, muškarcima civilima, i neprijateljskim borcima – tj. kako to da je neprijateljski napad uvijek kukavički, a da je hrabrost samo odlika "naših", tko god ti naši bili. Isto tako, jako su rijetki izvještaji masakra muškaraca vojne dobi – Graeber ukazuje na to da organizacije za ljudska prava govore o masakrima kako su usmjereni skoro isključivo protiv žena, dece i, možda, starijih.

Ovakav diskurs se koristi u cinične svrhe moralnog opravdavanja vojnih operacija. Graeber opravdano navodi kao najciničniji primjer komandante Vojske Republike Srpske, koji su se upuštali u istrebljenje samo muškaraca između petnaest i pedeset pet godina, računajući da bi time mogli izbjeći optužbe za genocid. I na koncu, posebno se dezerteri uvijek svrstavaju u kukavice, iako sam čin dezertiranja može dovesti do smrti streljanjem, ili barem zatvorom.Malo bliže našim prilikama je možda pokret otpora ratu, koji je u predratnim i ranim ratnim danima unosio strah u kosti nacionalističkih političara, ako je suditi po nivou propagande protiv ovakvih pokreta i individua

Što iz ove dinamike diskursa hrabrosti i kukavičluka proizilazi, jest da su dezerteri, u vrijeme nacije, krajnje izdajice i kukavice. Za nacionalizme, veće izdaje nema, niti postoje izgovori za ovakav čin. U vrijeme kada je svaki rat - rat za odbranu domovine (pa cak i agresora), ne braniti domovinu je direktan napad na tijelo iste.

Ovo se direktno kosi sa istorijom, naravno, kao što se i svaka ideolgija kosi sa istorijom. Zbog toga nacionalizam mora da promijeni istoriju, i retroaktivno primjeniti svoje ideale na događaje koji su se desili čak i prije postojanja koncepta nacije.

Tako svi bosanski nacionalizmi slave početke svoje nacije u srednjem vijeku, u vrijeme prije ustava, građanstva, pasoša, državne vojske, i kada su se, npr. srpski vlastelini borili na strani turske krune, a hrvatski na strani mletačke, radi boljih poreških uslova. Ili, alternativno, nacionalizmi mogu i jednostavno da zaborave neugodnosti.

Jedna takva zaboravljena neugodnost je i pitanje "kako je završio Prvi svjetski rat?". Rusi odustali, Amerikanci se pridružili, i Nijemci izgubili – tako nekako. Malo je čudno to ipak. Kako to da su se Nijemci predali nakon pobjede na istočnom frontu, a da nisu izgubili zapadni? Na kraju rata su frontovi ostali nepomjereni, manje više. Ne - frontovi nisu mjesto gdje se završio taj rat, već ulice Berlina. U svim zaraćenim državama, nezadovoljstvo masa je raslo. U Njemačkoj je nedostatak hrane izazvao nerede i masovne štrajkove širom zemlje.Što iz ove dinamike diskursa hrabrosti i kukavičluka proizilazi, jest da su dezerteri, u vrijeme nacije, krajnje izdajice i kukavice. Za nacionalizme, veće izdaje nema, niti postoje izgovori za ovakav čin. U vrijeme kada je svaki rat - rat za odbranu domovine (pa cak i agresora), ne braniti domovinu je direktan napad na tijelo iste

A pobune su se širile i u vojskama i mornaricama Italije, Austrije, Francuske i Britanije. Početak kraja rata izazivaju mornari u Kielu koji odbijaju naredbu za samoubilački napad na britanske brodove. Naoružani marširaju kroz grad uz štrajkujuće lučke radnike, zbacuju vlast i uspostavljaju vijeće vojnika, pa se ukrcavaju na kamione i kreću u pravcu Berlina – da se pridruže revoluciji, i prema Kaliningradu – da ostvare kontakt sa Sovjetima. 

Tome moramo dodati da se revolucija već desila u Rusiji, izazvana štrajkom radnica na 8. mart 1917, te je dovedena do zenita masovnom pobunom vojnika. Također, i to da se prva velika pobuna vojnika upravo desila na zapadnom frontu, u aprilu 1917. Nakon ofanzive koja je koštala 250.000 života, 68 divizija, tj. pola francuske vojske, odbija da se vrati na front – od kojih neke jedince dižu crvene zastave uz pjevanje Internacionale.

Dodjela 500 smrtnih kazni, od kojih je 49 ostvareno, te niz koncesija obnavlja disciplinu. Iste 1917. godine pobune se sire i u drugim vojskama, sa oko 50.000 vojnika u Italiji i pet dana krvave pobune do oko 100.000 vojnika u britanskom baznom logoru u Étaplesu.

Malo bliže našim prilikama je možda pokret otpora ratu, koji je u predratnim i ranim ratnim danima unosio strah u kosti nacionalističkih političara, ako je suditi po nivou propagande protiv ovakvih pokreta i individua.

Možda najveći otpor je pružen u Beogradu, sa kombinovanim djelovanjem dezertera, nevladinih organizacija, rock scene (kao npr. kultne pjesme Slušaj 'vamo), te djelovanjem pojedinaca svih pozadina. Jedan takav pojedinac je i Vladimir Živković, iz Valjeva, koji je bio prisilno mobilisan, i poslat kao rezervni vojnik u tenkovskoj jedinici na Slavonski front. Vladimir Živković okreće tenk sa Hrvatske granice, i vozi ga nazad u Beograd, gdje se parkirao pred Skupštinu. S odazivom na mobilizaciju od 50 posto u Srbiji, a u Beogradu od tek 15 posto, policijski I vojni pritisak je možda bio jedini faktor koji je stvorio vojsku za nadolazeće ratove.Jedna takva zaboravljena neugodnost je i pitanje "kako je završio Prvi svjetski rat?". Rusi odustali, Amerikanci se pridružili, i Nijemci izgubili – tako nekako. Malo je čudno to ipak. Kako to da su se Nijemci predali nakon pobjede na istočnom frontu, a da nisu izgubili zapadni? Na kraju rata su frontovi ostali nepomjereni, manje više. Ne - frontovi nisu mjesto gdje se završio taj rat, već ulice Berlina

Tako se, naprimjer, u Valjevo se vraća 2800 dezertera i okupira opštinu, te donosi odluku o formiranju odbrambenih jedinica koje mogu da se bore samo unutar granica Srbije. Protesti i pokreti u Podgorici, Sarajevu, Splitu, Zagrebu, i nebrojenim gradovima, selima, i glavama svjedoče o tome da Beograd nije bio izuzetak, iako možda najilustrativniji primjer.

Dok podaci ostalih Republika ostaju nedostupni, ilustrativna je činjenica da je protiv pobunjenih rezervista u Tuzli podignuto oko 1000 krivičnih prijava, a da je Crnoj Gori na samom početku, u julu, bilo 1300 dezertera.

Da se vratimo u sadašnjost. Francuski istoričari predstavili su izvještaj Hollandeu, predsjedniku Francuske, 2013. godine, u kome analiziraju pogubljene francuske vojnike kao rezultat odluka vojnog suda tokom Prvog svjetskog rata. Istoričari ističu da je situacija škakljiva, jer među istima ima i ubica, i sličnih ne-dezertera.

Na koncu godine, Vlada odbija prijedlog zakona za oprost vojnicima tog rata, i stvar uskoro pada u zaborav, do naravno, ove godine, kada se dešava stogodisnjica kraja rata. Za sada, izgleda da takav oprost nije usvojen, mada ima još vremena do 11. novembra.

Francuski vojnici su morali čekati barem sto godina za oprost takozvanih kriminalnih činova, a koliko dugo će čekati za priznaju da su upravo oni heroji koji su skratili imperijalistički rat, to ostaje otvoreno pitanje.

Ključne riječi: nacionalizam, rat, vojska, povijest, mir, dezerteri
<
Vezane vijesti