H-Alter
Foto: PixabayFoto: PixabayDržava je dužna, pa i silom, ugurati ključ u bravu tzv. poduzetnicima koji varaju radnike.

Da je Hrvatska socijalno uljuđena i pravno uređena zemlja, kao što nije, da su joj na srcu i pameti tih nešto više od 1,3 milijuna zaposlenih - osobito onih oko 750.000 u realnom sektoru - na čijim poreznim doprinosima žive i svi ostali, odnosno pokreću se vitalni mehanizmi državnog stroja, da je vjerodostojna u primjeni vlastitih zakona kojih ima i dobrih, kao što nije, ne bi se moglo zamisliti, kamoli dogoditi da poslodavci nisu uplatili 1,8 milijardâ kuna doprinosa radnicima za zdravstvenu skrb. Samo u jednoj godini. A gdje je još i za socijalno? Na osnovi kojih će im se 20 posto doprinosa - s tzv. drugim stupom - sutra izračunavati mirovina.Država je dužna, na to se obvezala Ustavom i zakonima - makar i silom - ugurati ključ u bravu tzv. poduzetnicima, koji varaju radnike, zakidaju ih na plaćama i doprinosima iz radnog odnosa, maltretiraju na poslu, ako nisu sposobni uredno poslovati. Ključ u bravu, i točka

Ako je po direktivi Svjetske banke i MMF-a te Plenković-Pavićevoj "reformi" mirovinskog sustava uopće i bude? Da je Hrvatska socijalno uljuđena/osjetljiva i pravno uređena država, kao što nije - bar na razini onog na što se obvezala Ustavom - ne bi joj se smjelo dogoditi da već osam mjeseci (i još će) drži bez plaće, a onda i doprinosa iz plaća, tisuće radnika škverova u Puli i Rijeci, da im izgladnjuje obitelji, kao što je činila i Vjesnikovim zaposlenicima 2012. godine.

A bila im je gazdarica/vlasnica. I ne samo Vjesnikove, pokazala se zlom maćehom cijelom setu neovisnih medija i eutanazirala u korist krupna, privatnog kapitala najkvalitetnije industrijske pogone, poljoprivredu, financijske sustave izručila stranim zelenašima, telekomunikacije, uslužne djelatnosti, etc. Prosjački štap ne.

Možda to i ne bi bilo tako loše da tzv. vlasnici sredstava za proizvodnju, poduzetnici, privatni kapitalisti ne postupaju prema radnicima krajnje izrabljivački, ne poštuju im temeljna prava iz radnog odnosa (visina i dinamika isplate plaće, porezi i doprinosi iz plaća, godišnji, tjedni i dnevni odmori, bolovanja, slobodni dani za obiteljske potrebe, etc.) i da državni upravitelji ne toleriraju divljezapadni kapitalizam. Obrasca: bogatun u sjeni koji želi još, još i još, pokvareni sudac, korumpirani šerif i po potrebi unajmljeni revolveraš. I sve je po zakonu.

Predindustrijski tip pljačke i eksploatacije zbog kojega su još u 19. stoljeću serijski izbijali po SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i šire, sve građanske bune i štrajkovi za radnička i ženska prava na kojem su detoksikacijskom, socijalnom i oslobodilačkom valu Karl Marx, Friedrich Engels, Vladimir Iljič Lenjin i ini ideolozi marksizma, komunizma i antiklerikalizma upečarljivo utjerali povijesni strah u kosti kapitalističkom sustavu neopravdanog bogaćenja trgovanjem ljudskom patnjom i nesrećom. Koji strah traje i danas i trajat će dovijeka ne bude li socijalne pravde i poštivanja temeljnih ljudskih prava.

A pravo na rad i čovjeka dostojan život od svoga rada jest temeljni kamen svih drugih prava. Anna Eleanor Roosevelt ostavila je proročansku poruku da nitko nema pravo prisiliti drugog na patnju, niti itko ima pravo trpjeti patnju.Ako stečajna masa, odnosno imovina tvrtke nije dostatna za podmiriti dugove, razliku naplatiti iz - zašto ne? - privatne poslodavčeve obiteljske imovine. Koja je u gotovo sto posto tih neplatiša 1,8 milijardâ kuna doprinosa radnicima za zdravstvenu skrb, da im budemo blagonakloni ogradom gotovo, sramotno stršeća/pregolema prema nemaru i svotama (ne)isplaćenih plaća i doprinosa iz radnog odnosa

Divljezapadni kapitalizam novohrvatskog tipa - u državnoj režiji, programiranoj ZUR-om (Zakon o radu, u vrag će znati kojoj već radniku neprijateljskoj inačici) i srodnim propisimam što reguliraju tzv. poduzetničku praksu ciljano su upereni protiv interesa zaposlenika. U dugoročnu korist krupnog kapitala i kapitalista, nekritički uvezenog ili domaćeg, s "domoljubnom" iskaznicom korumpiranih politika na vlasti.

Kolateralno ili pak uzročno-posljedično, simptom nekažnjenog - a zakonski kažnjivog (sic transit) - neplaćanja radnika i poreza na obavljanje bilo koje djelatnosti, odnosno opraštanja poreznih obveza milijunskih vrijednosti, penalizacije nesretnika što ih defektan sustav radnih odnosa prepušta ulici, socijalnim crkavicama na određeno vrijeme, burzi ili pučkim kuhinjama, socijalnim samoposlugama, Crvenom križu, Caritasu, kojekakvim "humanitarnim" i humanitarnim udrugama, etc. potvrda je programirane nejednakosti u društvu.

Raslojavanja na sve manje sve povlaštenijih/korumpiranijih/bogatijih u svim nišama državne vlasti - od mjesnog odbora u provincijskoj zabiti do državnog Mount Everesta - i sve više sve obespravljenijih, sve nadziranijih i sve siromašnijih. Bilo bi vjerodostojno da svi ti novohrvatski rothschildi, rockefelleri, etc. iz političko-upravljačke branše, dojučerašnji gologuzi nemoćni platiti rundu pića u kvartovskom kafiću, pokažu svojim sugrađanima i, osobito, radnicima bez plaća i bez uplaćenih poreza i doprinosa iz radnog odnosa račune za nevjerojatnu imovinu, što su je namrli prekonoć i za nekoliko budućih naraštaja.

Na brzini bogaćenja tih Hrvata/ica - odreda "domoljuba" i praktičnih katolika (sic transit) - zavidno klepeću kosti u grobovima onih što su također na znoju i krvi ugnjetavanih zidali dinastije Rothschilda, Rockefellera...

A morat će jednog dana. Neizbježno je. Da je Hrvatska socijalno uljuđena i pravno uređena zemlja, kao što nije, poslodavac bi - u slučaju neke iznenadne, neočekivane veće poslovne stiske - imao mjesec-dva pravo počeka za platiti svojim zaposlenicima poreze i doprinose iz radnog odnosa. I državi državno. Mora mu se ostaviti daha dok se poslovna nevera ne stiša. Ako poslodavac ni nakon toga nema izgleda uredno poslovati i dovoljavati zakonskim obvezama, najprije prema svojim zaposlenicima, a onda i državi - ključ u bravu. I točka. U završnom činu, je li, propadajućeg/propalog businessa stupaju na scenu alati pravne države i radnog zakonodavstva, kojima će se u punom iznosu i sa zateznom kamatom obeštetiti zakinute radnike.Divljezapadni kapitalizam na RH način je i terminološki dehumanizirao svijet rada i međuljudske odnose sveo na izrabljivačku razinu tzv. tržišta rada, ponude i potražnje, zakona profita, ljude na robu kojom se trguje, čovjek više nije čovjek nego radna snaga, ne pita se za njegov ljudski habitus, već za konkurentnost na tržištu radne snage

Ako stečajna masa, odnosno imovina tvrtke nije dostatna za podmiriti dugove, razliku naplatiti iz - zašto ne? - privatne poslodavčeve obiteljske imovine. Koja je u gotovo sto posto tih neplatiša 1,8 milijardâ kuna doprinosa radnicima za zdravstvenu skrb, da im budemo blagonakloni ogradom gotovo, sramotno stršeća/pregolema prema nemaru i svotama (ne)isplaćenih plaća i doprinosa iz radnog odnosa. Radnike drže na minimalcu (nešto im možda gurnu na crno, na ruke) radi poreznog izigravanja države, neredovito im ili uopće ne uplaćuju poreze i doprinose, odnosno opetovano produljuju ugovore o radu na određeno vrijeme, čine ih kreditno nesposobnim, a privatna/obiteljska imovina im raste geometrijskom progresijom, životni standard blista, etc.

Država to ne vidi, ne čuje i šuti. Japanski majmuni Mizaru, Kikazaru i Iwazaru na RH divljekapitalistički način. "A jesmo li onomad s odcjepljenjem od Jugoslavije glasovali za kapitalizam, i protiv radničkog samoupravljanja?" - retorički znâ pitati zdrug politike i tzv. poduzetništva, uvezanog s njom. "Pa...?" "Jest, ali ne za kapitalizam tipa gaće na štapu."

HTV-ov je format neoriginalno resetiranog naziva Dobro jutro, Hrvatska nedavno sučelio o toj temi neplaćanja zdravstvenog doprinosa radnicima troje sugovornika: Milku Kosanović iz Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), predsjednika Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimira Severa i ravnatelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje Lucijana Vukelića, koji su pametno zborili, ali - u vjetar.

Pa ispada kao da ništa nisu kazali ili da su govorili trojici japanskih majmuna po Banskim dvorima i saborsko-većinskom stroju dirigiranih dizačana ruku, koji su se za visoku plaću i set povlastica odrekli prava na rasuđivanje vlastitom glavom. I obraza. Soli na ranu sve težeg položaja najvećeg dijela stanovništva dodao je i komentar stručnjaka Raiffeisenbank Hrvatska (RBA) na internu Anketu o radnoj snazi u Bijednoj Našoj, pa sve zajedno ne ide u prilog aktualnim predeuroizbornim tvrdnjama premijera Andreja Plenkovića i njegovih ministara kako RH krupnim koracima kroči u - bolju budućnost.

Ali, eto, ljudi u Hrvatskoj nisu svjesni koliko im je dobro s HDZ-ovom vlašću i bolje no ikad sa SDP-ovom ili što bi bilo sa živozidnom, kojom drugom populističkom da ima šansu dokopati se državnog kormila, etc., odnosno koliko je drugima lošije. "Naime", komentiraju u RBA, "tržište rada ostaje krhko i opterećeno ozbiljnim strukturnim problemima neusklađenosti ponude i potražnje dugotrajnom nezaposlenošću i padom broja radno sposobnog stanovništva, devetu godinu zaredom. Uz to, Hrvatsku poput drugih država Europe prati proces demografskog starenja, a ne posustaje ni emigracija najproduktivnijeg dijela radno sposobnog stanovništva zbog lakšeg kretanja ljudi na jedinstvenom tržištu EU-a."

Divljezapadni kapitalizam na RH način je i terminološki dehumanizirao svijet rada i međuljudske odnose sveo na izrabljivačku razinu tzv. tržišta rada, ponude i potražnje, zakona profita, ljude na robu kojom se trguje, čovjek više nije čovjek nego radna snaga, ne pita se za njegov ljudski habitus, već za konkurentnost na tržištu radne snage, etc. Iz humanističke sfere rada i radnika istrgnuta je ljudskost, a najplemenitija ljudska karakteristika - smisleni rad - kojom se čovjek razlikuje od životinje, maloumno se ideologizira kao komunistički produkt.

Rad je preimenovan u djelatnost, radnik u zaposlenika, radnici pak u radnu snagu što ima smisla isključivo na tržištu rada i mora biti konkurentna u čim jeftinijem zidanju profita svom poslodavcu. Sve drugo je nevažno. Tu nehumanu, nečovječnu i grubo izrabljivačku filozofiju onečovječenja čovjeka propagiraju hrvatske vlasti i skloni im mediji po strogim naputcima stranih vlasnika licencije tzv. hrvatske državnosti: MMF-a, Svjetske banke, njihovih rejtinških agencija, etc. završnom činu, je li, propadajućeg/propalog businessa stupaju na scenu alati pravne države i radnog zakonodavstva, kojima će se u punom iznosu i sa zateznom kamatom obeštetiti zakinute radnike

Da nije tako, svaki bi poslodavac koji ne plaća radnicima poreze i doprinose iz radnog odnosa, a državi državno, bio kažnjen državnim alatima - staviti ključ u bravu. I točka. Plus sankcije za možebitno muljanje radnika i države zbog vlastitih materijalnih probitaka. Ne možeš kupovati jahte, lude jurilice, vile i obiteljska putovanja u egzotične krajeve, proseravati se dizajnerskom odjećom i obućom, skupim satovima..., a radnika držati na minimalcu i ne plaćati mu doprinose za zdravsveno i mirovinsko.

A to se radi masovno, i nikomu ništa. Inspekcije? Da, ako su u pitanju poslodavci neskloni kastama na vlasti, koji "ne znaju" za stranačko poslovanje tipa: trećina novca na stolu, dvije trećine ispod stola (navodno Ivo Sanader Jadranki Kosor). Po Vukelićevim tvrdnjama, poslodavci duguju HZZO-u za radničko zdravlje 4,5 milijardâ kuna, a rečenih 1,8 milijardâ su neuplaćeni doprinosi samo za prošlu godinu. Time je problem znatno dublji i teži.

Kako je moguće da država, odnosno Porezna uprava RH dopušta to stanje? Čemu služi tzv. stup srama, na kojem se objavljuje porezne, je li, dužnike, u dugačkim nizovima, ako to nema opipljivog učinka? Kako je moguće da netko gramzljiv i nečovječne savjesti maltretira radnika kao u predindustrijsko doba, bogati se na tuđem znoju, a nitko mu ništa neće? U kojem stoljeću živimo? Je li normalno - neselektivno - zahtijevati produljenje radnog vijeka do 67 godina života, ali i smanjenje trajanja bolovanja na teret poslodavca s 42 na 15 dana?

Tih 4,5 milijardâ kuna neuplaćenih radničkih doprinosa samo za zdravstvo pola je ukupnog duga tog sustava, što je već odavno izazvalo kolaps, ali to ni jedan ministar ne bi priznao ni pred streljačkim strojem. "Tim bi se novcem moglo lakše financirati liječenje svih građana", smatra Lucijan Vukelić. Rad je preimenovan u djelatnost, radnik u zaposlenika, radnici pak u radnu snagu što ima smisla isključivo na tržištu rada i mora biti konkurentna u čim jeftinijem zidanju profita svom poslodavcu. Sve drugo je nevažno. Tu nehumanu, nečovječnu i grubo izrabljivačku filozofiju onečovječenja čovjeka propagiraju hrvatske vlasti i skloni im mediji

Koga se god u HUP-u pita za razloge zbog kojih poslodavci ne plaćaju ili neredovito plaćaju zakonske obveze radnicima i državi, gotovo će doslovno ponoviti riječi svoje predstavnice Milke Kosanović u istupu na HRT-u: poslodavci su u financijskoj stisci, a država im ne olakšava položaj i zato nisu u stanju ne samo udovoljavati zakonskim obvezama nego ni povećavati plaće. U principu, "podupiremo državu da svim svojim mehanizmima pokuša naplatiti doprinose".

Dajte najte, odmahuje rukom dugogodišnji sindikalni bojovnik s prve crte Krešimir Sever: "Radnici su poslodavcima zadnja rupa na svirali. Među njima je velika skupina ljudi koji rade, a ne primaju plaću, kamoli da im se uplaćuju zakonski doprinosi iz radnog odnosa".

Prema sindikalnim podatcima, 2950 poslodavaca nije isplatilo plaće više od 12.000 radnika. Donedavno, bez plaće - čiju je vrijednost za puno radno vrijeme, prekovremene sate, noćni ili rad nedjeljom i praznicima sramota spomenuti - bilo je i više od 70.000 zaposlenih. Pa se broj snizio na 50.000, pa prepolovio, pa opet prepolovio, ali i dalje bode oči, jer - institucije ne rade svoj posao, je li, kako zakon zapovijeda. U Bijednoj Našoj nikad nisu ni radile, jer da su samo pravosudne, porezne i financijske institucije radile svoj posao, država ne bi 30 godina po tzv. osamostaljenju nosila gaće na štapu. U svakom smislu.

A bit će još gore. St(r)anje državnog zdravlja je simptomatično i više ne budi nikakvu nadu da će biti bolje: RH u tri desetljeća tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti nije bila kadra ostvariti ni 10 posto materijalnog, društvenog, kulturnog, etc. razvitka od onog, što je Socijalistička Republika Hrvatska (SRH) postigla u istom razdoblju kao federalna država bivše SFR Jugoslavije. Skor je u usporedbi s cijelom bivšom 24-milijunskom zajedničkom državom još lošiji, na štetu RH i na sramotu svih njezinih vlada, koje su prakticirale - kapitalizam umjesto socijalizma, privatno umjesto tzv. društvenog (zajedničkog, "ničijeg"...) vlasništva. I jedna i druga država imale su krvavi rat, razaranja, progone i nesreće, etc., s tim da je 1941.-1945. bilo neusporedivo teže razdoblje od 1991.-1995. U svakom smislu.Prema sindikalnim podatcima, 2950 poslodavaca nije isplatilo plaće više od 12.000 radnika. Donedavno, bez plaće - čiju je vrijednost za puno radno vrijeme, prekovremene sate, noćni ili rad nedjeljom i praznicima sramota spomenuti - bilo je i više od 70.000 zaposlenih

Danas se u Bijednoj Našoj ne može ni sanjati, kamoli vidjeti leđa koliko su joj razvojno odmaknuli prema horizontu ti bivši iz pretrpanih Škoda favorit, Wartburga, Trabanta, "peglica"..., što su neispavani stizali u praskozorje na plabi se Jadran talasa. Jedanput u nekoliko godina. Na sedam dana.  Danas radiš kao mazga nekad - danas ni mazge više nisu što su bile - više ne radiš za sebe i za svoje, već za drugoga i za tuđe, a plaća/mirovina dostaje jedva za tjedan dana u mjesecu. Ako?

Tada tzv. trinaesta plaća, K-15 za godišnji odmor, plaćen topli obrok i prijevoz na posao i kući, bolovanje dok traje na državni trošak, plaćen godišnji odmor od 18 do 30 radnih dana po potrebi radnika, besplatno zdravstvo i školstvo, masovna društvena/radnička stanogradnja, jaslice/vrtići i u sklopu većih poduzeća, nekoliko desetaka metara od radnog mjesta, etc.  Danas su radnička prava i socijalna sigurnost "komunistička izmišljotina zbog koje je propala i SFR Jugoslavija i njezina ekonomija", što je čista floskula, divljekapitalistička podvala podaničkih kastâ na vlasti i s njima uvezanog, povlaštenog ortačko-rodijačkog sloja tzv. poduzetnika.

Mirovinski je fond - dok ga "domoljubni" režim tzv. prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana nije 1990-ih godina konfiscirao utapanjem u državni proračun, kao i zdravstveni, školski, etc., navodno zbog "ratnih potreba" - funkcionirao. Bio je kadar redovito svakog prvog u mjesecu isplaćivti sve mirovine u punom iznosu barem još godinu i pol, ako ne i dvije, čak u uvjetima da se obustavi uplata doprinosa.

Vladajući sad prijete da će - uspiju li radnički sindikati s referendumom 67 je previše - mirovine biti niže između pet i 10 posto, jer će radnički zahtjevi "državi" izbiti iz džepa 45 milijardâ kuna. A koliko bi se peljeških mostova sagradilo tim novcem!? Demagogija na entu. Za neuplaćenih 1,8 milijardâ kuna zdravstvenih doprinosa radnicima - garant - ovaj što ga brže od ikog već gradi China Road & Bridge Corporation. Ako ti vlastita domovina ne dâ pristojno živjeti od svojih deset prstiju, svoj na svomu, ne trebaš takvu državu i s obitelji tražiš domovinu drugdje.Danas su radnička prava i socijalna sigurnost "komunistička izmišljotina zbog koje je propala i SFR Jugoslavija i njezina ekonomija", što je čista floskula, divljekapitalistička podvala podaničkih kastâ na vlasti i s njima uvezanog, povlaštenog ortačko-rodijačkog sloja tzv. poduzetnika

"Sve se na kraju lomi na radnicima i pritom se kaže da su davanja iz radničke plaće prevelika", tvrdi Sever. "Kad je riječ o porezu na dohodak, najbolje prolaze oni s najvećim plaćama (i prva i druga runda tzv. porezne reforme podebljale su npr. plaće predsjednice RH i premijera za po 3000 kuna, ministara 2500 kuna, etc., op. a.) jer njih i najviše rasterete, pa i dobiju najviše, što vidimo iz tri posljednje promjene sustava poreza na dohodak. Imamo nepravednu raspodjelu, porezni sustav ide na ruku krupnom kapitalu i onima s boljim plaćama."

Da je Hrvatska socijalno uljuđena i pravno uređena zemlja, kao što nije, da u njoj pravosudne, porezne i financijske institucije uistinu rade svoj posao, kao što otpočetka tzv. državnog osamostaljenja ne rade, ne bi joj se 400.000 mlađih žitelja, školovanih i u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, iselilo u zemlje, gdje se plaćom i čovjeka dostojnim radnim odnosima cijeni radnika i njegov rad.

I ne bismo već neku godinu slušali sve prodorniji cvilež tzv. poduzetnika iz ugostiteljstva, turizma, trgovine, građevinarstva, zdravstva, usluga, prometa, etc. kako im businessi trokoiraju, jer ne mogu naći dovoljan broj radnika.

Državna kvota za uvoz stranih radnika - bazeni u BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu, Albaniji..., s jezičnom prednošću, već su neko vrijeme iscrpljeni - zapasala je već 65.000 slobodnih radnih mjesta u ovoj godini. Popunjenost će, kao i Da je Hrvatska socijalno uljuđena i pravno uređena zemlja, kao što nije, da u njoj pravosudne, porezne i financijske institucije uistinu rade svoj posao, kao što otpočetka tzv. državnog osamostaljenja ne rade, ne bi joj se 400.000 mlađih žitelja, školovanih i u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, iseliloprethodnih godina, jedva dostići trećinu.

Ponuđene plaće i radni uvjeti u RH više nisu privlačni ni Ukrajincima, na koje se bombastično računalo lani, pa se tzv. poduzetnici u najvećoj stisci okreću nevjerojatnim tzv. tržištima radne snage nakraj svijeta: Indoneziji, Indiji, Kini, Pakistanu, etc. To, što je država RH kvarila gotovo tri decenija i zdravo bolesno pokvarila - držeći 20./21. stoljeće (pred)industrijskim koncem 18. i cijelim 19., kada je radni dan trajao 12 sati i umiralo se na poslu, uključivo djecu kao robovsku radnu snagu - više se ne dâ popraviti.

Sustav divljezapadnog CRO-kapitalizma mora se bez pardona resetirati, ako se želi da zemlja opstane. Tutto completo. Država je dužna, na to se obvezala Ustavom i zakonima - makar i silom - ugurati ključ u bravu tzv. poduzetnicima, koji varaju radnike, zakidaju ih na plaćama i doprinosima iz radnog odnosa, maltretiraju na poslu, ako nisu sposobni uredno poslovati. Ključ u bravu, i točka. Sve drugo nema smisla.

<
Vezane vijesti