knjiga_jakubova_1.jpgTokarczuk: Oni koji odlučuju o dodjeli "najprestižnije književne nagrade" ne trpe obilje.

Ne trčim za nobelovcima, naprotiv. Ne iz čitateljske taštine ili prezira prema njihovoj nagloj hiperpopularnosti, nego zato što knjige uglavnom posuđujem iz (velegradskih) biblioteka, u kojima se na djela posljednjih laureata Nobelove nagrade ponekad čeka i mjesecima. A bilo bi glupo čekati, kad je tu obilje drugih, vjerojatno i boljih naslova, koje nitko ne traži, ili ima dovoljno primjeraka za sve zainteresirane.

Ovaj put, ipak, iščekujući da stignem do provincijske knjižnice i šestog toma Moje borbe Karla Ovea Knausgårda koji čeka samo na mene, tragajući za još nekim nepročitanim supstancijalnim, "svjetotvornim" romanom, s dozom potrebitosti i lovačkog veselja posegnuh za (gle, čuda) odmah dostupnim komadom Knjiga Jakovljevih Olge Tokarczuk, kojoj je, usljed već dovoljno razglašenog skandala oko odbora te nagrade, Nobel za književnost za pretprošlu, 2018. godinu, dodijeljen prošle godine, kad i Peteru Handkeu.

Na žalost, kao da potrebitost nije (više) dobra ni u biranju literature (a lovačko veselje ni u čemu), Knjige Jakovljeve pokazaše se razočaranje: iznimno vješto napisane, moglo bi se čak reći majstorski – od najfinijeg poliuretana, ekološkog, umjetno pohabane i precizno neprecizno krojene, po svim pravilima suvremenog unikatnog dizajna, one, međutim, nikako nisu i veliki roman, još manje remek-djelo: nisu tikkun* koji popravlja svijet.

Pretpostavljam da mi je sve trebalo biti jasno već kad sam primijetila kako su stranice numerirane od kraja, od sedamsto i neke** prema početku, ali, mislila sam: pa zašto se autorica i ne bi poigravala, nije to baš tako strašno banalno, da se i sama služi izvrtanjem kao što pokušavaju i njezini protagonisti…

No, čim je iščililo prvo čitateljsko nadanje i očekivanje, postalo je očigledno kako nije samo numeracija nategnuta, nego je to i čitava knjiga: zamalo besprijekorno manipulativna konstrukcija, prefabricirana i montirana, teškom mukom dotegljena iz dvadesetostoljetnog imaginarija, sa svim njegovim sklonostima izvanjskom, mehanizaciji, restauraciji i konzervaciji, pa i simulaciji. Danas je, naime, ako ste "vrijedni"***, a pedesetosmogodišnja poljska spisateljica to svakako jeste, moguće baš sve "postići", ishologramirati - opremiti podacima, riječima i slikama, tehnikama i programima te učiniti da izgleda kao da je (bilo) stvarno.

Olga Tokarczuk, Fryta 73, Wikipedia
Olga Tokarczuk, Fryta 73, Wikipedia

Nije to loša, ni dosadna knjiga: Olga Tokarczuk zna s riječima, a zna i kako da ispreplete žanrove, da pomiče lutke, razvuče, popuni i zapetlja radnju: bila bi i odlična scenaristica tv-serija za "zahtjevne". No, "Knjige Jakovljeve" mogle bi jednako tako, ako ne i prije, biti i priča o antičkim bogovima i ljudima i njihovim metamorfozama, ili pak kvalitetnija suvremena lit-sapunica o nekom pseudopaganskom kultu, planetarno popularnog rock-pjevača ili moćnog filmskog producenta, recimo.

Ne, baš šteta, nije to nikakav genijalni roman, koji ne može biti nego baš takav kakav jeste, koji iscjeljuje, koji stvara "svoj" i popravlja ovaj "naš" svijet.

 A sve je tu – upečatljiva scenografija, kostimografija, (kvazi)dokumentarnost, erudicija, trud, čak i pokušaj začudnosti, magičnosti, u liku starice koja ne može umrijeti, no koja na kraju postane nekakav kuriozum tek, simbol usmene predaje, što li, pripovjedački vremenski "bypass", lijepak koji bi trebao sklopiti mit, kojeg na sreću, bar to, ipak nema.

Nije se čak neophodno ni zanimati za judaizam, židovsku vjeru, religiju, kulturu i povijest, o ezoteriji i misticizmu da i ne govorimo, kako bi shvatili da Jakov Frank, povijesna ličnost koja uskoro postaje glavni (anti)junak romana, kod Olge Tokarczuk nije nikakav kabalistički posvećenik ni heretik, nepomirljivi pobunjenik ni vođa, pa ni dijabolični prevarant, šarlatan i razvratnik, nego je tek glasnogovornik, uvjerljivo zakamuflirani zastupnik njezinih "postmodernih" stavova, predubjeđenja i vjerovanja da čovjek, svojim (ne)djelima, može sve, pa i Univerzum, razložiti (ili dinamitom razbiti) na atome, a onda to opet nekako, sam, sastaviti.

Da, da, točno je: nije to otvoreno konceptualno djelo: nema u njemu niti jedne rečenice koju bi izgovorila spisateljica, osim možda one stavljene u usta liječniku okulisti, u trenutku kada on govori o smrti i (ne)postojanju duše, a i ona joj se vjerojatno omakla, naprosto se nije mogla sasvim ušutjeti.

(Jedna jedina fraza u kojoj poluglavni ženski lik, ničim izazvan, postavi "suvremeno" žensko-pravaško pitanje - zašto pripadnice sekte seksualno-obredne partnere ne biraju same, nego im to čini samoprozvani mesija Jakov, toliko je neuvjerljiva i očito "ubačena" da bi trebala biti izostavljena.)

Kao i svaki "pravi", samouvjereni znanstvenik, koji se, poput djeteta skrivenog iza tanjeg drveta, drži pravila vlastitog, samoograničenog područja čak i kad već uvelike prelazi njegove granice, poljska nobelovka svoju priču o jednom razdoblju i podneblju, narodu, skupini i čovjeku, gradi naizgled savršeno promatrački dobronamjerno, predočavajući taj svijet u maniri multifokalnosti, „onakav kakav jeste", ili je mogao biti, ili bi se tako mogao domaštati.

No, bez obzira na ton koji se nameće, nije to uopće "potpuno povlačenje iz svog stvaranja": u potki svega nije pripovjedačka neutralnost, posve suprotno, u osnovi je apriorno, bez-osjećajno apstrahiranje od najvažnijega, od života. Nema, naime, baš nikakve mogućnosti da Olgi Tokarczuk, inače predanoj slijedbenici krajmilenijske opsjednutosti "transgresijom", nakaznim i nastranim, njezini vlastiti likovi izmaknu kontroli, preskoče granice komfornog joj svijeta i stvore vlastiti, u kojem bi se možda i našao netko, pa i više njih, koji doista vjeruju u bilo što osim u (lukrativno) neobvezujuće nevjerovanje.

U skladu s tim, ona za nositelje kompleksne, racionalističko-psihologizirajućem umu očito neprozirne priče o srednjo-jugoistočnoj Europi 18. stoljeća, bira aktere na prvi pogled najsličnije isfabriciranom današnjem čovjeku, te ih konstruira u fonu relativizirajućeg i infantilnog, no ne i bezopasnog inzistiranja na obijesnom i sablažnjivom, čime udovoljava pomodno-aktivističkoj (daljinskoj) sklonosti rubnom, manjinskom i depriviranom, a "glavne i odgovorne" ostavlja skicirane tek ovlaš, kao dodatak, ne čak ni kontrapunkt.

Pa ipak, njezini spektakularni i senzacionalni "marginalci" zapravo su ponajprije puka degradacija, neuspjeli ostatak izvan fokusa izmaknutog, ali i dalje, baš u njihovim "negacijama" itekako prisutnog "velikog" i dominantnog, kao da nemaju ništa svoje i autentično, kao da ne postoje zapravo bez onoga što dovode u pitanje ili opovrgavaju. Kao da su oni ti anonimni "hejteri" i "botovi" koji autoricu blate i prijete joj po internetu.

Olga Tokarczuk tako čini isto što i likovi jedne njezine druge, puno uvjerljivije knjige, Bjeguna: prezervira i konzervira ostatke, oni dijelova ljudskih tijela, a ona prošlosti, sa svim pojedinostima i detaljima, čak ih i (mehanički) pokreće. Ali, bez obzira na to koliko fascinantni mogu biti, njezin Jakob Frank i njegova svita nisu živi: nedostaje im upravo ono što ne vidi ni njezin "cool" liječnik - nemaju duše i duha, jedinstvenosti i osobnosti. Kao da autorica, koja je upravo iz psihologije "pobjegla" u književnost, (u ovom slučaju) naprosto nije u stanju osloboditi se suženog, rastvarajuće-eksperimentalnog načina razmišljanja, pružiti bezuvjetni osobni ulog i dosegnuti stvaralačku puninu.

Svi ti "sedam-pet-tri"**** kabalisti, talmudisti, benediktinci, jezuiti, monasi, muslimani i bogumili, kao i njihove svete knjige i tradicije, crkve i sekte, familije i haremi, platonske ljubavi i obiteljska silovanja, putešestvije i zatvori, pobornici i zagovornici, utamnitelji i suci, kraljevi i kupci … svi su samo jedna velika gomila nesklada, bezlični dijelovi menažerije, čiji porivi, posve doslovni, ne bi dosezali ni do alegorije da, eto, okolnosti nisu "odsudne", da nisu igračke nekakvih (propadajućih) unija i carstava - Poljsko-litvanskog, Otomanskog, Habsburškog, Ruskog, Pruskog …

U svemu tomu, samo je naizgled ironično, a u biti, u kontekstu u kojem se nagrada mora svako malo, "po rodnom ključu", dodijeliti i nekoj ženi, sasvim je logično da "Knjigama Jakovljevim" Olge Tokarczuk za cjelovitost i životnost nedostaje upravo ženskost, onaj takozvani "ženski aspekt", da ne kažemo "Šekinah", toliko puta u knjizi spominjano (talmudsko) ime koje se tumači i kao "Božja sveprisutnost" "Božje prebivanje", a kojemu se u kabali pripisuju izrazito feminine odrednice, "Kćeri Božje".

Nema ni traga icjeljujućoj ljubavi, milosnosti, tankoćutnosti, eteričnosti i uzvišenosti, pa ni ljepoti, nepredvidivosti, otvorenosti, fluidnosti i dubini, kojima, na posve različite načine, obiluju, primjerice, knjige Roberta Bolaña, Amosa Oza, Ceesa Notebooma…***** Nema onog zbog čega je Bolañov opus zadivljujući globalno-marginalni tikkun, Ozov osobno-izraelski, Knausgårdov muško-generacijski, Noteboomov intelektualno-europski …, pri čemu sve te odrednice, kao forme univerzalnog, nisu, niti mogu biti kategorijalno rangirane, niti se nekima može pridavati značajniji značaj: tikkun je tikkun.

Ali, nije tikkun, naravno, rezerviran samo za muške pisce: ni za vrhunsku, svjetotvornu književnost spol nije presudan, budući da je ona i njegovo nadilaženje prema ljudskosti. Drugo je pak pitanje zašto, i da li uopće, žene rjeđe, teže i sporadičnije dostižu tu spisateljsku cjelovitost, pa i genijalnost: je li to metafizika, teologija, sociologija, ekonomija ili fiziologija…? Zato što ih društvo obespravljuje, zato što imaju više prepreka, više obveza …? Ili zato što tomu doista nisu dorasle, pa ili igraju "po muški", ili se uvjeravaju kako im je već i rađanje sasvim dostatna mogućnost (pro)kreacije?

A možda, ipak, izvrsnih spisateljica ima i više nego njihovih muških kolega, ali su temeljito skrajnute, budući da su neka druga područja, ona moći - kanona, medija, novca i nagrada, još uvijek određena (nižim) "muškim principima", koje pak zdušno i ambiciozno sprovode i mnoge "vrijedne" žene?

I je li to uopće važno? Tu su Margaret Atwood, žensko-američki tikkun, Lucia Berlin, usamljeničko-spisateljski, Zeruya Shalev, emocionalno-partnerski, Zadie Smith, multiimigrantsko-obiteljski…*****, koje također nisu dobile Nobela, a teško i da hoće.

Ipak će, dakle, biti kako ima jedan supstancijalniji razlog zbog kojega već neko vrijeme izbjegavam djela književnih laureata najpoznatije svjetske nagrade (skoro kao i oskarovce): na osnovu prilično solidnog uzorka, može se zaključiti (već odavno zaključeno) kako oni koji odlučuju o tomu ne trpe nikakav "suvišak", obilje, ne cijene istinski iskorak, ljubav i užitak u nepoznatom, u stvaranju, nego redovito nagrađuju one s "društvenim angažmanom" i "bespoštednom kritikom" rastućih nepravdi, koji, međutim, osim rijetkih iznimaka, ne izlaze doista iz pokvarenog svijeta koji (kao) prokazuju: izazivaju i rogobore, no zapravo rade na njegovoj kondiciji, održavanju i dekoriranju – potiču, preslaguju, preuređuju, šminkaju …

Zato je, na kraju krajeva, Nobela i mogao dobiti Bob Dylan, ali ne i Leonard Cohen, što bi bio istinski, veliki i višestruki iskorak te nagrade na bolje, pravi tikkun.


  *Tikkun, "popravak svijeta", jedna je od onih jedva prevodivih, tek iz konteksta naslutivih (hebrejskih) riječi, čija bi transkripcija u srpskom i hrvatskom možda mogla biti i s jednim "k", ali je ovako odmah vidljivo da se radi o konceptu prilično stranom duhu tih (i po tomu istih) jezika;

**Radi se o "Knjigama Jakovljevim" u srpskom prijevodu Milice Markić i izdanju beogradske Paideie i Službenog glasnika;

*** "Vrijedna" (žena/čovjek): ničim posebno obdarena a željna isticanja , ili, češće, ona koja radost slobodnog umnožavanja vlastitog dara trampi i protraći tašto se "satirući" za tuđe potvrde;

**** Jedan od podnaslova knjige je "Dugo putovanje preko sedam granica, pet jezika i tri velike religije, ne računajući one male";

*****Suvremene domaće spisateljice i spisatelje, ili, barem, po jedno od njih, čija su (neka) djela vjerojatno također tikkun, ipak ću, za svaki slučaj, i zbog prethodno spomenute nesklonosti prirodnog im okoliša tom smislu čovjekova djelovanja i stvaranja, ali i zbog njihova međusobnog odnosa, iščitati još jednom, baš u tom svjetlu.

Ključne riječi: književna kritika, književnice, nobel
<
Vezane vijesti