H-Alter
Bivše kino Partizan (Foto: V.R., Nepoznati Zagreb)Bivše kino Partizan (Foto: V.R., Nepoznati Zagreb)Za desetak dana kino Europa se gasi. Pokušajmo vidjeti što time gubimo, što smo već ranije izgubili i kako dalje. Studentska kina ne rade, kvartovska kina više ne postoje. Najgori ishod zatvaranja kina Europe nije otvaranje kluba za "nisku kulturu", nego rasipanje njene publike u niz izoliranih gledatelja. Kino više nije ni jedini ni najpraktičniji kanal distribucije filmova, no i dalje čini gledanje filma kolektivnim iskustvom. Gradovima trebaju prostori koji svima omogućuju jednostavan pristup kulturi i temelje se na pretpostavci da je umjetničko djelo stvar zajednice, a ne individualni komoditet.

Francuski autori Didier Eribon i Édouard Louis gostovali su prošlog tjedna u Zagrebu u sklopu Subversive Festivala i predstavili hrvatska izdanja svojih najpoznatijih knjiga, no zbog timinga se čini kao da su došli u povodu skorog zatvaranja kina Europe. Njihovi tekstovi o klasnim preduvjetima zajedničke kulture kao da nam posredno govore što gubimo gašenjem kina, ali i što smo izgubili ranijim zatvaranjem drugih kulturnih ustanova, odnosno za što se sve vrijedi boriti dok se borimo za Europu.Gradovima trebaju inkluzivni prostori koji svima omogućuju jednostavan pristup kulturi, koji povezuju ljude i koji se temelje na pretpostavci da je umjetničko djelo stvar zajednice, a ne individualni komoditet. Takvi prostori su nužno ljepilo zajednice jer zajedništvo i solidarnost – kao ni homofobija i agresija – ne nastaju u vakuumu nego proizlaze iz društvenih uvjeta života

Eribonova knjiga Povratak u Reims (izd. Multimedijalni institut i Bijeli val) i Louisov roman Raskrstimo s Eddyjem (izd. OceanMore) govore o snažnom utjecaju klasnog podrijetla na ljudski karakter: pripovjedači govore o odrastanju u malenom mjestu, stalnim poniženjima zbog homoseksualnosti i kasnijem odlasku u Pariz na studij gdje su napokon mogli izaći iz ormara, no gdje su se počeli sramiti svog podrijetla.

Autori ne moraliziraju i ne osuđuju svoje netolerantne obitelji i okrutne vršnjake, nego dosljedno pokazuju kako su im društveni uvjeti i sužene životne mogućnosti formirali razmišljanja, stavove, ciljeve i snove, a tako i homofobiju – kao što su liberalni i progresivni stavovi mladih Parižana proizašli iz okvira mogućnosti koji pruža život više i obrazovane klase. Stoga se naposljetku i Eribon i Louis pisanjem vraćaju u rodna mjesta kako bi razumjeli i prihvatili te sredine kao neizostavni dio vlastita habitusa.

Riječ "habitus" ne spominjem da bih sam sebe svrstao u "Pariz" nasuprot "Reimsa", nego jer se radi o teorijskom pojmu francuskog sociologa Pierrea Bourdieua koji je direktno utjecao na oba navedena autora.  Pojednostavljeno rečeno, habitus označava set društveno stečenih dispozicija koje pojedincu daju smjernice kako da se ponaša, razmišlja i osjeća. Nastaje i stalno se formira kroz dinamični odnos između slobodne volje pojedinca i društvenih struktura. Bourdieu time ukazuje da nismo slobodni pojedinci kako volimo vjerovati, ali da nismo ni roboti potpuno određeni društvenim strukturama, te da kolektivnim djelovanjem možemo utjecati na habituse drugih ljudi.Tu se nalazi vrijednost kina. Ono više nije ni jedini ni najpraktičniji kanal distribucije filmova, no i dalje čini gledanje filma kolektivnim iskustvom. Kino stvara određeni društveni prostor u kojem postoji potencijal za upoznavanje i povezivanje 

Bourdieu u svojoj poznatoj knjizi Distinkcije iz 1979. detaljno pokazuje i potkrepljuje koliko su naši osobni kulturni afiniteti određeni habitusom, odnosno da ono što smatramo "dobrim ukusom" nije stvar inteligencije ili estetske tankoćutnosti, nego posjedovanja kulturnog kapitala koji mnogim ljudima naprosto nije dostupan. Louisovom protagonistu mnogo je duži, teži i krvaviji ulazak u društvo koje npr. ležerno razglaba o Godardovim filmovima, dok su bogatiji studenti iz Pariza od djetinjstva obrazovani da cijene određenu umjetnost i da ulaze u krugove gdje se time bave. Stoga razlika između njih nije stvar "civiliziranosti", nego nesrazmjera moći.

Tu se vraćamo na početnu situaciju: Eribon i Louis bježe iz provincije u Pariz, postaju slavni autori i dolaze u kino Europa kao nositelji kulturnog kapitala – svojim dolaskom pretvaraju centar Zagreba u Pariz. No festival je završio, za desetak dana kino Europa se gasi, a na istom mjestu možda će se otvoriti klub za narodnu muziku – prostor oko Cvjetnog trga pretvorit će se u Reims. Ali možda je ipak vrijeme da se i mi vratimo u Reims, da pokušamo vidjeti kako smo došli do zatvaranja kina Europa, što time gubimo, što smo već ranije izgubili i kako možemo dalje – ne zato da bismo uvijek imali Pariz, nego da bismo i naše Reimse učinili boljim mjestima za život.Još je gora situacija u Kustošiji: lokalno kino je zatvoreno 2006. i srušeno 2008., a na njegovom mjestu još uvijek se ne nalazi ništa – jer očito se više isplati imati praznu ledinu nego zgradu kina

Vratiti se u Reims, na Kustošiju, na Trešnjevku

Habitus se nalazi između pojedinca i društva: on određuje osobni horizont mogućnosti, ali i sam je determiniran društvenim zadanostima. U tom smislu za širenje habitusa naročito je važno da društvo omogući svima dostupnu kulturu. Ovdje se ne radi o klišeju da umjetnost oplemenjuje ljude, mada ona otvaranjem pitanja potiče osobu na promišljanje sebe i svog okruženja. Tu je bitna i distribucija kulturnog kapitala koji ljudima omogućuje integraciju u društvo i dodatno obrazovanje što može biti temelj za stjecanje boljeg društvenog položaja.

Kino na Kustošiji (Foto: Goran Rusmir) Kino na Kustošiji (Foto: Goran Rusmir)

Eribon, Louis i sam Bourdieu su otišli iz svojih malih mjesta i drastično proširili svoj horizont mogućnosti upravo zahvaljujući obrazovanju i kulturi. No ako nam cilj nije samo stvoriti pojedincima priliku za bijeg, nego učiniti njihovu sredinu boljom, onda je bitno da ta recepcija kulture bude kolektivno iskustvo. Time nastaje prilika za povezivanje ljudi – ne samo što pojedinci postaju obrazovaniji, nego zajednica postaje snažnije povezana, s temeljem u određenoj zajedničkoj kulturi.Bourdieu time ukazuje da nismo slobodni pojedinci kako volimo vjerovati, ali da nismo ni roboti potpuno određeni društvenim strukturama, te da kolektivnim djelovanjem možemo utjecati na habituse drugih ljudi

Tu se nalazi vrijednost kina. Ono više nije ni jedini ni najpraktičniji kanal distribucije filmova, no i dalje čini gledanje filma kolektivnim iskustvom. Kino stvara određeni društveni prostor u kojem postoji potencijal za upoznavanje i povezivanje – potencijal koji ne postoji u varijanti gledanja filma u samoći ili u užem krugu obitelji i prijatelja.

Pritom nije riječ o romantiziranom osjećaju međuljudske povezanosti dok gledamo neki lijepi film, nego o osnovnoj javnoj potrebi da članovi društva imaju priliku za povezivanjem, socijalizacijom, a time i pronalaženjem određenog položaja u društvu. Imam dojam da je taj socijalni aspekt kulture postao prilično zanemaren, pogotovo u Zagrebu, gradu u kojem čovjek lako može osjetiti iznimnu izoliranost od svog okruženja, a manjak interakcije smanjuje transfer kulturnog kapitala i povećava nejednakost.

Što je manje kolektivnih kulturnih događaja, manje je prilika da se upoznamo, povežemo i učimo jedni od drugih, a to najviše pogađa upravo građane poput Eribona i Louisa – ljude koji su došli iz drugog mjesta i trebaju prigodu za stvaranje odnosa, integriranje u novu sredinu i stjecanje kulturnog kapitala.

Kino zajednica može biti vezana uz tip filmova – Europa i Tuškanac očito privlače i povezuju filmofile koji žele gledati djela van holivudskog sustava – ali čini mi se da je kino u tom smislu naročito važno u kvartovima: ono povezuje susjede, daje samom kvartu karakter i dinamičnost, a stanovnicima van centra omogućuje jednostavan pristup kulturi.No najgori ishod zatvaranja kina Europe nije otvaranje kluba za "nisku kulturu", nego rasipanje njene publike u niz izoliranih gledatelja. U tom smislu treba se boriti za kino Europa, ali treba se i šire boriti za zajedničke prostore kulture

Isto vrijedi za studentska kina u sklopu domova i Studentskog centra. U tom smislu šteta je odavno učinjena jer studentska kina ne rade, a kvartovska kina više ne postoje – trešnjevačko kino Triglav, u koje smo redovito išli kao klinci dok smo mislili da je iza Ciboninog tornja kraj svijeta, još sredinom 1990-ih zatvoreno je i pretvoreno u DM.

Još je gora situacija u Kustošiji: lokalno kino je zatvoreno 2006. i srušeno 2008., a na njegovom mjestu još uvijek se ne nalazi ništa – jer očito se više isplati imati praznu ledinu nego zgradu kina. Prostor se nalazi uz potok Črnomerec, kraj lokalne knjižnice, jedinog kulturnog sadržaja u bližoj okolici. Spomenimo da se nekadašnje kino nalazi na Trgu Hrvatskih oružanih snaga, preko puta Trga siječanjskih žrtava 1945. na kojem se, pak, nalazi spomenik poginulim bojovnicima Črnomerca u Domovinskom ratu. Ako se netko čudi zašto su ljudi toliko opterećeni ratnom prošlošću, neka se zapita kakav im je habitus. 

Pritom ljudi s Kustošije mogu doći do centra grada, a situacija u drugim gradovima i manjim mjestima gdje ne postoji ni knjižnica mnogo je depresivnija. Tek tamo gdje ne postoje zajednički kulturni sadržaji može se shvatiti njihova važnost koja se često uzima zdravo za gotovo.

Bivše kino Jedinstvo, oglasni pano (Foto: V.T., Nepoznati Zagreb) Bivše kino Jedinstvo, oglasni pano (Foto: V.T., Nepoznati Zagreb)

No javna politika sve manje uvažava društveni značaj kina. Javno financirana kina, iako nemaju imperativ profita, pod stalnim su političkim pritiscima i rizikom gašenja: Europa se gasi 1.6. i upitno je hoće li više proraditi, za Tuškanac je pokrenuta javna akcija spašavanja, u splitskim Zlatnim vratima smijenjena je uspješna upraviteljica i zamijenjena stranačkom osobom, Kino SC pogođeno je malverzacijama u Studentskom centru, nedavno otvorena Kinoteka radi u neadekvatnim uvjetima i nema jasnu programsku funkciju, Dokukino seli iz prostora u prostor... Ukratko, nijedno kino nema minimalnu institucionalnu stabilnost. Ali možda je ipak vrijeme da se i mi vratimo u Reims, da pokušamo vidjeti kako smo došli do zatvaranja kina Europa, što time gubimo, što smo već ranije izgubili i kako možemo dalje – ne zato da bismo uvijek imali Pariz, nego da bismo i naše Reimse učinili boljim mjestima za život

Radi se očito o širem nemaru javne politike spram kina, a ako se prisjetimo ne tako davnih napada na HAVC, i nemaru spram filma općenito. To je šteta jer, za razliku od umjetničkih institucija s dužom tradicijom i bezuvjetnom javnom podrškom, kina imaju potencijal uključiti širi krug građana koji nemaju ni ekonomski ni kulturni kapital da bi, recimo, redovito išli na operu u HNK.

Postojeća kina i konstruirana su da ostvare taj potencijal za stvaranje zajedništva. Naprimjer, Europu ne čini samo projekcijska dvorana, nego i manja dvorana za projekcije i programe te kafić, a čak i izlaz iz velike dvorane u uski Prolaz sestara Baković potiče posjetitelje da zastanu, da se ne razbježe odmah pri kraju filma.

Europa taj potencijal koristi ne samo putem redovnog repertoara nego i otvaranjem prostora za festivale poput Subversivea ili Human Rights Film Festivala. Ipak to kino samo po sebi ne ispunjava potrebe grada – Europa se nalazi u centru, mnogim dijelovima grada teže je dostupna, a svojim programom više okuplja zajednicu ljudi koji već imaju određeni kulturni (i ekonomski) kapital – o čemu svjedoči i zazor uprave od otvaranja "cajkaškog" kluba na mjestu "fine" Europe.

No najgori ishod zatvaranja kina Europe nije otvaranje kluba za "nisku kulturu", nego rasipanje njene publike u niz izoliranih gledatelja. U tom No javna politika sve manje uvažava društveni značaj kina. Javno financirana kina, iako nemaju imperativ profita, pod stalnim su političkim pritiscima i rizikom gašenjasmislu treba se boriti za kino Europa, ali treba se i šire boriti za zajedničke prostore kulture, kako one koje treba spasiti, tako i one koje tek treba otvoriti.

Gradovima trebaju inkluzivni prostori koji svima omogućuju jednostavan pristup kulturi, koji povezuju ljude i koji se temelje na pretpostavci da je umjetničko djelo stvar zajednice, a ne individualni komoditet.

Takvi prostori su nužno ljepilo zajednice jer zajedništvo i solidarnost – kao ni homofobija i agresija – ne nastaju u vakuumu nego proizlaze iz društvenih uvjeta života. Kao pojedinci, neizbježno smo određeni svojim habitusom. Kao dio zajednice, imamo šansu i odgovornost mijenjati habituse svih nas.

 

aem_copy16780.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti